VIRTUALNI MUZEJ

 

GRADA SOLINA

 

Vijesti iz povijesti


Salona u Beču


Od 3. svibnja do 5. listopada 1913. u Beču je održana Jadranska izložba (Adria Ausstellung). Austro-Ugarska Monarhija izložbom je željela upoznati bečku javnost s jadranskim posjedima, njihovim gospodarskim dosezima i baštinom, umjetnošću i kulturom. Predstavljeni su vojna i trgovačka mornarica, strojarstvo i brodogradnja, ribarstvo, šumarstvo i lov, naselja i lječilišta. Kasniji će analitičari ustvrditi kako se time željelo poduprijeti afirmaciju jadranskih pokrajima u državi koja ih je marginalizirala te jače motivirati njihovu integraciju u austrijski državotvorni korpus. Izložbu je uz veliku pompu otvorio sam prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, a postigla je ogroman uspjeh: tijekom 155 dana, od kojih je bilo 79 kišnih, razgledalo ju je 2,080.000 posjetitelja. Za izložbu su bili napravljeni modeli znamenitih zgrada, pa i čitavih ulica priobalnih jadranskih gradova, dočaravajući ambijente od dubrovačkoga Kneževa dvora, preko zgrade splitske Općine do Opatije, a bili su smješteni pokraj bečkoga Pratera. Izgrađeno je čak i malo umjetno jezero koje je trebalo predstavljati more, a o austrijskoj ratnoj mornarici smještenoj na Jadranu, šestoj po snazi u todobnom svijetu, govorila je replika zapovjednoga mosta bojnoga broda te fotografije topova, torpeda i raznoga oružja. Na izložbi je svoje mjesto našla i Salona čiju je slavu svijetom u to vrijeme pronosio don Frane Bulić, tadašnji ravnatelj splitskoga Arheološkog muzeja i istraživač Salone. On je za izložbu dao izraditi kopije nekih spomenika iz Muzeja koji su svoje mjesto našli uz maketu salonitanskoga episkopalnog kompleksa i postere o istraživanjima u Saloni. Fotografije koje o tome govore čuvaju se u Arheološkom muzeju, koji nam ih je za ovu prigodu velikodušno ustupio. Te godine, 1913., tiskano je mnoštvo »službenih« razglednica koje radi promidžbe velike izložbe na poleđini imaju oznaku Osterreichische Adria Ausstellung / Wien 1913. / Offizielle postkarte. Takva razglednica, koja svjedoči o solinskom sudjelovanju na jednoj od posljednjih velikih priredbi carevine koja će uskoro nestati, čuva se u jednoj solinskoj zbirci...

"Solinske" krune


Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i uspostave Države Slovenaca, Hrvata i Srba – koja će se doskora ujediniti s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca - započeo je postupak monetarne samostalnosti. U optjecaju se zadržala ogromna količina krunskih novčanica u apoenima od 1 do 10.000 kruna. Budući da ih nije bilo moguće preko noći zamijeniti papirnim i kovanim novcem nove države, krune su pretiskivane pa su se nastavile koristiti. Odabrani državni uredi i banke dobili su nalog označavanja zatečenih novčanica gradskim žigovima kako bi se ustanovilo koliko se kruna nalazi na teritoriju nove države te kako bi se spriječilo korištenje kruna s drugih područja nekadašnje Austro-Ugarske. Korišteno je više od 2000 različitih pečata, a jedan od njih je bio s oznakom »Porezni ured u Solinu«. Označavanje se provodilo od 9. siječnja do 19. siječnja 1919., ali se zbog krivotvorina od 26. studenoga 1919. do 11. siječnja 1920. provodilo lijepljenje prigodnih maraka na novčanice. Tada je država oduzimala 20 posto kruna donesenih na označavanje na ime tzv. prinudnog zajma radi pokrića državnoga manjka nastalog obnovom Srbije. Također, planirano je bilo da se da se u omjeru jedan naprema jedan zamijeni austrougarska kruna i dinar Kraljevine Srbije za dinare nove države. No, vlada Kraljevstva SHS odlučila je da se kod zamjene daju četiri austrougarske krune za jedan dinar Kraljevstva SHS. S druge strane, planirani omjer zamjene dinara Kraljevine Srbije jedan naprema jedan za novi dinar nije se mijenjao. Novčanice kruna su povlačene iz optjecaja od 1920. do 1922. Kruna ili korona bila je službeno sredstvo plaćanja Austro-Ugarske Monarhije od 1892. kada je zamijenila austro-ugarski gulden pa sve do raspada Monarhije 1918. Kruna se dijelila na stoti dio koji se u austrijskom dijelu Monarhije nazivao haler, a u mađarskom filir. Vrijednost krune je bila 304,88 mg zlata, a do početka Prvoga svjetskog rata jedan američki dolar je vrijedio 4,95 kruna.

