Još dok se unutar stršećih zidova stare utvrde obrađivalo zemljište, njegov je vlasnik obavijestio don Franu Bulića da tijekom poljodjelskih radova nailazi na ukrašene kamene ulomke. Potom je Društvo Bihać poduzelo nekoliko iskapanja od 1909. do 1911. , a 1917. uspjelo je otkupiti zemljište. Istraživanja su nastavljena 1923. i s prekidima trajala do 1927. Otkriveni su ostaci crkve neobična tlocrta, djelomično podignute na temeljima neke antičke zgrade, u kojoj se nalazilo osam stupova oktogonalnoga rasporeda. Pred zapadnim pročeljem pronađeno je naknadno pridodano predvorje s jednostavnim grobovima. Bulić je bio uvjeren da je riječ o starohrvatskoj crkvi iz 11. stoljeća, a do kraja života je vjerovao kako je to bila Zvonimirova krunidbena crkva. Naime, sve do tada poznate crkve, osim Gradine, imale su titulara te se činilo logičnim jedinu preostalu prepoznati kao crkvu sv. Petra gdje se odigralo Zvonimirovo ustoličenje. Zanimljiva građevina centralnog oblika smatrana je prikladnom za ceremoniju krunidbe, a to su naslućivale i niše u zidovima – vjerojatno sjedala za dostojanstvenike. Svi su ovi argumenti pobijeni otkrićem Šuplje crkve i njezinim istraživanjima kojima se ustvrdilo da se crkvom sv. Petra (i Mojsija) ima zvati Šuplju, a ne crkvu u Gradini. Povjesničar umjetnosti Strzygowski potaknut izgledom crkve u Gradini usporedio ju je s crkvama sa sustavom na dvanaest jarbola te iznio tezu o sjevernjačkom podrijetlu starohrvatske arhitekture. Međutim, osim broja stupova nema drugih dodirnih točaka. Nakon što je ustvrđeno da se ne radi o krunidbenoj bazilici kralja Zvonimira, neko se vrijeme tvrdilo da je to bila župna crkva sv. Jakova, srednjovjekovnoga naselja Prosika (jednoga od naselja oko Solina).
Novija saznanja o toj građevini mijenjaju i samu dataciju kako ju je odredila znanost prve polovine prošloga stoljeća. Nakon pojedinih glasova koji su joj uzor vidjeli u bizantskoj arhitekturi, premda ne dovodeći u pitanje uvriježenu dataciju, Jerko Marasović je statičkim analizama i uvidima u ostatke zdanja sredinom prošloga stoljeća rekonstruirao njegov izvorni izgled te dokazao da se radi o bizantinskoj crkvi iz 6. stoljeća. Time je oborena dugotrajna teorija o starohrvatskoj crkvici, čime se starohrvatskom razdoblju može pripisati samo obnova u sklopu koje je dograđeno predvorje. Desetljećima nakon što je, odbacivanjem opcije o sv. Petru, naslovnik crkve proglašen nepoznatim, svoj su doprinos tom pitanju pokušali dati Rapanić i Jelovina. Pozivajući se na tumačenje vijesti Tome Arhiđakona i činjenicu da Toma nije precizirao gdje se nalaze Jelenine crkve, sugeriraju da se jednom od njih, crkvom sv. Marije, proglasi crkvu u Gradini. Njihova teorija međutim nema uporišta u vrelima.
Različita mišljenja izaziva također i datacija utvrde oko crkve u Gradini. Bulić je smatrao kako se radi o kaštelu koji je oko 1349. podigao splitski nadbiskup Hugolin di Mala Branca kako bi svoje posjede u obližnjem Prosiku zaštitio od nasrtaja Klišana. Don Lovre Katić je međutim zaključio da je utvrda osmanlijskoga podrijetla – što ona svakako i jest u svojoj najkasnijoj fazi – te da su prvu utvrdu na tom mjestu vjerojatno podigli Turci oko godine 1531. dok su opsjedali Klis. Nije moguće dati pouzdan odgovor na ovo pitanje dok se istraživanjima točno ne ustvrdi koji elementi utvrde pripadaju kojem razdoblju.
Iz svega poznatoga o Gradini i crkvi unutar nje može se govoriti kao o objektu stoljetnoga kontinuiteta: rimska građevina na krajnjoj utvrđenoj točki antičke Salone u Justinijanovo je doba postala svetište, tijekom ranoga srednjeg vijeka doživjela je preuređenje da bi najkasnije u sukobima s Osmanlijama bila preinačena u utvrdu. Tko je i za koju namjenu renovirao crkvu, zasad dostupni izvori ne bilježe. Tek je temeljem isprave iz 1217. kojom kralj Andrija daruje splitskim kanonicima zemlje u okviru negdašnje rimske Salone dopušteno pretpostaviti da je, zajedno s ostatkom teritorija unutar salonitanskih zidina, tijekom ranoga srednjeg vijeka bila u kraljevskom vlasništvu. No čini se da se prava istina o titularu crkve u Gradini nikada neće doznati, iako se nesumnjivo radi o jednoj od najzanimljivijih solinskih crkava.
Gradina je razbudila i maštu seljana. Bulić bilježi pučku legendu koja kaže da je tamo bila kovnica novca cara Dioklecijana i da u njoj obitava začarana Dioklecijanova kći Valerija. Ona se, kaže priča, triput godišnje pojavljuje o ponoći u zlatnoj kočiji, uz pratnju vlastelina odjevena u crnoga vraga koji joj je uzeo dušu i čuva Dioklecijanovo blago.
Galerija
