VIRTUALNI MUZEJ

 

GRADA SOLINA

 

Jadro


U Majdanu, u podnožju Mosora, na visini 33,5 metara nad morem izbija krški izvor formirajući rijeku Jadro - solinsku Riku. Njezino je korito od izvora do ušća dugo 4318 m. Prvih 500 m ima relativno velik pad, a potom rijeka s blagim padom prolazi područjem grada Solina i na istočnom rubu Kaštelanskoga zaljeva ulazi u more. U samom središtu Solina rijeka se račva na glavno korito i više rukavaca koji se prije ušća u more opet spajaju u zajedničko korito. Jadro prima bujične vode iz pet pritoka od kojih su najjači bujice Rupotina i Poklinovac.

Cijeli sliv izvora Jadra kao i sama rijeka predstavljaju fenomen iznimne morfološke, pejzažne i fizionomske raznolikosti te bogatoga kulturnog, povijesnog i arheološkog naslijeđa. Jadro je tipična krška rijeka čiji vodni potencijal dijelom potječe od podzemnoga dotoka iz okršenog podzemlja i površinskog dotoka s direktnog sliva.Procijenjena površina sliva iznosi između 250 i 500 km2, što znači da se dijelom prihranjuje iz krškoga vodonosnika koji dijeli sa susjednim vodotokom Cetinom i s izvorom Žrnovnice.

Najveći potrošač izvorske vode Jadra je grad Split do kojega se voda doprema kroz dva paralelna kanala: stari Dioklecijanov kanal i novi betonski kanal. Dioklecijanov kanal je izgrađen prije 1700 godina, a danas se koristi samo njegov dio do crpne stanice Kopilica.

Voda iz izvora koja protječe koritom rijeke Jadra pruža ključnu podršku održivom ekološkom i društvenom razvoju cijeloga područja kroz koji protječe. Osobito je važna za grad Solin, a nipošto se ne smije zanemariti ekološka uloga slatkih voda rijeke Jadra u održivom razvoju osjetljivoga ekosustava Kaštelanskoga zaljeva. Prema pokazateljima kakvoće rijeka Jadro pripada prvoj kategoriji voda na cijelom toku od izvora do vodnih pragova nizvodno od središnjega dijela grada Solina. Nizvodni dio rijeke, koji je pod utjecajem mora, i ušće pripadaju drugoj kategoriji voda. 

Uz rijeku u gornjem toku podignuto je nekoliko industrijskih pogona koji - više ili manje - koriste riječnu vodu. Uza sami izvor je hidroelektrana Vrilo, u negdašnjoj Vidovićevoj mlinici je mrijestilište mlađi ribogojilišta Ritterman, u blizini je tvornica betonskih proizvoda Voljak te Cemexova tvornica 10. kolovoz. Obala je uređena na skoro cijeloj dionici. Samo najuzvodniji dio riječne obale i korita - uzvodno od mosta kod pogona Voljak - ostao je u prirodnom stanju. Taj je dio radi zaštite endemske pastrve solinke godine 1984. proglašen posebnim ihtiološkim rezervatom.

Nizvodno od Vidovića mosta je područje Ljubinaca, nekadašnjih pašnjaka i staništa - prenoćišta mnogih ptica močvarica. Uz ovu dionicu rijeke je Šuplja crkva - ostaci krunidbene bazilike kralja Zvonimira. Lokalitet je u depresiji u odnosu na korito Jadra i cestu za Majdan. Od Jadra ga dijeli vrlo uski vodopropusan zemljani pojas pa je često pod vodom.

Srednji tok Jadra - od Šukice do Gospina otoka - potpuno je reguliran. Neposredno uz Šukicu u rijeku se ulijeva bujica Ilijin potok. Tamo se rijeka prvi put dijeli na glavni tok i desni odvojak prema Gašpinoj mlinici. Obala djeluje najprirodnije od Gašpine mlinice do ribnjaka. Ova je dionica uspješan spoj umjerene intervencije i prirode bistre rijeke te dočarava nekadašnji izgled Jadra. Nizvodno rijeka vodom opskrbljuje i ribogojilište Ritterman.