Skupština HRSS-a u Solinu


Novo doba, Split, 24. studenoga 1929. Jučer je održana velika skupština HRSS-a u Solinu. Sudjelovalo je brojno seljaštvo i gradjanstvo iz Splita te iz svih okolnih sela. U Splitu se je najprije mnoštvo okupilo pred Hrvatskim Kolom u Marmontovoj ulici pa je odatle krenulo u povorci put Solina. Povorku su otvarali konjanici sa velikim hrvatskim trobojnicama. Sudjelovale su i seljačke glazbe iz Podstrane i Sućurca. Kad je masa prolazila bilo je mnogo svijeta, muškog i ženskog. Klicalo se: Živio HRSS! Živio Radić! Živila Hrvatska! Živila republika! Povorci se pridružila pred Solinom i skupina komunista sa nekoliko konjanika. Vikalo se: Živio savez radnika i seljaka! Dok su drugi bili okićeni hrvatskim trobojnicama, oni su imali crvene rupce. U Solinu se je zatim slila masa seljaka iz Žrnovnice, Kaštela, Trogira, Lećevice, Sinja itd. Sav se je taj narod svrstao na polju Jankovača do mosta, i tu je bila postavljena tribina urešena zastavama i zelenilom. Računa se da je bilo preko 10.000 duša.
Zbor je otvorio dr. Sokol sa »Hvaljen Bog! Živjela Republika!« kazao je da su na historičkom solinskom polju nekada ginuli mučenici za slobodu i socijalnu pravdu. Bolji uvod u proslavu 1000 godišnjice hrvatske državnosti nije mogao biti nego što je sve ovo što se ovdje može da vidi kad se sav hrvatski narod okupio. Pozdravlja u ime hrvatstva i čovještva.
Za njim uzima riječ nar. poslanik Pavao Radić, burno pozdravljen. Medju ostalim kaže: Mi smo borci za prava čovječja, za živu domovinu. Seljaštvo dolazi na pozornicu svijeta i ne će da bude ničije sredstvo za izrabljivanje, niti materijal za upotrebu gradjanstva. Narod je suveren na zemlji kao što je Bog na nebu. Mi tražimo staleški sporazum, a ne rat. Kao što tražimo narodni sporazum izmedju Srba, te Hrvata i Slovenaca, tako hoćemo i sporazumijevanje drugih raznih naroda i država. Mi nismo militaristi, mi smo pacifisti. Hrvatsko se je seljaštvo listom diglo jer je povjerovalo u svoju nepobjedivu snagu. Nepošteno je od Srba kad nam predbacuju da su nas oni oslobodili. Mi smo Hrvati iznutra zelenim kaderima rastočili Austro-Ugarsku monarhiju. Nije pravo što Srbi traže da se Hrvat njihov brat ponizi pred bratom. Srbin je došao u našu kuću naoružan do zubi i u našoj kući upotrebio oružje protiv naše slobode. Zato se pobunila čitava duša hrv. naroda protiv toga poniženja koje ne ćemo više trpjeti. Jugoslavensku lijepu ideju rodili su hrvatski velikani, ali su nas braća nebraća htjeli da raspnu na križu jugoslovenstva kao i židovi Hrista. Zatim govori o boravku Stjepana Radića u inozemstvu. U Moskvi je on našao toplo slavensko srce (Živila Rusija!) koje se ne zanosi megalomanijom da podjarmljuje druge narode nego se zanosi čovječanskim idealima pravednosti. Dolazi vrijeme kad i srpski seljak hoće da bude slobodan duhom kao njegov brat hrvatski seljak. Srbi su nas pozvali u Beograd, mi smo došli, a kad smo došli, onda su se cincari prepali. Nema podvale koju nisu upotrebili protiv Hrvata. Ali oni se varaju. Kad smo jednom došli, ne ćemo tako jeftino otići iz Beograda. Srbi su preslabi da silom riješe ovaj spor. Srbi su opazili da je srpstvo u opasnosti! Pravi su srpski rodoljubi uvidjeli kamo ih dužnost zove. Po čitavoj se Srbiji širi ideja sporazuma, isto ovako brzo kao što se po Dalmaciji širi ideja HRSSa. Ovo leti misao hrvatske duše, misao republikanska, jača od svakog istorijskog osjećanja, jer je ona sveopća ljudska. Mi hoćemo federativno uredjenje države. Učimo jugoslavenstvu Srbe. Jugoslavija seljačka može biti sutra, a kad će nestati i Jugosloveni, to zna samo Bog. Mi hoćemo da se provede zakon koji je ispisan u našim srcima: hoćemo