Bonus Pastor

(Izložba Arheološkoga muzeja u Domu Zvonimir, rujan 2015.)

Nastoj što prije doći k meni!
Jer Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet,
napustio i otišao u Solun; Kresencije u
Galaciju, Tit u Dalmaciju.

Pavao, Druga poslanica Timoteju, IV, 10.

Prijelaz s politeizma na monoteizam ne predstavlja samo veliki pomak u nečijem osobnom životu i poimanju svijeta nego i u životu cijele zajednice. Takva se revolucija dogodila u Rimskom Carstvu, ali ne preko noći nego tijekom tri stoljeća. U tom je periodu bilo vremena kada su kršćani proganjani kao i razdoblja relativne tolerancije.

Promjena je tražila i cijeli novi sustav znakova i simbola neophodnih u komunikaciji bilo koje zajednice ma kako ona u počecima možda bila mala. Progonjenoj grupi istomišljenika trebao je tajni, šifrirani, jezik odnosno način sporazumijevanja koji nije bio čitljiv nikome osim onima koji su bili upućeni u tajnu.

U fizici je poznato da ništa ne može nastati ni iz čega. Ista je situacija i u slučaju civilizacija i kultura i segmenata života unutar njih. Način sporazumijevanja nije samo govorni jezik koji se nasljeđuje, uči, mijenja te prosljeđuje, nego i vizualni jezik. Pri tome ne mislim na pisani jezik kojim nisu svi vladali nego na jezik prisutan u umjetnosti, raznim zanatima te u svakodnevnom životu, jezik simbola i znakova. Sasvim je normalno da nositelji kršćanske umjetnosti kao i oni kojima je namijenjena preuzimaju tzv. poganske motive kojima su bili svakodnevno okruženi. U radionicama gdje se učio zanat učili su se uobičajeni motivi i simboli te načini prikazivanja. Ni jedan kršćanski simbol ili motiv nije »izmišljen« od kršćana, a većina ih je poznata od prapovijesnih vremena. Neka od značenja koja su se vezivala uz pretkršćanske simbole ostaju i dalje u novom kontekstu, dok se većini poznatih motiva daje novo tumačenje.

Za vrijeme progona likovni jezik je uglavnom (iako ne u potpunosti) bio šifriran ili kako ga je nazvao R. Ivančević, kripto-jezik. On je bio namijenjen onima koji su poznavali pravo značenje, dok je neupućenima odavao malo ili ništa. Mjesta na kojima najčešće nalazimo kršćanske simbole i motive iz vremena progona su katakombe (slikarstvo) te reljefi na sarkofazima. Većina autora koja se bavila problematikom ranokršćanske umjetnosti prije 313. godine slaže se da se radi o izrazito simboličkom načinu likovnog izražavanja.

Presudnu ulogu za kršćansku zajednicu je imao Milanski edikt 313. godine. Car zapadnog dijela Carstva Konstantin sastao u Milanu s Licinijem koji je vladao istočnim dijelom Carstva. Rezultat dogovora dvaju careva je sloboda ispovijedanja vjere za sve građane pa tako i za kršćane. Određen je i povrat imovine koja je bila oduzeta za posljednjeg progona. Sloboda vjeroispovijesit znači i slobodu u likovnom izražavanju.

Sam car Konstantin dugo se kolebao između Sola (kult nepobjedivoga sunca) i Krista (sunca pravde). Većina autora koji su pisali o počecima kršćanske religije i umjetnosti naglašava postojanje religijskog sinkretizma u to vrijeme. Radi se o spajanju različitih religioznih ideja i običaja pa se tako zrakasto raspoređene crta upisane u krug tumače se kao solarni simbol izražen motivima koji su kršćanski znakovi.

B. Migotti je istaknula kako su prepoznavanje i interpretacija simbola u očima onoga koji ih osmišljava, onoga koji ih nosi te u očima onoga koji ih gleda, odnosno simbolički doživljava.

Presudnu ulogu za kršćansku zajednicu je imao Milanski edikt 313. godine. Car zapadnog dijela Carstva Konstantin sastao u Milanu s Licinijem koji je vladao istočnim dijelom Carstva. Rezultat dogovora dvaju careva je sloboda ispovijedanja vjere za sve građane pa tako i za kršćane. Određen je i povrat imovine koja je bila oduzeta za posljednjeg progona. Sloboda vjeroispovijesit znači i slobodu u likovnom izražavanju.