Jadro se u srednjem toku račva tvoreći otoke između svoga glavnog toka i rukavaca. Prolazi kroz središte Solina, oplemenuje urbane prostore dajući im ljepotu i živost. U njezinu su okrilju raspoređeni važni gradski lokaliteti: Gašpina mlinica, Gradina, Dom kulture, svetište Gospe od Otoka, Staro groblje, nekoliko spomenika...

Nizvodno od Gospina otoka svi se rukavci opet okupljaju u jednom koritu. To je donji tok: rijeka potpuno smirena teče prema moru, a more za vrijeme plime ulazi u rijeku. Utjecaj plime osjeća se sve do ruba Gospina otoka. Ovaj svakodnevni prirodni ciklus oduvijek je obogaćivao rijeku ribom. Cipli, lubini, jegulje (anguje po solinsku) bili su njezini stalni stanovnici. Desna obala je, zbog svoje zapuštenosti, većim dijelom obrasla trskom (ševarom). Tu su našle sklonište kolonije guša, betića, kormorana. Svi oni koji su protjerani s gornjega dijela Jadra tu su našli mir i uvjete za opstanak. Zbog malobrojnih posjetitelja nema buke ni smetnji, može se uživati u prostoru mirne i bogate rijeke. Ovakvo stanje je sačuvalo prostorne potencijale i omogućilo, u budućim rješenjima, kvalitetan i primjeran način uređenja i zaštite prostora donjega toka Jadra. 



Izvor i gornji tok


U Majdanu, u podnožju Mosora, na visini 33,5 metara nad morem izbija krški izvor formirajući rijeku Jadro - solinsku Riku. Njezino je korito od izvora do ušća dugo 4318 m. Prvih 500 m ima relativno velik pad, a potom rijeka s blagim padom prolazi područjem grada Solina i na istočnom rubu Kaštelanskoga zaljeva ulazi u more. U samom središtu Solina rijeka se račva na glavno korito i više rukavaca koji se prije ušća u more opet spajaju u zajedničko korito. Jadro prima bujične vode iz pet pritoka od kojih su najjači bujice Rupotina i Poklinovac.

Cijeli sliv izvora Jadra kao i sama rijeka predstavljaju fenomen iznimne morfološke, pejzažne i fizionomske raznolikosti te bogatoga kulturnog, povijesnog i arheološkog naslijeđa. Jadro je tipična krška rijeka čiji vodni potencijal dijelom potječe od podzemnoga dotoka iz okršenog podzemlja i površinskog dotoka s direktnog sliva.Procijenjena površina sliva iznosi između 250 i 500 km2, što znači da se dijelom prihranjuje iz krškoga vodonosnika koji dijeli sa susjednim vodotokom Cetinom i s izvorom Žrnovnice. Primjerice, boja koja se ubacila u ponor kod Grabova mlina u dolini Cetine te u ponor u Biskom polju poslije nekoga vremena pojavila se na izvoru Jadra. To je nepobitan dokaz podzemne povezanosti voda iz sliva Cetine sa slivom Jadra.

            Protoke Jadra značajno i brzo variraju ovisno o količini oborina na slivu. Najmanji izmjereni protok rijeke Jadra kod Vidovića mosta iznosi 0,22 m3/s, najveći izmjereni protok 78,1 m3/s, a srednji godišnji protok 9,7 m3/s. Srednji mjesečni protok kod Vidovića mosta je najmanji u kolovozu i rujnu kada padne i do 1,5 m3/s. Temperatura vode (izmjerena kod Vidovića mosta) kreće se od 10ºC do 14ºC. Godišnji prosjek varira i iznosi oko 12,3 ºC. Tvrdoća iznosi 1,09; alkalinitet 1,07; sadržaj klorida 1,6; sulfata 0,96. Otopljeni kisik iznosi 0,95, a sadržaj coli bakterija na 100 ml vode je 2,6. Od davnih vremena spominjala se solinska voda kao vrlo kvalitetna. 