svoju narodnu slobodu, a ne ćemo milodara iz Beograda. Riješenje našeg hrvatskog pitanja stoji do nas. Za nama stoji ruski narod sa svojom velikom snagom (Živila Rusija! Živjela Seljačka Internacionala!) Komšiji preko Jadrana poručujemo: Ovo je hrvatski Jadran na koji je već stupio nogom ruski brat koji ne vodi pazara sa bratstvom već ga vodi pravednost i čovječnost. Završuje: Snaga je hrvatskog seljaka u bratstvu sa slovenačkim i srpskim seljakom, u bratstvu sa seljaštvom čitavog svijeta. Naša je snaga u snagi bratske Rusije. Živila Republika! Živila federativna seljačka Jugoslavija! Živila federacija balkansko-podunavskih seljačkih naroda! Živio hrvatski seljački narod! Živio Stjepan Radić! (Mnoštvo odgovara: Živio!) Poslije P. Radića, govorili su narodni poslanici Kirin o radu hrvatskog seljaka, Martinović nosi pozdrav Dalmaciji koljevci hrvatstva, Čelan pozdrav bosanskih Hrvata.
Nakon toga uzimlje riječ dr. Trumbić , burno pozdravljen. U ime Hrv. Zajednice pozdravlja ovaj zbor. Zatim, medju ostalim, kaže: Hrvatska inteligencija, po lomu Austro-Ugarske, izgubila se u oduševljenju, a hrvatski sabor koji i nije bio hrvatski, jer izabran skraćenim glasovanjem, raspušten je, zatvoren. Taj sabor koji je radio kroz stotine godina, nije radio u dane našega oslobodjena. U ime njegovo istupao je nekakav odbor svojevoljno izabran. Taj odbor, što je nečuveno, pošao je preko Drine i vlast nad hrvatskim narodom predao Beogradu i beogradskim cincarima. Hrvatski Sabor učinio je pogrešku. On je mogao da pregovara sa srpskim i slovenskim narodom, ali on je morao sačuvati vlast u svojim rukama, i onda bi bio faktor preko koga se ne bi moglo proći kad su se riješavali osnovni odnosi našega državnog života. Sva se hrvatska politika sastoji u tome da u hrvatskoj kući budemo sebi gospodari. Hrvatski seljak koji dosle nije imao upliva u politiku, okupio se u redovima HRSSa i izveo jedno veličanstveno djelo kakovo nije zapamćeno. Bez ličnih interesa, bez koristi, hrvatska inteligencija podupire Hrvatsko Narodno Zastupstvo, i ona će ga podupirati bez ikakovih interesa, znajući da radi samo za hrvatsku stvar. Najprvo moramo sebe osloboditi iz položaja u kome smo danas, a zatim u cijeloj Jugoslaviji moramo uvesti režim, ne Davidovića i Timotijevića ni ičiji drugi režim, jer su ljudi ništa a ideje sve. Mi moramo uvesti režim sporazuma koji smo mi potkali. Živio cijeli složni vjekoviti hrvatski narod! (Poklici: Živio! Živio Trumbić! Živio hrvatski Split! Živila Hrvatska Zajednica! itd.).
Uzimje riječ dr. Stj. Košutić i govori o potrebi zajedničkog rada seljaka i radnika, o zajedničkoj fronti radnoga naroda. Iza njega govori Mate Goreta koji donosi Hrvatima primorskim pozdrav hrvatske dalmatinske zagore. Na to profesor Slavko Frindrih pozdravlja hrvatsku Dalmaciju, a Marin Grgin iz Donjih Kaštela izjavljuje da kaštelanski zemljoradnici kompaktno prilaze HRSSu. Nakon toga točno u dva sata, pošto je otpjevana Lijepa Naša od cijelog mnoštva, dr. Sokol objavljuje da je zbor završen, pozdravlja seljake i kliče: Živila Hrvatska! Živio Radić!
Potom se počela skupština razilaziti. Prvi su stigli u Split oko 4 sata, komunisti kličući Republici, Sovjetskoj Rusiji, itd. Na obali je intervenirala policija, te je provela i nekoliko uapšenja.
Oko 6 sati povratila se glavna povorka. Kličući pod zastavama, prošla je obalom i zaustavila se pred stanom dr. Trumbića. Sa balkona govorili su prije Pavao Radić a zatim Trumbić. Mnoštvo je otpjevalo Lijepu Našu a komunisti svoju internacionalnu, i zatim se svijet stao razilaziti.
Skupština i povratak izvršili su se bez ikojeg težeg incidenta. Policija je uapsila osam lica radi izazivanja.

