VIRTUALNI MUZEJ

 

GRADA SOLINA

 

Mlinice na Jadru



Nad koritom Jadra podizane su mlinice i stupe zacijelo još od antičkih vremena. Stajale su uglavnom na brzacima, a ako prirodni pad ne bi omogućavao vodnu snagu dostatnu za rad mlina, voda je s veće visine usmjeravana kroz strmi žlijeb (jažu ili kolovaju)te onda udarala u žlice (propele) na osovini (vretenu)koja je okretala mlinski kamen. Većina mlinica bila je u blizini Gospina otoka. Spominju ih srednjovjekovni dokumenti, a katastar iz godine 1831. bilježi sedam mlinica s 51 mlinskim kolom. Nisu spomenute Gašpina mlinica i mlinica u Majdanu jer se nalaze na kliškom katastarskom području.

 Mlinice nisu građene samo na Jadru. U Rupotini na Suvavi, potoku koji se stapa s potokom Perić te dalje teče kao Ilijin potok, bila je mlinica poznata kao Zagorušićev mlin. Nizvodno, sada već na Ilijinu potoku, bile su Čikalova mlinica, Bobanova mlinica kod Rižinica, te Đurina mlinica. I na Blacima je postojala mlinica, prema vlasniku nazvana Čerinova. 

Gašpina

Velika galija

 

Mlinice na jadru

Solin će do početka 20. stoljeća, kada se podižu cementare na ovom području, biti izrazito stočarsko-poljodjelski kraj, a rijeka Jadro - Rika - uistinu će biti izvor svega života. Uz njezine obale prostirali su se sočni pašnjaci i bogati vrtovi, a nad koritom su podizane mlinice i stupe zacijelo još od antičkih vremena. Rika je jedina na širokom području od Šibenika do Omiša obilovala vodom tijekom cijele godine i stoga je postala središte mlinarstva u cijelom kraju. Tu su žito mljeli seljaci iz Zagore koji su se ujesen, nakon vršidbe, u karavanama spuštali s Klisa. U solinske mlinice žito su dovozili i otočani. Barke su doplovljavale s Čiova, Brača, Šolte, Korčule, pa bi nanizane uz riječnu obalu čekale svoj red.

Mlinice su uglavnom stajale na brzacima, a ako prirodni pad ne bi omogućavao vodnu snagu dostatnu za rad mlina, voda je s veće visine usmjeravana kroz strmi žlijeb (jažu ili kolovaju)te onda udarala u žlice (propele) na osovini (vretenu)koja je okretala mlinski kamen. Na vrhu osovine je ležište mlina (senj) i ključ (paprica)koji drži mlinsko kamenje pričvršćeno za osovinu. Mehanizam mlinica nije se mijenjao dugo vremena pa će koncem 19. stoljeća još biti onakvim kakvim ga opisuje danski prirodoslovac K. Brunnich koji je godine 1767. posjetio Solin i zapisao da je »donji mlin od jednoga komada, a gornji sastavljen od više komada, koji su utisnuti u drven obruč«. Svaki je imao svoju namjenu - za pšenicu, ječam ili kukuruz. Uz svaku mlinicu je bio prostor za smještaj hambara za ujam (naknada za mljevenje u naturi) i za odlaganje vreća sa žitom, a neke su imale poseban prostor gdje su pomlioci (ljudi koji u mlinicu donose svoje žito na mljevenje) čekali svoj red.

Većina mlinica bila je u blizini Gospina otoka. Spominju ih srednjovjekovni dokumenti, a katastar iz godine 1831. bilježi sedam mlinica s 51 mlinskim kolom. Nisu spomenute Gašpina mlinica i mlinica u Majdanu jer se nalaze na kliškom katastarskom području.

 O mlinicama u blizini Gospina otoka govori i don Frane Bulić kada 1899. opisuje Otok: Na sjeveru kameni Gospin most spaja Gospinu livadu sa cestom, koja vodi u Klis, Sinj i dalje u Bosnu, a na jugoistočnoj strani drveni most vodi u solinsko polje pokraj mlinice Gabrićeva velika, dok je mali mostić kod Jankove mlinice, koji je na jugozapadu vodio u solinsko polje, od dvadesetak godina porušen. Rijeka Jader razlijeva se ovdje s jedne i druge strane u više manjih rukava, te tjera više mlina. Na sjevero-zapadu je otoka Velika mlinica ili Galija velika sa 14 mlina, zgrada iz raznih doba, od kojih bi jedan dio mogao biti iz doba hrvatske narodne dinastije, uprav onaj na porušeni svod. Niže od nje leži mlinica Mala galija sa 4 mlina, od kojih 20 god. zapuštena. Na južno-istočnoj strani leži mlinica Gabrićeva velika sa 4 mlina i Gabrićeva mala sa 5 mlina, na jugozapadu Jankova sa 6 kolesa. Ova je zadnja uslijed neuređene rijeke i juridičkih odnošaja mnogih njezinih vlasnika od kojih 20 godina zapuštena, te se mlini više ne vrte.