Tu kvalitetu joj daje dobar omjer otopljenih minerala koje skuplja prolazeći kroz podzemlje, a mjeri se tvrdoćom vode.

          Izvor Jadra se koristi za vodoopskrbu gradova Splita, Solina, Kaštela i Trogira s nizom prigradskih i okolnih naselja. U sušnom razdoblju - prvenstveno u srpnju i kolovozu, a nerijetko i u rujnu - zahvaćanje vode s izvora za potrebe vodoopskrbe najčešće poraste zbog pojačane potrošnje pa se umjesto dopuštenih 2,0 m3/s tada zahvaća i do 2,9 m3/s. Tada se iz izvora odvodi više vode nego što ostane u samoj rijeci što može imati vrlo negativne posljedice za sve ostale korisnike, a prije svega na okoliš. Najveći potrošač izvorske vode Jadra je grad Split do kojega se voda doprema kroz dva paralelna kanala: stari Dioklecijanov kanal propusne moći 550-880 l/s i novi betonski kanal kapaciteta 2000 l/s u gornjem i 1350 l/s u donjem dijelu. 

Dioklecijanov kanal je izgrađen prije 1700 godina, širok je 60 cm, visok 120 cm i dugačak oko 9 km. 

Danas se koristi samo dio kanala do crpne stanice Kopilica, dužine 7450 m, koji je detaljno rekonstruiran. Na crpnim stanicama Ravne njive i Kopilica voda se tlači u pripadajuće glavne gradske vodospreme. Godine 1978. izgrađen je vodovod za tvornicu Partizan (danas Sv. Juraj) od azbestnocementnih cijevi profila 800 mm.

Voda iz izvora koja protječe koritom rijeke Jadra pruža ključnu podršku održivom ekološkom i društvenom razvoju cijeloga područja kroz koji protječe. Osobito je važna za grad Solin, a nipošto se ne smije zanemariti ekološka uloga slatkih voda rijeke Jadra u održivom razvoju osjetljivoga ekosustava Kaštelanskoga zaljeva. Prema pokazateljima kakvoće rijeka Jadro pripada prvoj kategoriji voda na cijelom toku od izvora do vodnih pragova nizvodno od središnjega dijela grada Solina. Nizvodni dio rijeke, koji je pod utjecajem mora, i ušće pripadaju drugoj kategoriji voda.

Uz rijeku u gornjem toku podignuto je nekoliko industrijskih pogona koji - više ili manje - koriste riječnu vodu. Uza sami izvor je hidroelektrana Vrilo, u negdašnjoj Vidovićevoj mlinici je mrijestilište mlađi ribogojilišta Ritterman, u blizini je tvornica betonskih proizvoda Voljak te Cemexova tvornica 10. kolovoz. Veći zahvati unutar korita na ovoj dionici izvodili su se od 1979. do 1989. kada je reguliran udužni nagib rijeke izgradnjom poprečnih betonskih pragova po dnu korita. Obala je uređena na skoro cijeloj dionici. Nizvodno, do Vidovića mosta, korito je s obje strane betonirano. Time su ugrožena staništa ptica močvarica i endemske solinske pastrve. Samo najuzvodniji dio riječne obale i korita - uzvodno od mosta kod pogona Voljak - ostao je u prirodnom stanju. Taj je dio radi zaštite endemske pastrve solinke godine 1984. proglašen posebnim ihtiološkim rezervatom. Površina rezervata je oko 78.000 m2.

Nizvodno od Vidovića mosta je područje Ljubinaca, nekadašnjih pašnjaka i staništa - prenoćišta mnogih ptica močvarica. Danas je tamo slika drukčija. Od mosta pa do Šukice desna obala je uređena gabionima (mrežastim košarama ispunjenim kamenom). Lijeva obala je dijelom zaštićena gabionima, a ostatak je uređen slaganjem velikih kamenih blokova po kosini obale.