Napad na tijelovsku procesiju


Godina je 1947. Tijelovo je, u Solinu zvano i Božji dan, blagdan u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Po pradavnom običaju nakon svete mise priređivana je procesija s Presvetim oltarskim sakramentom tijekom koje su vjernici častili Kristovu nazočnost u posvećenoj hostiji. Procesija je prolazila mjestom, a te će se godine po prvi put održati nakon popodnevne mise jer su, kako piše župnik don Mate Mihanović, mnogi vjernici radili u tvornicama te ne bi mogli nazočiti jutarnjoj misi. Procesiju će obilježiti »nemili incident«, kako ga opisuje župnik u pismu upućenom biskupu...
Točno u 5 sati uputila se je procesija iz crkve. Uz skladno pjevanje crkvenog pjevačkog zbora, u kom su većina tvornički radnici, te djevojaka pjevačica, školske djece od roditelja dovedene a praćene od časnih sestara povorka se je veličanstveno razvila po čitavom Centrumu. Kad sam sa Svetotajstvom prošao veliki betonski most banuo je sa strane Svetoga Kaja s autom A. A. pušeći cigaretu i divljom brzinom nasrnuo je na most među ženski svijet i projurio je. Čudo je veliko da nitko nije nastradao na punu mostu naroda. Protest se je digao sa svih strana, osobito ženskih čiji je život bio u pogibelji i radi djece koju su sa sobom vodile.
Svatko je mislio da je jadniku bilo preša pa je morao kako tako projuriti ne čekajući svršetak povorke. Ja sa Svetotajstvom još nisam se udaljio od mosta 100 metara kadno začujem metež, galamu iza sebe. Onaj jadnik povratio se je s autom kroz svijet istom brzinom preko mosta i stvorio se je sa strane baldakina cigaretom na ustima. Svi oko mene su se uznemirili. Htjeli su da obračunaju s njegovom bezobraznošću. Videći kritičnost časa doviknuo sam više puta: Mir, ljudi – ljudi, mir! Na to je jadnik okrenut prema Svetotajstvu opsovao nemilo Boga. Opet sam doviknuo: Mir, ljudi – ljudi, mir! Taj čas se je sve stišalo i procesija se je nastavila u potpunom redu.

Tako piše don Mate. Navodi on puno ime onoga »jadnika« i ime njegova oca, ali mi ga ovdje nećemo spominjati, za nas će ostati A. A. Davno je otišao »Bogu na istinu«, a njegova rodbina ne smije nositi teret njegovih grijeha.

Prva solinska ponoćka


Godine 1964. slavljena je prva ponoćka u crkvi Gospe od Otoka, tada jedinoj župnoj crkvi u Solinu. Vrijeme je to liturgijske obnove po naputcima Drugoga vatikanskoga koncila kada se, između ostaloga, mijenja i dotadašnji način proslave Božića. Do tada je na Božić služba Božja u crkvi započinjala u 3,30 sati velikim oficijem koji su pjevali crkveni pjevači. Oko 5,30 sati započinjala je sveta misa zornica. Druga sveta misa bila je u 10 sati. Promjena se događa u vrijeme župnikovanja don Mira Jovanovića, koji o tome piše u Župnoj kronici:
Do sada je božićni oficij uvijek počinjao ujutro. Ove godine velečasni je u dogovoru s pjevačima i župljanima odredio božićnu ponoćku. Oficij je počeo oko 22,30 sati, a oko pola noći sveta misa. Crkva je bila puna svijeta, ali je sve prošlo u redu bez nekih incidenata. Solinske su jaslice lijepe, a figure umjetnički izrađene, ali problem je u mjestu (nedostatku prostora, pr. a.) jer svaki je pedalj mjesta dragocjen. Ove godine jaslice su bile postavljene na oba pokrajna oltara spojena u visini oko glavnoga oltara. Bilo je ukusno i lijepo uređeno, a najvažnije: nije bilo oduzeto ništa mjesta. U nedjelju 27. prosinca, u božićnoj osmini, održana je dječja proslava Božića: nekoliko recitacija i igrokaz »Betlem« od vlč. Škobalja. Igrokaz je uspio i ponavljali smo ga u nedjelju 3. siječnja 1965.

