Kupališta (thermae, balnea) su izrazita svojina rimske civilizacije i imao ih je gotovo svaki grad tadašnjega Carstva. U Saloni su na desetak mjesta otkriveni ostatci manjih termi što je prilično velika koncentracija, posebice ako se znade da je u velikoj Ateni poznato tek sedam termalnih sklopova, a u iznimno sačuvanim Pompejima osam. Najbolje očuvane su Velike terme, smještene istočno od tzv. bazilike Urbane odnosno sjeverno od tzv. Pet mostova. Međutim, ovaj objekt, jedan od najočuvanijih u Saloni, nije izvorno zamišljen kao termalni sklop. Njemu je prethodila prigradska vila koja je vjerojatno nastradala u požaru i poslije nikada nije obnovljena nego je njezin arhitektonski okvir preuređen u terme i to, kako se čini, u neko doba 3. stoljeća. Spajanje na gradsku vodovodnu mrežu olakšano je blizinom akvedukta čija je trasa prolazila sedamdesetak metara sjevernije. Južno pročelje zgrade naslonjeno je na ulicu odakle se kompleksu moglo pristupiti kroz dva ulaza. Pored njih je bilo nekoliko manjih prostorija kojima je zbog lošije očuvanosti teško odrediti namjenu. Lako je moguće da je između ulaza bio nužnik (latrina) ispiran iskorištenom vodom iz bazena u sjevernom dijelu kupališta. Središnji dio objekta zauzimalo je otvoreno dvorište uokvireno trijemom na čijoj se zapadnoj strani nalazila prostorija s apsidom, vjerojatno namijenjena za druženje. Sjevernim dijelom termi dominira prostorija za kupku u hladnoj vodi (frigidarium). Lijevo su dvije odvojene svlačionice (apodyterium) od kojih je jedna, čini se, bila i za masažu (unctorium). U njima su djelomično sačuvane jednostavne zidne slikarije izvedene bijelom bojom s okomitim žarkocrvenim prugama, zatim kamene klupe i niše za odlaganje odjeće. Istočno od frigidarija su još dvije prostorije, tlocrtno praktički simetrične svlačionicama, i opremljene dvjema kamenim kadama. Prema novim analizama i ovo su bili frigidariji. Na južne zidove dvaju manjih frigidarija nastavljaju se tri grijane prostorije od kojih su dvije imale hipokaust, odnosno sustav podnog grijanja, svojevrsne preteče modernog centralnog grijanja. Njihovi podovi položeni su na segmentne stupove od kružne opeke što je omogućavalo strujanje vrućeg zraka koji je sustavom šupljih keramičkih cijevi (tubuli) grijao i zidove. Vrući zrak proizvodila je ložnica s peći (praefurnium) i velikim kotlom južno od koje je bila ostava za drva. Nije posve sigurno jesu li prve dvije prostorije bile samo s grijanim zrakom (tepidarium) ili namijenjene znojenju (sudatorium) odnosno masaži (unctorium). Međutim, nema sumnje da je najbliže ložištu bila prostorija s vrućom vodom (caldarium) s bazenom u apsidalnom proširenju na zapadnoj strani. Ovdje je zrak bio ugrijan na oko 50 stupnjeva Celzijevih, a pod na 60 do 65 stupnjeva. Opisani raspored prostorija posve je uobičajen za rimsku termalnu arhitekturu, a sva odstupanja u ovome objektu posljedica su prilagođavanja postojećih zidova stambenog sklopa i posve je logično što su prostori nanizani od hladnijih prema vrućima. Nije jasno jesu li posjetitelji rimskih termi bili obnaženi i pretpostavlja se da su nosili lagani komad odjeće, možda subligaculum koji je prekrivao slabine. Na kupanje su nosili balzamarij, sredstva za njegu tijela, ručnike, a neizostavan je bio zakrivljeni metalni čistač (strigilum) za skidanje ulja i prljavštine s tijela. Nakon presvlačenja tijelo se obično mazalo mješavinom ulja i finog pijeska kako bi se zatvorile pore i spriječilo prekomjerno znojenje, a onima koji su to mogli priuštiti na usluzi je bilo osoblje za masiranje, depilaciju i održavanje ljepote tijela (unctor, aliptes, alipilus). U zapadnom dijelu termi južno od dvaju apoditerija postojao je niz od pet prostorija koje su funkcionirale kao samostalan kupališni sklop sastavljen od apoditerija, frigidarija, tepidarija, kaldarija i vlastitog prefurnija. Jedna pretpostavka kazuje da je taj dio objekta bio namijenjen ženama. U sjeveroistočnom kutu središnjeg dvorišta bila je prostorija za osobu koja je brinula nad odjećom i ostalim stvarima kupača (capsarius) odnosno za osobu zaduženu za naplaćivanje ulaznica (captuarius). Terme nisu bile velike pa je moguće da je obje zadaće obavljao jedan čovjek. Cijeli kompleks broji 27 prostorija koje su istodobno mogle primiti pedesetak posjetitelja. U usporedbi s drugim termama u Carstvu ove salonitanske pripadaju razredu manjih ili srednje velikih. Isto tako, ispravnije bi bilo za njih upotrebljavati izraz balneum s time da njihova veličina, nepostojanje raskošnog ukrašavanja, nastanak u već postojećem objektu i smještaj unutar grada govore da nije riječ o kupeljima u vlasništvu grada nego o privatnim kupeljima u kojima se ulaz naplaćivao. Vlasnik je mogao voditi njihovo poslovanje, a mogao ih je iznajmiti drugoj osobi koja je snosila troškove održavanja, imala prihod od ulaznica i najma prostorija trgovcima i obrtnicima.