Uz ovu dionicu rijeke je Šuplja crkva - ostaci krunidbene bazilike kralja Zvonimira. Lokalitet je u depresiji u odnosu na korito Jadra i cestu za Majdan. Od Jadra ga dijeli vrlo uski vodopropusan zemljani pojas pa je često pod vodom.

Srednji i donji tok


Srednji tok Jadra - od Šukice do Gospina otoka - potpuno je reguliran. Neposredno uz Šukicu u rijeku se ulijeva bujica Ilijin potok. Tamo se rijeka prvi put dijeli na glavni tok i desni odvojak prema Gašpinoj mlinici. U koritu su izgrađene betonske kaskade s preljevnim pragovima različite visine kojima se osigurava raspodjela toka kod malih i velikih voda. Na glavnom toku, nizvodno od Šukice, obala je zaštićena trorednim gabionima te golim betonskim zidovima. Uz Gospin otok betonski zidovi su obzidani kamenom. Na rukavcima su područja složenoga kamena, kamenih obloga, betonskih kocki, a mali dio obale je ostavljen u prirodnom stanju. Unutar glavnoga korita, između Šukice i kraja Gospina otoka, po dnu je izvedeno osam betonskih pragova - bučnica kojima se smanjio uzdužni nagib rijeke.

Obala djeluje najprirodnije od Gašpine mlinice do ribnjaka. Zaštićena je složenim kamenom samo do vodne linije kod najveće protoke, a ostali dio pokosa je zadržan u prirodnom nagibu, zatravljen i zasađen grmovima i drvoredom. Uz rub vode su se postupno razvile autohtone vodene biljke - žuka i divlji iris. Dno rukavca je prirodno i bogato vegetacijom. Ova je dionica uspješan spoj umjerene intervencije i prirode bistre rijeke te dočarava nekadašnji izgled Jadra. Također se susreće vrlo rijedak fenomen: na mjestu betoniranoga dijela šetnice, pored nogometnoga igrališta, na razmaku od oko jednoga metra vide se oba toka rijeke s različitim visinama vodnoga lica. Denivelacija je promjenljiva, a u sušnom razdoblju je viša od jednoga metra.

 Rijeka na tome dijelu vodom opskrbljuje i ribogojilište Ritterman. Voda skreće u kanal za ribogojilište na pregradi izvedenoj kod igrališta, na rukavcu uz šetnicu. Tome su prilagođene kote preljeva i veličina otvora kanala. Sve je izvedeno prema projektu koji predviđa oduzimanje vode za ribogojilište u sušnom razdoblju u iznosu od najviše 300 litara u sekundi.

Rijeka se u srednjem toku račva tvoreći otoke između svoga glavnog toka i rukavaca. Prolazi kroz središte Solina, oplemenuje urbane prostore dajući im ljepotu i živost. U njezinu su okrilju raspoređeni važni gradski lokaliteti: Gašpina mlinica, Gradina, Dom kulture, svetište Gospe od Otoka, Staro groblje, nekoliko spomenika...

Nizvodno od Gospina otoka svi se rukavci opet okupljaju u jednom koritu. To je donji tok: rijeka potpuno smirena teče prema moru, a more za vrijeme plime ulazi u rijeku. Utjecaj plime osjeća se sve do ruba Gospina otoka. Ovaj svakodnevni prirodni ciklus oduvijek je obogaćivao rijeku ribom. Cipli, lubini, jegulje (anguje po solinsku) bili su njezini stalni stanovnici.