Krunidba kralja Zvonimira


Nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. okrunjen je ban Dmitar Zvonimir 8. listopada 1076. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu za kralja krunom koju mu je poslao papa Grgur VII. (1073. - 1080.) po svome izaslaniku opatu Gebizonu. Sačuvana je i Zvonimirova prisega papi koju je izrekao nakon što je dobio krunu, žezlo i papinsku zastavu:Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoću Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije, izabran jednoglasno u skupštini po svemu kolikom svećenstvu i narodu za vladu u kraljevstvu hrvatskom i dalmatinskom, a od tebe, gospodine Gebizone, koji imaš vlast od gospodina našeg pape Grgura kao poslanika stolice apostolske, opremljen i za kralja u solinskoj bazilici postavljen zastavom, mačem, žezlom i krunom, tebi se obvezujem, obričem i obećajem, da ću stalno vršiti sve što mi njegova časna svetost nalaže, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema stolici apostolskoj, pa što god je u ovoj kraljevini odredila ili će odrediti stolica apostolska i poslanici njezini, na to ću paziti; krojit ću pravdu, branit ću crkve; brinut ću se za prvine, desetinu i za sve što ide u crkvu. Starat ću se za život biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i prema propisima žive; štit ću siromahe, udovice i siročad; ukidat ću nedopušten brak među rođacima, odredit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a sklopljeni (brak) neću dati razriješiti. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću se voljom Božjom pokazati pravedan u svemu, što je u skladu s pravom...
Zvonimir od pape, kao jednoga od centara moći tadašnjeg svijeta, prima krunu. Zbog toga mu u znak svoje zahvalnosti obećava biti vjeran. Zvonimirovu vjernost ne treba gledati kao znak feudalne podložnosti, već je valja promatrati kao znak spremnosti hrvatskoga vladara da provodi Grgurove reforme na području Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimirova prisega je još jedan solinski dokaz - uz nadgrobni natpis kraljice Jelene - da je todobna Hrvatska bila na razini europskih zemalja. Formule koje se u njoj spominju znane su u tadašnjim uljuđenim državama, na primjer u zakonicima Karla Velikoga, a sam čin krunidbe nije se razlikovao od krunidbe rimsko-njemačkih careva i ostalih kraljeva u Europi.
I crkva koju je Zvonimir odabrao za mjesto svoje krunidbe svjedoči o hrvatskoj uronjenosti u europsku baštinu. Crkva sv. Petra i Mojsija - ili Šuplja crkva, kako je narod naziva - neobičan je sakralni sklop jer se unutar velike i prostrane ranokršćanske bazilike, uglavnom u njezinu srednjem brodu, smjestila također velika ranoromanička, starohrvatska crkva.

Sprovod don Frane Bulića


Don Frane Bulić umro je 29. srpnja 1934. u Zagrebu, a njegovi zemni ostaci položeni su u sarkofag na Manastirinama 2. kolovoza. Prethodno su bili izloženi u kapeli Biskupskoga sjemeništa. Tu se formirala žalobna povorka u kojoj su bili splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, hvarski biskup Miho Pušić, splitski gradonačelnik Mihovil Kargotić, donačelnik Duje Ivanišević, predsjednik JAZU dr. Albert Bazala, kipar Ivan Meštrović, direktor Arheološkoga muzeja dr. Mihovil Abramić, konzervator Ljubo Babić i mnoštvo don Franinih poklonika. U splitskoj katedrali nadbiskup Stepinac otpjevao je molitvu odrješenja za pokojnika, a nakon nekoliko oproštajnih govora brojni građani krenuli su u Solin. Na Širini su ih dočekali Solinjani te su u sprovodnoj povorci prošli kroz središte sela do Bilankuše i potom nastavili sjevernim salonitanskim bedemima do ostataka starokršćanske bazilike na Manastirinama.
Pogrebu don Frane Bulića nazočilo je mnoštvo naroda, a oproštaj s tim hrvatskim velikanom zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ovako je opisao: »Ja sam sa udivljenjem promatrao one obične seljake pod crvenim kapama, pa one starice tamo u Solinu, koje su spontano došle da iskažu počast našem velikom naučenjaku. Njih je doveo samo pietet prema uspomeni don Franinoj. Kad sam tamo na Manastirinama, nad grobovima starokršćanskih mučenika, promatrao onaj silan narod, u živom komešanju, činilo mi se kao da sam na jednom velikom proštenju. Jer, don Frane Bulić ispunio je pune dane ljudskog života i njegovo djelo bilo je od tolikog značenja, te je pogreb i mogao da bude više jedna velika priredba posmrtnog priznanja, nego li žalobne svečanosti.«