Don Frane Bulić spominje još i Aljinovićevu mlinicu s pet mlinova te Gašpinu s 15 mlinova, a jedna je mlinica stajala blizu riječnoga izvora.

 Mlinice nisu građene samo na Rici. U Rupotini na Suvavi, potoku koji se stapa s potokom Perić te dalje teče kao Ilijin potok, bila je mlinica poznata kao Zagorušićev mlin. Nizvodno, sada već na Ilijinu potoku, bile su Čikalova mlinica, Bobanova mlinica kod Rižinica, te Đurina (Judinova) mlinica. I na Blacama je postojala mlinica, prema vlasniku nazvana Čerinova. Imala je dva mlina koji su mljeli samo kukuruz, a radila je uglavnom zimi. Naime,  u ovomu solinskom zaseoku nema tekućica pa je rad mlinova ovisio o kiši koju se skupljala u maloj akumulaciji poviše mlinice. Ovdje su mljeli Blaćani te seljani obližnjih Vučevice i Broćanca.

 Mlinarstvo će dugo vremena biti unosan obrt, a koncem 19. stoljeća počinje se naslućivati njegov suton. Istom otkada je god. 1880. Grgo Vidović sagradio nedaleko od izvora rijeke Jader veliku mlinicu po novijem sustavu i stalo se uvažati u Spljet brašno iz vana, svjedoči don Frane Bulić, mlinice solinske, sagrađene po starinsku, stale su propadati, sasvim da se neke i tako još drže. Posla je, dakle, vremenom bilo sve manje pa su se preostali mlinari borili za pomlioce. Poneki su posezali i za radikalnijim metodama. Tako je godine 1925. zakupnik susjedne mlinice minom onesposobio most koji vodi do Jankove mlinice. Ova je, pak, doskora napuštena i uzadnju ostala na suhom. Srušena je u Drugom svjetskom ratu, a njezinu je sudbinu dijelila Velika Gabrića.

Odumiranje mlinarstva, međutim, neće važnije utjecati na svakodnevicu većine Solinjana. Mlinice su, naime, u prošlosti osiguravale blagostanje ponajprije svojim vlasnicima, a mlinarima redoviti posao koji im je pružao stanovitu sigurnost u životu. Najvećem broju Solinjana mlinice na Rici i Ilijinu potoku teško da su značile više od uštede vremena jer su im bez velike dangube omogućavale mljeti žito u svojemu selu. Uz to, možemo pretpostaviti da su poneki seljani iznajmljivali zaprežna kola za prijevoz žita od brodova do mlinica te brašna od mlinica do brodova. Mlinica je pak bila jedno od mjesta gdje bi se Solinjani susretali dok su čekali na red za mlivo, mjesto gdje su susretali i furešte, gdje su razmjenjivali priče i sjećanja koja će potpomoći stvaranju romantične slike o negdašnjim događajima i običajima. Pa će tako i mlinice sve do danas ostati u kolektivnoj memoriji kao prežitak starih, dobrih vremena.

 Na Rici su do naših dana preživjele Velika galija, Velika Gabrića, Mala Gabrića i Aljinovićeva mlinica, koje su pretvorene u kuće za stanovanje, te Gašpina mlinica.

