Teatar

Nalazišta

Teatar danas

Gotovo svaki veći grad u Rimskom Carstvu imao je teatar namijenjen održavanju predstava iako je većina stanovništva zabavu nalazila u brutalnim i krvavim gladijatorskim borbama u amfiteatru. Salonitanski teatar podignut je krajem 1. ili početkom 2. stoljeća u najstarijem dijelu grada, zapadno od foruma, na mjestu neke starije građevine. Uz povremene građevinske zahvate prvotni je izgled zadržao sve do Dioklecijanova doba kada su na njemu napravljene bitnije izmjene. Zahvaljujući razmjerno dobro očuvanim arheološkim ostacima moguće mu je rekonstruirati njegov izgled i oblik. Sastojao se od gledališta (cavea) čiju su donji dio arhitekti naslonili na prirodnu padinu. Gornji dio gledališta podupirali su radijalni i koncentrični zidovi, a građevinu je prema vani zatvarao plašt razigran redovima nosača lukovlja, slično izgledu plašta amfiteatra, samo manjih proporcija. Posjetitelji su ulazili sa sjeverne strane kroz monumentalni dvojni ulaz, potom su gornjem dijelu gledališta mogli pristupiti kroz ulaze u supstrukcijama, a na južnoj strani jedan nasuprot drugoga bila su dva bočna prolaza (parodoi). Predstave su se odvijale na uzvišenom podiju (pulpitum) ispred bogato ukrašene scenske zgrade (scaenae frons) s nekoliko katova i nizom prozora, niša i ostalih arhitektonskih elemenata. Protiv sunčane žege štitilo je gledatelje veliko platno (velum), što se razapinjalo preko gledališta. Trijem za publiku bio je i na južnoj strani teatra. Salonitanski teatar bio je osrednje veličine u rimskom svijetu. Promjer mu je 65 m, a to je 200 rimskih stopa, i mogao je primiti oko tri tisuće gledatelja. S južne strane teatra nalazi se hram i s njim čini jedinstven arhitektonski kompleks. Hram je tijekom vremena bio više puta pregrađivan. Nije lako ocijeniti ulogu teatra u kulturnom životu Salone. Po nekim pretpostavkama čini se manje vjerojatnim da su ovdje izvođene grčke tragedije i opravdanije je držati kako su popularnost uživale južnoitalske pučke lakrdije, zatim Terencijeva i možda Plautova djela. Na izvedbu grčkih tragedija može upućivati pronalazak mramornoga portreta iz kraja 2. ili početka 3. stoljeća koji je najvjerojatnije prikazivao Eshila i jednoga pripisanog Euripidu. Možda su ove skulpture ukrašavale niše u teatru, što još uvijek ne mora značiti da su Salonitanci imali priliku gledati uprizorenje njihovih djela poput primjerice Perzijanaca ili Ifigenije na Tauridi. Ulazna marka – tessera – dijelila se besplatno. Predstave su počinjale rano ujutro, a bilo je uvijek više komada, jer se zapravo radilo o natjecanju između pojedinih glumačkih družina. Publika je nosila sa sobom hranu i jastučiće za dugo sjedenje na hladnim kamenim sjedalima. Ostaci hrama i teatra nalaze se sa sjeverne strane današnje ceste za Trogir. Još u Napoleonovo vrijeme, početkom 19. stoljeća, kompleks je dodatno oštećen jer je preko južnoga dijela teatra i sjevernoga dijela hrama prošla cesta. Prva iskopavanja na tome mjestu počeo je Carrara još sredinom 19. stoljeća, a 1909. i 1911. teatar i hram istraživao je don Frane Bulić. Danska fundacija Rask-Øersted Fondet financirala je istraživanja teatra i hrama tijekom 1922. Izgradnjom splitske obilaznice 1987. prestala se koristiti dotadašnja cesta za Trogir, što je oslobodilo prostor za nova istraživanja.Tijekom 2001., prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja na trasi kanalizacijskoga kolektora, skinuti su asfaltni i betonski slojevi s te ceste u dužini teatra. Uklonjen je materijal kojim su zatrpani otkopani dijelovi hrama i trijema na zapadnoj strani, a uklonjen je i dio vodovodne cijevi koja je bila položena preko dijela hrama i teatra. Istraživanja istočnog krila trijema započela su 2006. i još uvijek traju.

Galerija

Sličan sadržaj