Uređenje obala donjega toka provedeno je samo u njegovu gornjem dijelu; lijeva strana postavljanjem gabiona, a desna je betonirana do prvoga mosta. Nizvodno, do ušća, obale su ostale u prirodnom stanju. Takav je i desni rukavac uz gradski park. U rijeku se ulijevaju oborinske vode s ceste Split - Klis i iz ulične odvodnje centra Solina i raskrižja Širina. Nizvodno ima nekoliko kanala(foša) kojima su se odavnina drenirale vode iz prostora Starina i Blata prema Jadru, a danas su neki zapušteni. Desnom obalom je otežan pristup moru: ranžirni kolosijeci Hrvatskih željeznica betonskim su zidovima ušli u korito i tako onemogućili komunikaciju. Lijeva obala je prohodna zbog prostora lučice, u cijeloj duljini je održavan put za pristup brodovima i prostorijama društva Jadro. Na toj strani su i veliki Inini spremnici. Zauzeli su najveći dio površine Blata. Pri njezinu samom kraju rijeka je okovana cijevima za provođenje goriva do spremnika.

Desna obala je, zbog svoje zapuštenosti, većim dijelom obrasla trskom (ševarom). Tu su našle sklonište kolonije guša, betića, kormorana. Svi oni koji su protjerani s gornjega dijela Jadra tu su našli mir i uvjete za opstanak. Zbog malobrojnih posjetitelja nema buke ni smetnji, može se uživati u prostoru mirne i bogate rijeke. Ovakvo stanje je sačuvalo prostorne potencijale i omogućilo, u budućim rješenjima, kvalitetan i primjeran način uređenja i zaštite prostora donjega toka Jadra.

Regulacija riječnog toka


Jadro i njegovi pritoci nisu do početka 20. stoljeća temeljito regulirani. Nanosili su zemlju, pijesak i kamenje te zasipavali korito, pa se rijeka često razlijevala po poljima i po selu. Obradive površine u njezinoj blizini ležale su pod vodom više mjeseci tijekom godine, a oko ušća stvorila se uz obje obale velika močvara nazvana Blato. To je postao izvor zloglasne solinske groznice - malarije. Prvi radovi na sanaciji započeli su još 1871.-1873. kada je čišćen donji tok pomoću jednoga glibodera.Stanje se pogoršalo početkom izgradnje željezničke pruge Split - Siverić, koja je dovršena 1877., jer je njezin nasip sprječavao otjecanje vode iz Blata i tako izazvao štetne posljedice. Namnožili su se malarični komarci, a groznica, od koje su do tada obolijevali uglavnom mlinari, proširila se na čitavo selo i obližnja mjesta.

Regulacija donjega toka i pokušaj isušivanja Blata provedeni su godine 1878. Uređena je obala u dužini 900 metara, ali stanje se nije puno popravilo. Jaruge staroga korita nisu zasute i u njima se zadržavala voda. Novi radovi na presušenju Blata započeli su početkom 1899.Jadro i njegovi pritoci u međuvremenu i dalje pričinjavaju velike štete: bujica je u jaže mlinica nanosila šljunak, au listopadu 1904. čak je odnijela dvije mlinice. Voda se za velikih kiša prelijevala preko glavne ceste u selu, a izazvala je i zastoje u željezničkom prometu. Močvare uz donji tok još uvijek su razlog teškoga zdravstvenog stanja: godine 1902. u Solinu je od malarije bolovalo 97% stanovnika. Sustavno liječenje je započelo u ljeto 1906.

Radovi u Blatu su napredovali, a materijal za nasipanje osiguravao je don Frane Bulić. On je, naime, godine 1905. pribavio malu poljsku željeznicu koja je prevozila sitnije kamenje i zemlju od ostataka salonitanskih bazilika, koje je u to vrijeme istraživao, do željezničkoga mosta na ušću Jadra. Radovi su uz prekide trajali sve do konca 1909.

Isušenjem Blata stvorene su velike plodne površine, ali one su više godina ostale neobrađene. Kako vlasti nisu ništa poduzimale, godine 1920. Vranjičani i Solinjani su sami našli mjernika i nasuto zemljište podijelili na jednake dijelove prema broju stanovnika u selima. Zemljište uz lijevu riječnu obalu pripalo je Vranjičanima, a uz desnu Solinjanima.