 

 

Gašpina mlinica

      Gašpina je mlinica jedna od rijetkih još sačuvanih mlinica na rijeci Jadru. Građena je početkom 18. stoljeća, a u dokumentima se prvi put spominje godine 1711. Njezin se građevinski sklop sastoji od četiri kamene prizemne zgrade u nizu s dvostrešnim krovovima pokrivenim kamenim pločama. Tijekom stoljećâ ovaj se sklop dograđivao i doživljavao je razne građevinske preinake, što se može uočiti na pročelju u naknadno otvaranim prozorima. U prvoj zgradi bila su tri mlina, a vjerojatno i mlinareva kužina s kominom u kojoj su se odmarali pomlioci i mlinari. U drugoj su kući bila četiri, u trećoj pet, a u četvrtoj tri mlina. Pod drvenim dvostrešnim krovištem, u potkrovlju svake kuće, bio je prostor za spavanje. Čitav sklop orijentiran je sjever-jug, a voda se kroz jaže (kolovaje) s istočne strane slobodnim padom usmjeravala do donjih dijelova mlinova, tj. do žlica pričvršćenih na mlinska vretena. Vrata i prozori su uglavnom na zapadnoj strani. Iznad glavnih ulaznih vrata na zapadnoj strani za nadvratnik je upotrijebljena antička nadgrobna stela s likovima djevojčice i žene. Unutar mlinice sačuvani su statični kameni dijelovi mlinova s kamenim mlinskim kolima. Prema sačuvanoj arhitekturi i podacima iz starije literature čini se da je najstariji dio ovoga kompleksa onaj na jugu, dok je srednji, nešto povišeniji, podignut ponovno nakon što ga je godine 1885. razrušila nabujala rijeka.

 Mlinarstvo će dugo vremena biti unosan obrt, a koncem 19. stoljeća počinje se naslućivati njegov suton. Pa ipak, Gašpina će mlinica mljeti žito sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, a tridesetih je godina u njoj bila i brusionica stakla. Potom je napuštena i prepuštena zubu vremena. Konac 20. stoljeća dočekuje urušenoga krova i devastirane unutrašnjosti. Međutim, Grad Solin u suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture uskoro započinje njezinu obnovu te nakon pet godina, u rujnu 2008., daruju Solinjanima i njihovim gostima zgradu kojoj je vraćen negdašnji sjaj. Obnovljena su i dva mlina.

 Po povijesnom kontinuitetu, a nadasve po etnografskim vrijednostima sklopa koje ukazuju na postojanje i razvoj gospodarstva na solinskome području, ova mlinica predstavlja spomenik kulture koji je potrebno zaštititi i sačuvati. Stoga je i upisana u Registar spomenika kulture Republike Hrvatske.

Velika galija

Na mjestu gdje danas stoji Velika galija postojala je mlinica u 11. stoljeću. Nema podataka o tome kako je izgledala, a možemo pretpostaviti da je bila neugledna prizemna kamena građevina. Tek vijesti iz 16. stoljeća govore o većoj zgradi s više mlinova. Godine 1567. zabilježeno je da je mlinica bila čvrsta i građena na svod te da ima dvanaest mlinskih kamenova.   

U to vrijeme Solinsko je polje poprište žestokih sukoba domaćih moćnika te Turaka i Mlečana, a Rika postaje granicom mletačkoga i turskoga posjeda. Stoga je Velika galija, kao i neke druge mlinice na Rici, opremljena poput manje utvrde: na pročelju su izrađene puškarnice. Postala je vlasništvom velikoga vezira Rustem-paše, dužnosnika na dvoru turskoga sultana Sulejmana Veličanstvenoga. Rustem je diljem Otomanskoga Carstva posjedovao petstotinjak mlinova, a solinski su, zbog položaja na granici, privlačili njegovu posebnu pozornost. Nakon Rustemove smrti imanje je naslijedila njegova supruga Mihrimah, kći sultana Sulejmana. Mlečani su godine 1565., kako bi riješili brojne probleme oko granice, pokušali unajmiti njezine solinske posjede. Nisu uspjeli u tome naumu.

U sljedećim desetljećima Velika galija će se polako gubiti u raznim pregradnjama. Na karti iz godine 1675. zabilježeno je da ima 13 mlinskih kola i jednu stupu. Polovinom 20. stoljeća imala je 14 mlinova: 12 na vodeni pogon i dva električna. Tada se nazivala i Ponkovom mlinicom po nadimku mlinara Stipe Grubišića. Godine 1985. u njoj su radila tri mlina na vodu i dva električna, a posljednji - električni mlin - zaustavio se početkom Domovinskog rata. Do danas su dijelom sačuvana tri mlinska postrojenja na vodu i dva električna mlina, a u dijelu građevine uređeni su apartmani i ugostiteljski objekt.

NASLOVNICA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2017 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (http://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (http://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (http://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (http://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (http://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.