Pri proučavanju prošlosti mi neizbježno polazimo s današnje točke gledišta tako da arheolog ili onaj tko nalaze i simbole na njima tumači može vrlo rijetko biti u potpunosti siguran u namjeru onoga tko je predmet izradio ili onoga tko ga je upotrebljavao. Niti jedan predmet to ne ilustrira bolje od lucerne (kat. br. 1) koja na disku ima prikaz pastira koji drži ovcu na leđima. Ovaj prikaz se može tumačiti kao prikaz pastira s ovcom, ali i kao tipičan ranokršćanski motiv Dobrog pastira tj. simbolički prikaz Krista. Lucerna je bila izrađena u radionici Annius Serapiodorus koja je bila smještena u Ostiji pokraj Rima gdje su lucerne ovoga tipa osobito brojne u trećoj četvrtini 3. stoljeća.

Imajući u vidu opisane okolnosti nije čudno što se u stručnoj literaturi gotovo redovito ističe kako je prepoznavanje i tumačenje mogućih ranokršćanskih nalaza umnogome ovisno o arheološkom kontekstu. Za Salonu je poznato da je bila središte kršćanstva odakle se nova religija širila posebno u unutrašnjost zemlje. Nije nam poznata veličina zajednice u prvim stoljećima. Jasniju sliku o kršćanstvu imamo u Saloni tek krajem 3. stoljeća. Za većinu ovdje izloženih nalaza znamo samo to da su pronađeni u Saloni, ali ne i pobliže okolnosti pronalaska tako da se pri određivanju kršćanskih simbola ne možemo na njih osloniti. Ipak, pomaže navedena činjenica da je Salona bila veliki ranokršćanski centar. Tragovi kršćanstva rasuti su svuda po Saloni počevši od velikih bazilika bilo u gradu ili na grobljima, amfiteatra, u oratorijima ili pojedinačnim grobovima. Posebno je to dobro vidljivo na kamenim spomenicima koji se i danas nalaze na mjestima gdje su pronađeni te je potrebno samo se malo više zagledati u njih da bi ih prepoznali.

Najpoznatiji ranokršćanski spomenik iz Salone svakako je sarkofag Dobrog pastira koji je bio pronađen na Manastirinama. Osim već spomenute lucerne (kat. br. 1) tu su još i skulptura s likom Dobrog pastira (kat. br. 22) te ulomak poklopca sarkofaga na kojemu je sačuvana glava pastira koji nosi ovcu na leđima (kat. br. 23). To je čest i vrlo omiljen ranokršćanski motiv diljem mediteranskoga svijeta i svrstava se u grupu antropomorfnih simbola Krista. I ovaj motiv potječe iz pretkršćanskih vremena tako da su u stručnoj literaturi izražene sumnje o tome radi li se uopće o kršćanskom simbolu. Antički bog Hermes koji je pratio duše na drugi svijet je bio prikazivan kao pastir koji na ramenima nosi ovcu. Tijekom 2. i 3. stoljeća u pretkršćanskoj filozofiji osobito su bili česti pojmovi humanitas i pietas koji su se u likovnoj umjetnosti toga vremena prikazivala kroz simboličke figure pa tako i kao pastir s ovcom na leđima. U kršćanskoj interpretaciji motiv ima izvore u Evanđeljima i to posebno u paraboli o izgubljenoj ovci i pastiru koji ostavlja sve da bi je pronašao. Tako tumačen on predstavlja Spasitelja i onoga kojega on spašava. Novo »čitanje« već poznatog motiva, po red dodanog značenja, sadrži i dalje humanitas i pietas (ljudskost i pobožnost) i postaje simbol Kristove ljubavi prema svim ljudima.

Simbol koji karakterizira trenutačno prepoznavanje i koji je temeljni simbol kršćanstva je križ. Radi se o grafičkom simbolu koji je poznat od prapovijesnih vremena. Poznaje ga i egipatska civilizacija, a znak »tau« (T) u praalfabetu iz kojega se razvilo grčko pismo simbolički označava smrt. Izrazito jednostavan, crta se tako što se povuku dvije linije koje presijecaju jedna drugu. U tom smislu on označava prekid (smrt), ali ukoliko se kao polazište uzme središnja točka ona postaje mjesto iz kojega sve potječe i pruža se na sve četiri strane svijeta.

