Salona je bila velebni grad prepun javnih i privatnih građevina, umjetnina i uresa. Provale barbara i opća nesigurnost života u sedmom stoljeću polagano dovode do njegova propadanja. Stanovništvo ga napušta, negdašnji glavni grad provincije Dalmacije je opustio. U sljedećim stoljećima će postati kamenolom; kamenom njegovih zgrada podižu se građevine u okolici, pa i u udaljenijim krajevima. Primjerice, u 14. stoljeću spominje se rt Glavice u Solinu gdje se na lađe krca kamen odvaljen iz salonitanskih ruševina. Sačuvan je i podatak da su Mlečani nakon protjerivanja Turaka s ovoga prostora materijalom iz Salone obnavljali klišku tvrđavu i tvrđavu na Gripama… Takvih je primjera bilo još, štoviše, mnogi zasigurno nisu ni zabilježeni. Isto tako, s kamenom koji je bio odvožen kao običan građevinski materijal iz Salone odlaze i umjetnine i arhitektonski elementi.
U 15. stoljeću ruševine Salone počinju privlačiti pažnju humanista, putopisaca i ljubitelja starina. Tada započinje sakupljanje, prepisivanje i tumačenje antičkih epigrafskih spomenika iz Salone, što se nastavlja i u sljedećim stoljećima. Tijekom tog vremena nastaju privatni lapidariji. Početkom 16. stoljeća Marko Marulić i Dmine Papalić obilazeći solinske ruševine sakupljali su i proučavali antičke natpise koje je Papalić dao uzidati u dvorište svoje splitske palače. Ulomci su ostali na tome mjestu sve do godine 1885. kada je veći dio prenijet u zgradu Arheološkog muzeja kod Srebrnih vrata te potom u današnji splitski Arheološki muzej.
Zanimanje za antičke spomenike procvjetalo je u 18. stoljeću kada je antikvarna djelatnost bila u punom jeku diljem Europe. Među sakupljačima starina kod nas, na razmeđu 18. i 19. stoljeća, ističu se braća Garagnin iz Trogira. Neki od salonitanskih spomenika koje su oni prikupili nalaze se razmješteni po parku Garagnin-Fanfogna u Trogiru ili uzidani u njegov istočni ogradni zid, dok je dio zagubljen. I prva organizirana istraživanja Salone početkom 19. stoljeća započinju radi prikupljanja reprezentativnih antičkih umjetnina namijenjenih Carskom muzeju u Beču. Prikupljanje spomenika provodi se i otkupljivanjem ili poklanjanjem umjetnina iz privatnih zbirki. Prije osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu zavidne primjerke spomenika, uglavnom iz Salone, prikupili su Vicko Solitro i Carlo Lanza. Njihove zbirke po prvi put su zabilježene i opisane u putnom dnevniku austrijskoga cara Franje I. koji ih je prilikom posjeta Splitu godine 1818. obišao. Lanzina zbirka je prema carevim riječima bila bogatija od Solitrove. Njezin veći dio kasnije je Lanzin sin Francesco prenio u Santa Maria del Rovere kraj Trevisa. Solitrovu zbirku antičkih spomenika godine 1869. otkupio je ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu Šime Ljubić, a osim nje za Muzej je pribavio niz salonitanskih spomenika i to otkupom zbirke Ivana Giromette iz Splita početkom kolovoza 1883. i dijela zbirke Carla Lanze godine 1869. te kupnjom spomenika od solinskih težaka.
Ipak, od osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu godine 1820. najveći broj salonitanskih spomenika dospijeva u tu ustanovu, a Arheološki muzej danas skrbi i o nepokretnim spomenicima u Saloni. Ovo su samo neki od putova kojim su salonitanski spomenici otišli iz Solina (dakako, ovdje mislimo na administrativno područje grada Solina: naselja Solin, Mravince, Kučine, Vranjic). Naša je nakana vratiti ih njihovu ishodištu – barem virtualno – a pridružit ćemo im i one koji nisu dostupni široj javnosti jer su u privatnom posjedu ili su uzidani u kuće ili zagubljeni ili uništeni.
Stoga će se ovaj »odjel« Virtualnoga muzeja – koji nastaje suradnjom s međunarodnim projektom Ubi erat lupa te muzejskim ustanovana i pojedincima – širiti kako budu pristizali podaci o salonitanskim spomenicima izvan Salone. Tome korpusu priključujemo i reprezentativne primjerke koji se čuvaju u splitskom Arheološkom muzeju za koje ne možemo reći da su »izvan Salone« jer, valja imati na umu, ta je ustanova osnovana s ciljem čuvanja – salonitanskih spomenika