Do 1971. nisu obavljani veći radovi osim mjestimičnog održavanja. Zadnje produbljenje riječnoga korita, na dionici od ušća do rukavca pored parka, provedeno je u listopadu 1999. radi osiguranja uvjeta za plovidbu manjih plovila, dubine gaza do jednoga metra.

Ime rijeke


Solinska se rijeka u rimsko doba nazivala Salon te je, kako je bio običaj u to vrijeme, i grad koji je nastao pored nje i zbog nje po njoj dobio i ime - Salona. U srednjem vijeku za rijeku Salon narod je upotrebljavao samo ime Rika. Ni u historijskim dokumentima na latinskom ni na hrvatskom jeziku nema za tu rijeku drugoga naziva nego Rika - hrvatski, flumen Salonae  - latinski, fiume di Salona  - talijanski. »Krivac« za ime Jadro je splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. - 1268.) koji je pogrešno protumačio stihove rimskoga pjesnika Marka Aneja Lukana (39. - 65.): Qua maris Adriaci longas ferit unda Salonas / et tepidum in molles Zephyros excurrit Iader...

Toma je smatrao je da se ova dva stiha odnose na Salonu. U slobodnom prijevodu po njemu bi ti stihovi govorili: Tamo gdje dugačke Salone oplahuje val Jadranskog mora / i gdje mlaki Jader istječe prema blagim Zefirima... Drugim riječima, Toma je Iader smatrao imenom rijeke i to je ime povezao sa solinskom Rikom. U početku su Tominu kombinaciju prihvatili samo učeni ljudi u Splitu, a puno kasnije - sredinom prošloga stoljeća - ime Jadro se udomaćilo i među Solinjanima. Međutim, očito je kako se Lukanov opis ne može povezati sa solinskom rijekom. Spomenuti je Iader tepidum (mlak, topao), što kratka i brza rijeka Salon nikako ne može biti. Štoviše, Toma Arhiđakon je, čini se, u pogrešku upao time što je riječ tepidum pročitao kao trepidum (trepereć), što bi svakako odgovaralo brzoj rijeci kakva solinska Rika uistinu jest. Po jednoj pretpostavci Lukanov Jader nije, dakle, rijeka nego grad - današnji Zadar. Lukan po tom tumačenju nije spomenuo jedan element salonitanskoga krajolika, već drugi veliki grad na istoj obali, Jader, koji strši u more izložen blagim vjetrovima i koji ima blagu klimu (tepidum). Postoji i mišljenje da je Lukanov Jader zapravo današnji Resnik. Naime, Jader se povezuje s Jadestinima koji nisu uvijek stanovnici Jadera (današnjega Zadra) niti Liburni, nego treba tražiti i neki etnik odnosno toponim (nastao po hidronimu) u salonitanskoj okolici. Ne postoji valjani razlog koji bi razbio sumnje da negdje između Trogira i Stobreča ipak nije živjela neka narodnosna skupina sličnog imena vezana, kao i u slučaju liburnskoga Jadera, uz vodu.

Osim navedenih naziva, u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća zabilježen je i naziv Solinčica. Dakle: Salon, Rika, Solinčica, Jadro; četiri imena jedne žile kucavice.

Na izvoru Jadra


Tutto ora tace. Nel sereno gorgo

la tenue miro saliente vena:

trema, e d` un lieve pullular lo specchio

segna de l` acque.