Prvi spomen Salone


Salona je nastala na jednome od zemljopisno najpogodnijih mjesta istočne jadranske obale. Premrežano je brojnim rukavcima rijeke koja se ulijevala u zaljev izvrsno zaštićen od širokoga mora. Obronci Kozjaka i Mosora čuvali su ga od zaleđa i ujedno ga prema njemu otvarali preko Kliškoga prijevoja. Vrijednost položaja prepoznali su ilirski Delmati i na okolnim su prirodnim uzvišenjima tijekom 1. tisućljeća prije Krista osnovali nekoliko naselja.
Ovaj prostor otvorio se vanjskom utjecaju kada su Grci iz svoje kolonije na otoku Visu (Issa) najvjerojatnije između 217. i 205. prije Krista osnovali naseobine u Trogiru (Tragourion) i Stobreču (Epetion). Salona je Delmatima služila kao luka. Rimljani, koji su posezali za ovim područjem, u više navrata su se sukobljavali s njima. Ime Salone prvi put se pojavljuje u Apijanovu opisu jednoga od takvih događaja; konzul Lucije Cecilije Metel zauzeo je Sisciju i godine 117. prije Krista odlučio prezimiti u Saloni. Veliki ustanak Delmata zbio se i godine 78. prije Krista, a ugušiti ga je došao prokonzul Gaj Koskonije. Dvije godine opsjeda Salonu koju su držali Delmati i osvaja je godine 76. prije Krista.
U grad se doseljava sve veći broj ljudi iz Italije koji su tijekom Cezarove uprave u Iliriku (56. - 50. prije Krista) činili zajednicu rimskih građana. Važan događaj za budućnost Salone bio je građanski rat između Cezara i Pompeja godine 48. prije Krista. Salona je bila na pobjedničkoj Cezarovoj strani što je u nadolazećim desetljećima uvelike pridonijelo njezinu neometanu razvoju u najvažniji i najveći grad rimske provincije Dalmacije.

Franjo Tuđman u Solinu


Solin je 26. kolovoza 1995., prvi put nakon devet stoljeća, ugostio hrvatskoga državnog poglavara. Tada je, svega nekoliko dana nakon slamanja velikosrpske pobune, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman Vlakom slobode simbolički povezao hrvatski sjever i jug, te nakon posjeta Splitu pohodio Solin i Gospino svetište.

Papa u Solinu


Solinjani su imali posebnu čast susresti se s papom Ivanom Pavlom II. na Gospinu otoku 4. listopada 1998., kada je on u sklopu svojega drugog pastoralnog pohoda Republici Hrvatskoj hodočastio u ovo Gospino prasvetište. Sastao se s mladim kršćanima, njihovim vjeroučiteljima, svećenicima, biskupima i predstavnicima katoličkih udruga i pokreta. Njih pedeset tisuća pjesmom i molitvom pozdravljali su Svetoga Oca. Posebno će ostati zapamćena njegova poruka mladima u kojoj je, između ostaloga, naglasio riječi blaženoga Alojzija Stepinca: »Nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili da vas tko otrgne od pećine na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu!« Opraštajući se s mladima Papa je, unatoč umoru poradi napornoga programa, zajedno s njima zapjevao: »Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata!«


