Izgradnja amfiteatra u Saloni vjerojatno je planirana i započeta još u prvim desetljećima Carstva. Moguće je da je to u početku bila građevina skromnijega oblika i jednostavnijih ukrasa, ali o tome nema materijalnih tragova, a o njezinu se smještaju zasada samo može nagađati. Amfiteatar čiji su ostaci sačuvani do danas u sjeverozapadnom dijelu grada najvjerojatnije je bio u potpunosti dovršen u drugoj polovini 2. stoljeća poslije Krista, uz novčanu pomoć bogatoga donatora, kako svjedoči nepotpuno sačuvan kameni natpis koji je nekoć stajao nad sjevernim hodnikom arene. Po uzoru na Coloseum u glavnom gradu – Rimu – amfiteatar je tada bogato ukrašen.U vrijeme cara Marka Aurelija godine 170. uklopljen je u jedinstveni fortifikacijski sustav zapadnoga dijela grada. Tada je prilagođen prstenu novih gradskih zidina poput ugaonoga bastiona – utvrde koja je jedina ostala sačuvana i nakon pada Salone.
Amfiteatar je elipsoidnoga oblika, dimenzija 125,30 x 102,42 metara, a arena u kojoj su se održavale borbe gladijatora 63,60 x 43,42 metara. Vanjski plašt amfiteatra nosili su masivni piloni ukrašeni polustupovima na kojima počiva trabeacija katova. S južne strane imao je tri kata, a sa sjeverne samo jedan jer je gledalište naslonjeno na obranak brežuljka. Donja dva kata imala su otvore s lukovima među kojima su bili polustupovi s dorskim odnosno s jonskim kapitelima, a treći kat je imao manje četverokutne otvore, također odijeljenim polustupovima. Arena bila je omeđena popločanim i natkrivenim hodnikom. Njegove fasade bile su ukrašene skulpturom i statuama, o čemu svjedoče otkriveni ostaci, poput torza nadnaravne veličine naknadno uzidana u sjeverne bedeme amfiteatra.
Gledalište je moglo primiti 17.000 do 18.000 ljudi, a bilo je razdijeljeno u tri pojasa: dva donja bila su predviđena za sjedenje, a treći za stajanje. Najviši je pojas u Dioklecijanovo vrijeme natkriven trijemom. Zbog brzog dolaska i napuštanja gledališta konstruiran je dvostruk sustav komunikacija kakav postoji i danas na velikim sportskim stadionima: radijalni, u odnosu na elipsu čitave građevine, i kružni, u odnosu na razine u visini redova postavljenih sjedišta. Na južnoj strani gledališta bila je počasna loža za namjesnika provincije, a na sjevernoj strani loža namijenjena gradskim magistratima. Borci su ulazili u arenu kroz glavne ulaze (porta pompae), na istočnoj i zapadnoj strani. Uz te ulaze nalazili su se i kavezi za zvijeri (carceses). U središtu arene bio je otvor podzemnoga hodnika (porta Libitinae) koji je služio za odnošenje ranjenih i mrtvih gladijatora, a izgrađen je krajem 3. stoljeća. Južno od amfiteatra bilo je groblje poginulih gladijatora. Unutar supstrukcija južnoga gledališta nalazile su se dvije nadsvođene prostorije u kojima su gladijatori štovali kult božice osvete i sudbine, Nemeze.
Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana u travnju 304. godine u areni salonitanskoga amfiteatra svojim mučeništvom svjedočili su svoju vjeru svećenik Asterije i četvorica vojnika careve straže: Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Telij. Početkom 5. stoljeća zabranjene su međusobne borbe gladijatora u amfiteatru, ali borbe gladijatora i zvijeri održavale su se do sredine 6. stoljeća. Kršćani u 6. stoljeću preuređuju svetište božice Nemeze u oratorij posvećen mučenicima koji su u amfiteatru dali život za vjeru. U istočnoj kapeli pronađeni su ostaci fresko-slika s prikazom salonitanskih mučenika, a sve do prvih desetljeća 20. stoljeća u žbuci se vidio dio aureole i natpisa. Te su slike poslužile kao predložak pri izradi mozaičke kompozicije u oratoriju sv. Venancija u Rimu koji je sredinom 7. stoljeća dao podići papa Ivan Četvrti.
Amfiteatar je nadživio propast Salone u 7. stoljeću, nakon čega je svjesno i sustavno uništavan. Po vijestima kroničara Tome Arhiđakona (1200. – 1268.) bio je prilično očuvan sve do 13. stoljeća. Već u 14. stoljeću njegovim kamenjem izgrađene su tri crkve. I u kasnijim vremenima služio je kao kamenolom te je postupno propadao. Konačno su ga porušili Mlečani u 17. stoljeću strahujući da bi Turcima mogao poslužiti kao zaklon. Nakon odlaska Turaka solinsko područje napučuje novo stanovništvo – ponajviše iz Petrova polja – pretci današnjih Solinjana. Oni podižu svoje zaseoke po planinskim obroncima i oko porušene Salone. Tako koncem 17. stoljeća na zapadnoj strani amfiteatra niče sklop kuća koje svojim rasporedom i načinom izgradnje tvore pravu malu tvrđavu: Paraćevi dvori. Građeni su kamenom s amfiteatra i u njima ima uzidanih spolija – dijelova starih spomenika korištenih kao običan građevni materijal. Do danas su ostali sačuvani samo dijelovi supstrukcija ove monumentalne građevine te pojedini dijelovi arhitektonske dekoracije i kamene plastike.
