Nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. okrunjen je ban Dmitar Zvonimir 8. listopada 1076. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu za kralja krunom koju mu je poslao papa Grgur VII. (1073. – 1080.) po svome izaslaniku opatu Gebizonu. Sačuvana je i Zvonimirova prisega papi koju je izrekao nakon što je dobio krunu, žezlo i papinsku zastavu (»Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoću Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije…«) u kojoj je obećao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji danak u novcu, da će skrbitio tome da Crkva dobiva prvine i desetine te da će sprječavati prodaju ljudi i štititi siromahe, udovice i siročad. To je još jedan sjajan solinski dokaz – uz nadgrobni natpis kraljice Jelene – da je todobna Hrvatska bila na razini europskih zemalja. Ove i slične formule znane su u tadašnjim uljuđenim državama, na primjer u zakonicima Karla Velikoga. I sam čin krunidbe nije se razlikovao od krunidbe  rimsko-njemačkih careva i ostalih kraljeva u Europi.

Zvonimir je postao i papin vazal zbog čega je 1081. hrvatsko brodovlje sudjelovalo u bitci kod Krfa na strani Normana, a protiv Bizanta i Venecije. Stolovao je u Kninu, a za njegove se vladavine Hrvatska prostirala od Drave do Jadrana. Bogato je darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira. Umro je 1089. ne ostavivši muškoga nasljednika, a prema legendi ubili su podanici koji se nisu htjeli uključiti u križarski rat. Tada je navodno izrekao i kletvu po kojoj bi Hrvati trebali 900 godina imati vladare tuđinske krvi. Naslijedio ga je Stjepan II., sinovac Petra Krešimira IV., ali je već 1090. umro. U dinastičkim je borbama brat Zvonimirove žene Jelene Lijepe, koja je bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I., polagao pravo na hrvatsko prijestolje, što je dovelo do hrvatsko-ugarske personalne unije pod Ladislavovim nećakom Kolomanom.

Crkva  koju je Zvonimir odabrao za mjesto svoje krunidbe izgrađena je za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. pa je sukladno tadašnjem običaju posvećena graditeljevu svecu – zaštitniku. Vjerojatno je bila i mauzolej njegova oca Stjepana I. Brojne srednjovjekovne isprave o njoj govore kao o crkvi sv. Mojsija, poput niza isprava hrvatsko-ugarskih kraljeva u kojima se potvrđuju prava splitske nadbiskupije nad nekim posjedima. Međutim, tek kasniji nalazi crkvenoga namještaja s natpisima potvrdili su da je bila posvećena sv. Petru i Mojsiju. Uz crkvu je bio i benediktinski samostan, povezan, možda, s vladarskom kućom pa je vjerojatno i to razlog da se nova crkva gradi u staroj te da se u njoj pokopa jedan kralj i okruni drugi. Opat samostana, Urso, bio je prijatelj kralja Zvonimira, a spominje se u ispravi kojom su godine 1078. samostanu poklonjene neke zemlje.