Postoji više varijanti ovoga jednostavnoga znaka od kojih se neke vežu uz solarnu simboliku (npr. svastika). Dvije poprečno postavljene grede su u rimskim vremenima bile često viđena sprava za mučenje i pogubljenje. Smrt na njima bila je teška, a križevi s osuđenicima bili su postavljeni na javnim mjestima kako bi služili kao upozorenje. Prastari simbol za kršćane dobiva novo značenje i ne označava Kristovo raspeće nego značenje toga događaja. Poistovjećuje se s ljudskom poviješću Krista, s njegovom žrtvom i spasenjem za svih. Simbolu se s vremenom dodaju i nova značenja i povezuje ga se sa drvom života.

U Saloni su križevi pronalaženi na keramičkim predmetima (kat. br. 4, 8 i 9), na različitim predmetima izrađenima od metala (kat. br. 10-18 i 20). Neki su od njih izrađeni u obliku križa (kat. br. 10, 11, 15, i 16). Ima ih i na natpisima (kat. br. 42) te mozaicima (kat. br. 43). Na lokalitetima u Saloni još su uvijek vidljivi križevi na brojnim kamenim spomenicima počevši od sarkofaga, kapitela, doprozornika, pilastara, tranzena, lukova, nadvratnika do oltarnih pregrada (kat. br. 25-28, 30-33, 38, 39, i 46). Javljaju se u svim varijantama od tzv. latinskog križa (s dužim okomitim krakom), preko grčkog križa (križ s krakovima iste dužine), a osobito su česti križevi proširenih krakova. Keramika je jeftin materijal i vrlo često se u njemu imitiraju oblici daleko skupljeg metalnog posuđa. Isto vrijedi i za ukrase. Lucerna s prikazom »crux gemmata« to dobro ilustrira (kat. br. 4). To je križ ukrašen medaljonima s prikazom jaganjaca s križem na leđima, a koji je preuzet iz zlatarskih radionica.

Grafički kršćanski simbol je i Kristov monogram koji se veže uz simbol križa. Početna grčka slova Kristova imena XP jedan su od najčešćih monograma. Postoje brojne varijante, a na nekima od lucerni iz Salone sačuvao se tzv. Konstantinov monogram (kat. br. 3 i 5). Na zaglavnom kamenu luka osim monograma s poprečnog kraka križa vise grčka slova alfa i omega – Krist je početak i kraj (kat. br. 24).

Kako navodi N. Cambi u Dalmaciji je osobitu popularnost uživao križ između dvije ovce ili jaganjca. Na manjem ulomku najvjerojatnije oltarne pregrade sačuvan je dio križa i tijela jedne ovce ili janjeta (kat. br. 33). Isti takav prikaz je na jednoj od lucerni iz kasnoantičkog perioda (kat. br. 5).

Simbol janjeta je zoomorfni simbol i predstavlja znak Kristove žrtve. Pronađen je i na ulomku najvjerojatnije oltarne pregrade (kat. br. 37), a čest je prikaz i na sarkofazima. Kao jaganjci se znaju prikazivati i apostoli.

Na lucerni s četiri nosa nalazi se prikaz riba i kruha (kat. br. 2) iz kojega je lako pročitati simbolički prikaz Kristova čuda umnažanja riba i kruha. Riba je jedan od simbola za koje samo u rijetkim slučajevima možemo biti potpuno sigurni da simboliziraju Krista. Radi se o omiljenom motivu rimskodobne umjetnosti, a uz Krista ga veže činjenica da je grčki naziv za ribu ihthis tumačen kao skraćenica za: Isus Krist Sin Božji Spasitelj. Ovo posebno vrijedi za period do 313. godine kada su kršćani bili proganjani. To je bio tajni znak raspoznavanja. Riba se veže i za sliku Krista kao ribara duša. Međutim, bez jasnog konteksta nikad ne možemo biti sigurni da se ne radi jednostavno o omiljenom motivu bez posebnog značenja. To se odnosi i na lucernu sa prikazom dvije ribe (kat. br. 7).

Motiv vinove loze također se tumači kao simbol Krista (»pravi trs«), a grožđe predstavlja krv Kristovu (kat. br. 29 i 44). I ovaj je motiv vrlo čest u pretkršćanskoj funeralnoj umjetnosti. Na dva srednjovjekovna kamena ulomka prikazan je motiv ljiljana (kat. br. 45 i 46). Na našim je prostorima poznat još iz helenističkih vremena. U ranokršćanskoj umjetnosti prihvaćen je kao simbol čistoće i nedužnosti te se dovodi u vezu s Kristom.

(J. Mardešić 2015.)

Galerija

Sličan sadržaj