GALERIJA

PAPIN GOVOR

Draga braćo i sestre! Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci (Dj 1, 8). Ove su Kristove riječi, što ih je izgovorio prije povratka Ocu, odabrane za geslo mojega pastirskog pohoda, koji se približio svršetku. Ove riječi odzvanjaju u ovome kraju sve od apostolskih vremena. One i danas čuvaju svu svoju snagu zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga u srcima ljudi i žena ove hrvatske grude. Došao sam ovdje u Solin nakon što sam jučer u Svetištu Majke Božje Bistričke uzdignuo na čast oltara mučenika Alojzija Stepinca. Ovim sam apostolskim putovanjem želio u duhu povezati mjestâ vjere i pobožnosti vašega naroda, kao spomen na njegova svjedočanstva za Krista sve od prvih stoljeća pa do naših dana. Na nas ovdje okupljene u marijanskom prasvetištu hrvatske zemlje gleda Gospa od Otoka, gleda Gospa velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Sabrali smo se na mjestu koje čuva posebno vrijedne uspomene vjere, što sežu u daleku povijest vašega naroda. Ovo mjesto ima jedinstveno mjesto u prošlosti vas hrvatskih katolika i hrvatske nacije. Ovdje je vrelo vašega identiteta. Ovdje su vaši duboki kršćanski korijeni. Ovo je mjesto koje svjedoči o vjernosti katolikâ ovih krajeva Kristu i Crkvi.
Od srca zahvaljujem dragom nadbiskupu metropolitu Anti Juriću na srdačnim riječima dobrodošlice. Pozdravljam gospodu kardinale Franju Kuharića i Vinka Puljića i ostalu braću u biskupstvu, te kler, redovnike i redovnice, nastavnike i profesore, predstavnike crkvenih udruga i pokreta. Posebno pozdravljam mladež, koja se, kako vidim, okupila ovdje u velikom broju. Predragi, želim vam upraviti riječ nade te vas pozvati da ostanete otvoreni u Crkvi, poticajima Duha Svetoga, te tako djelotvorno svjedočite za Krista, svatko u sredini u kojoj živi i radi. Imate pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate... poznajete istinu (1 Gv 2, 20-21). Blaženi Alojzije Stepinac ostavio je poseban primjer kršćanskoga svjedočanstva. On je službu naviještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica nego li sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okovâ kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja.
Dragi predstavnici crkvenih udruga i pokreta, vjernici svjetovnjaci imaju vlastito mjesto u Crkvi. Snagom su primljenoga krštenja pozvani na sudjelovanje u jednomu i općemu poslanju Crkve (usp. Lumen gentium, 33, 38; Apostolicam actuositatem, 3), svatko prema primljenim darovima. Potrebno je zbog toga promicati zdravi pluralizam raznih oblika udruživanja, odbacujući isključivosti, kako bi se stvorio prostor za karizme, koje Duh Sveti ne prestaje dijeliti u Crkvi radi izgradnje Kraljevstva Božjega i dobra čovječanstva. Crkva koja je u Hrvatskoj polaže u vas velike nade. Ne gasite Duha (usp. 1 Sol 5, 19). Karizma, koju ste primili, dana vam je na korist sviju kako bi sve bilo kao u živom i skladnom tijelu (usp. 1 Kor 12, 12-27; Rim 12, 4-5). Imamo različite darove po milosti koja nam je dana (Rim 12, 6). Posebna zadaća crkvenih pokreta i udruga svjetovnjakâ je promaknuće i potpora crkvenom zajedništvu pod vodstvom biskupa, koji je vidljivo počelo i temelj jedinstva svake krajevne Crkve (Lumen gentium, 22). Ne postoji crkveno zajedništvo bez zajedništva s biskupom: Episcopo attendite ut et Deus attendat vobis, to jest Budite uz biskupa da bi i Bog bio s vama (Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu, 6, 1: Funk 1, 250).
Dragi nastavnici i profesori, povjerena vam je divna služba odgoja mladeži, postajući za njih uzori i vođe. Poznato vam je da svaki odgojni nacrt, da bi mogao postignuti svoju vlastitu svrhu, mora biti bogat duhovnim, ljudskim i kulturnim vrijednostima. Kao što sam nedavno rekao, škola se ne može ograničiti samo na to da mladeži pruža osnovne spoznaje raznih grana stečenoga znanja, nego ih mora također upućivati pravim putem kojim valja ići u traženju smisla života (Anđeosko pozdravljenje 13. rujna 1998.). Ulaganje u odgoj novih naraštaja znači ulaganje u budućnost Crkve i nacije. Bez dobroga se odgoja novih naraštaja ne mogu stvarati ni dobri izgledi za budućnost mjesne Crkve i nacije. O vama odgojiteljima velikim dijelom ovisi koji će oblik imati i u kojemu će pravcu biti usmjerena budućnost. Drugi vatikanski sabor veli: Budućnost se čovječanstva nalazi u rukama onih, koji su sposobni budućim