Don Frane Bulić na fotografijama

Izložba Arheološkoga muzeja u Domu Zvonimir, kolovoz 2014.

Na Manastirinama oko 1900.

Don Frane Bulić (4. listopada 1846. – 29. srpnja 1934.) je osnovno obrazovanje dobio u glagoljaškom sjemeništu u Omišu. Srednju školu je pohađao u sjemeništu u Splitu, a u Zadru studij teologije. Školovanje je nastavio u Beču gdje je bio upisao klasičnu filologiju i slavistiku. Nije bio ni prvi ni posljednji koji se tijekom studiranja predomislio i promijenio predmet proučavanja. Zasluge za to pripadaju profesoru Aleksandru Conzeu koji ga je nagovorio da umjesto slavistike odabere arheologiju. Karijeru je započeo kao srednjoškolski profesor u Splitu i Dubrovniku. Kada je godine 1878. bio imenovan kotarskim školskim nadzornikom na području Zadra i Benkovca, uveo je službeno dopisivanje na hrvatskom umjesto na talijanskom jeziku. Već 1879. počeo je pisati u Bulletinu di archeologia e storia dalmata. Godine 1883. imenovan je ravnateljem Gimnazije u Splitu te Arheološkoga muzeja u Splitu. Iste je godine imenovan konzervatorom Centralne komisije na području Splita. Na položaju ravnatelja Gimnazije nije se dugo zadržao – do 1896. kada je umirovljen. Bulić, naime, nije spriječio đačku demonstraciju uperenu protiv cara Franje Josipa. Već 1884. godine kao ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu ustrojava knjige inventara te započinje prepisku s austrijskim vlastima o gradnji nove muzejske zgrade. Nepunu godinu nakon dolaska na mjesto ravnatelja Muzeja bilo mu je jasno da je neophodan novi, veći prostor, kako bi se Muzej mogao dalje razvijati.

Najveći i najvažniji dio svojih terenskih aktivnosti Bulić je posvetio Saloni. Ovdje ćemo samo nabrojati lokalitete koje je istraživao u Saloni: Manastirine (od 1883.), Marusinac (od 1890.), Episkopalni centar (od 1901.), zapadna nekropola (od 1901.) amfiteatar (od 1909.), Pet mostova (od 1909.), terme (1906.). Popis je impresivan bez obzira na to što on nije bio prvi koji je većinu nabrojanih lokaliteta otkrio. Don Frane je otkupljivao zemlju po Saloni, kao i predmete koje bi težaci našli prilikom poljskih radova te je tako poticao vlasnike zemalja da mu donose pronađeno, ali ih i financijski pomagao. Ponekad je imao i problema s državnim vlastima jer je trošio više nego što mu je to bilo odobreno. Potekavši iz skromne obitelji i te kako je dobro znalo kako se teško živjelo u Solinu i Vranjicu. Samu zgradu Tusculuma na Manastirinama započeo je graditi godine 1897. i to zato što je ta godina bila loša za težake, vinogradi nisu rodili, pa je Bulić zaposlio najsiromašnije od njih.

O Bulićevoj upornosti, istinoljubivosti pa i hrabrosti dobro svjedoči sukob sa službenim stavom Splitske crkve oko Domnija, navodnoga učenika sv. Petra i navodnoga osnivača Salonitanske crkve. Bulić je uporno branio znanstvenu istinu. Spor je čak bio došao i do Vatikana, ali se na kraju pokazalo da je don Frane bio u pravu. Ista ta upornost dovela je do gradnje nove zgrade Arheološkog muzeja u Splitu. Borba je trajala desetljećima i tek je godine 1922. nova muzejska zgrada bila otvorena za javnost. Njegove osobine bile su presudne i za očuvanje Dioklecijanove palače koju je on, kao konzervator, uknjižio kao državno vlasništvo. Slijedila je i borba s austrijskim Ministarstvom financija koje je smatralo da se ostaci palače moraju smatrati kamenolomom.

Nije sve bitke uspijevao dobiti, ali izgleda da ga ni jedan poraz nije pokolebao da nastavi raditi i dalje. Za svoje je zasluge dobio brojna priznanja pa tako i francusko odlikovanje Legije časti. Prilikom predaje odlikovanja godine 1929. fotografirao se ispred svoga sarkofaga na Manastirinama. Pomalo je čudna njegova sklonost fotografiranju ispred svoga groba, ali to vjerojatno pokazuje koliko mu je bilo važno da bude pokopan baš na najvažnijem starokršćanskom groblju u Saloni, u blizini Tusculuma.

Povod ovoj izložbi je želja da se još jednom podsjetimo na don Franu Bulića i njegov veliki rad i strast prema prošlosti njegova kraja. Radio je u duhu svoga vremena, ponekad i griješio, ali su njegove zasluge i uspjesi i danas nedostižni. Dosta je spomenuti samo organizaciju Prvoga međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju održanog godine 1894. u Splitu i Solinu. Ponekad se može čuti da je volio parade i da mu je godilo isticati svoju ličnost. Kraj tolikih vrlina, sve i da je bilo tako, možemo prihvatiti i poneku slabost – ta to je sasvim ljudski.

(J. Mardešić 2014.)

Galerija

Sličan sadržaj