Carducci: Alle fonti del Clitunno

;Suro kamenje Mosora sa vrhom Ljubljana gordo se u nebo diže. Po brdašcima i dolinama rasijana su mala i veća sela, zabradjena tanahnim velom plavih jutarnjih magla i rastegnutim dimom okolišnih tvornica Majdana. Mosor je tako gol i jednostavan, ali ipak veličanstven u svojoj vječitoj strukturi tvrdih i divljih litica. Izmedju crkvica sv. Jurja i sv. Petra povrh Kučina, odakle uživaš naljepšu panoramu splitske okolice, nalazi se izvor riječice Jadra. Iz tog bistrog izvora dolazi nam dobra splitska voda koja u danima ovog vrućeg ljeta rasvježuje cijeli grad. Razne česme po trgovima i ulicama obiluju vodom dobrostivog Jadra koji pere zamazanu djecu i daje čistoću kućama. Prastari bog Jader koji tako tromo izlazi iz mermernih litica Mosora i lomi vrat toliko vijekova, nije zapustio ovu zemlju. To božanstvo ilirskog podrijetla cjelivaše nekoć zidine Salone u podnevima antiknog ljeta, kad je grad drijemao, a kupališta bijahu živa i vesela.

Stanovnici Salone bijahu pobožni i odani bogu svoje vode Jadru, kao svi stari narodi kojima su rijeke bile dobrostivi bozi. Poznata je klasična skulptura boga Nila sa pritocima. Blizu izvora Jadra dizao se u drevno doba hram. Seljaci i pastiri gledahu kako se u riječnom modrilu kupaju i igraju nimfe i kako se nježno grle sa pećinama u večernjim časovima. Iz tog gorskog, djevičanskog vira, opkoljenog sočnim, zelenim busenjem voda natapaše njihova polja, oranice, ovce i goveda. U sjeni razvijenog hrasta seljaci se odmarahu, prateći glazbu prskutanja bisernih kapljica.

Ovo je zaista najklasičniji pejsaž okolice Splita, gdje osjećaš ljepotu Virgilovih Georgika, gdje te svaki motiv sjeća na romantične prikaze pastira i njihovog priprostog bukoličkog života. Svaki put gledaš kako je Jader otac krava, ovaca, loze i sočiva, a oni zeleni jablanovi uvijek tugaljivo govore o vremenima koja minuše, o tajinstvenoj historiji koja se vije oko njih poput tamnog bršljana. I kad nimfe utekoše sa ovog bistrog izvora, kad se bog Jader sakrije u najskrovitije izdubine Mosora, voda već blagosivljaše baptisterije solinskih bazilika i nedaleko njezina izvora dizaše se novi hram sv. Ivanu Krstitelju, zaštitniku svih kršćanskih voda i izvora. »Vidi aquam egredienten de templo.« A nad samim izvorom Jadra nove djevice zamijeniše nimfe. U toj samoći ogledavahu se u čistom zrcalu rijeke redovnice crkvice i samostana svetog Mojsije. Mjesto boga Jadra sveti Mojsije, prorok izvađen iz vode i koji u pustinji napoji živom vodom iz pećine Izraelce.

Danas se kod izvora nalazi samo crkvica sv. Jurja. Zidine starog manastira još se vide i narod Solina, Kučina i Mravinaca mnogo o tome priča. Dapače seljaci pričaju, da čuju blizu izvora neko mistično pjevanje. Jamačno su stare redovnice u ranim jutrima pjevale »Blagosivljajte izvori i rijeke Gospoda«, jer čuvahu vodu, o kojoj reče Pindar, da je najbolji elemenat. Mi više te pjesme ne čujemo... Tvornica zviždi. I da nema onih vitkih i tihih jablana i onih bijelih po humcima crkvica i cvrkuta crnih kosijera o sunčevu zapadu, rekao bih da nema izvora Jadra. U ovom kraju zamukoše sve nimfe, svi satiri, pastiri, redovnice i stara božanstva. Nevolja sili seljake, da pune tvornice i da povećavaju proleterijat, da zaborave svoje selo i znak večernjeg pozdravljenja, da se utječu novim bogovima kapitala i onom posljednjem štrajka. Prestade svaka idila ljubavi na izvoru.

...in faccia a noi fumando

ed anelando nove industrie in corsa

fischia il vapore.

 

Ivan Dellale

Novo doba, 26. lipnja 1924. 

NASLOVNICA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2017 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (http://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (http://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (http://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (http://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (http://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.