naraštajima prenijeti razloge života i nade (Gaudium et spes, 31). Mladeži je potrebno svjedočanstvo ljubavi, koja se zna žrtvovati, i strpljivosti, koja zna čekati s pouzdanjem. Neka upravo ljubav i strpljivost budu vaši najjači dokazi. Uvijek se nadahnjujte na božanskoj pedagogiji Krista Isusa, koji je u Evanđelju postao naš Učitelj. Dok vas potičem da sa svoje strane činite sve što najbolje možete u ispunjenju svojih obveza, ne mogu ne poželjeti da društvena zajednica znade vrednovati vaš strukovni rad, priznajući ga na prikladan način. Želim vam u ime Crkve reći da ona, sa svoje strane, uvelike cijeni vaše dragocjeno služenje na tako osjetljivom i važnom području kao što je odgoj onih koji polako ulaze u život.
Smatram opravdanim da se posebnim riječima obratim i vama, dragi vjeroučitelji i nastavnici vjeronauka. Pozvani ste naime da u školama i u župama mladim naraštajima pomažete upoznati Krista kako bi Ga mogli slijediti i za Nj svjedočiti. Pozvani ste pomagati mladeži da se, svladavajući u svjetlu Evanđelja teškoće na koje nailazi u svojemu ljudskom i duhovnom sazrijevanju, uključi u Crkvu i društvo. Vjeroučiteljeva je obveza da mladima u izlaganju razlogâ života i nade ponude što produbljeniju i jasniju spoznaju Boga i povijesti spasenja, koja je svoj vrhunac dosegnula u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Oslonac se svekolike djelatnosti vjeroučitelja ili nastavnika vjeronauka nalazi u naviještanju riječi Božje, u nastojanju da pobudi vjeru i da se zauzme za njezino sazrijevanje. Kateheza ili školski sat vjeronauka trebaju biti prigoda za svjedočenje, koje će između vjeroučitelja- nastavnika i učenika uspostaviti pravu i duboku povezanost sposobnu hraniti vjeru.
Još mi je ostala jedna riječ, zadnja, ali možda najvažnija. Upravljena je tebi, draga mladeži. Radi se o kratkoj, ali bitnoj riječi. Evo je: Isus Krist je put, istina i život (usp. Iv 14, 6). On neće nikoga iznevjeriti i najbolji je prijatelj mladeži. Dopustite da vas zahvati (usp. Fil 3, 12) kako bi mogli postati nositelji glavne uloge velike i divne pustolovine, ispletene ljubavlju prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22, 37-40). Budućnost je u vašim rukama: vaša budućnost, ali i budućnost Crkve i vaše domovine. Sutra ćete se morati suočavati s velikim odgovornostima. Bit ćete na razini svojih budućih zadataka, ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova. Nađite svoje mjesto u Crkvi i u društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje. To je najprikladniji način priprave za sutrašnje zadatke koji vas očekuju. Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastitoga života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, određeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije. Čovjek se naime jedino s Bogom i u Bogu može potpuno ostvariti i postignuti puninu prema kojoj teži iz dubinâ svojega srca. Jedan je vaš pjesnik napisao: Felix, qui semper vitae bene computat usum, to jest Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život (M. Marulić, Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce, v. 77). Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistinâ ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko. Približio se trenutak rastanka. Upućujem zadnji pozdrav svima, a posebno vama, Solinjani: budite ponosni na blago vjere, koje vam je povijest povjerila. čuvajte ga ljubomorno. Želim se od vas oprostiti podsjetivši vas na riječi blaženoga Alojzija Stepinca: Nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili da vas tko otrgne od pećine na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu (Oporuka iz 1957.). Sve vas povjeravam Onoj, koja je bila tjelesna Majka Riječi utjelovljene radi našega spasenja. Gospa od Otoka iz ovoga svojeg prasvetišta u zemlji hrvatskoj bdjela nad vama, nad vašim obiteljima, nad vašom domovinom. Neka vam bude potpora u svjedočenju za Krista u novome tisućljeću, koje je već pred vratima. Sve blagoslivljem! Hvaljen Isus i Marija!

NASLOVNICA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (http://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (http://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (http://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (http://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (http://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.