Monumentalna stela grafički je rekonstruirana iz tri dijela od kojih se jedan čuva u Trogiru, drugi u Splitu, a treći je poznat samo po crtežu I. Danila iz godine 1805. U njezinu gornjem dijelu je slikovno polje izrađeno u obliku duboke niše uokvirene polustupićima tordiranog tijela. Sačuvala se gornja polovica desnoga polustupića i donja polovica lijevoga. Polustupići su završavali pseudokorintskim kapitelom, a stablo stupića od baze odvajala je jednostavna profilacija. Unutar niše vidljivi su ili se naziru likovi četvero pokojnika. Dvoje pokojnika mlađe životne dobi prikazano je u prednjem planu, a njihovi roditelji stoje iza njih. Sva četiri lika izrađena su u visini polufigura. Desni par je vrlo dobro uščuvan, osim portreta dječaka. Na lijevoj strani lik starijeg pokojnika dominira pozadinom niše, a u prednjem je planu lik djeteta. Viša je figura odbijena od vrata naviše, a nižoj je sačuvan samo oval desne strane kalote, dok je lice također odbijeno. Iza glava muškarca i njegove supruge, a u funkciji njihove pozadine, izrađena je školjka sa širokim, plastično naznačenim rebrima koja se izvijaju iz donjeg dijela školjke prema vanjskoj strani. Najbolje je sačuvan lik žene, Atije Sekunde, prikazane u višeslojnoj odjeći. Preko tunike širokoga ovalnog ovratnika je stola – vrsta duge tunike, a preko stole je prebačen dugi plašt palla. Glava je približno ovalne forme i relativno masivne strukture, obrazi su punački, jednako kao i usne koje su teško oštećene. Veći dio nosa je odlomljen. Oči su duboko usađene i krupne, krajevima su zakošene prema dolje, a obrve su teške. Čelo i glava najvećim su dijelom odlomljeni. Na ušima su izrađene naušnice. Od frizure pokojnice preostali su tek manji dijelovi iznad ušiju i iza njih. Sačuvani pramenovi izrazito su plastične modelacije, vrhovi valovnica prelaze u plastične kovrče odvojene dubokim i širokim kanalima. Dječak prikazan ispred majke nosi dva komada odjeće: iznad tunike kratkih rukava je toga. Drugi par likova odjeven je u potpuno identične nošnje. I Marko Atije Faust, prikazan u dubini polja, i sin ispred njega kao donje odijelo nose tuniku. Obojici je gornja odjeća toga. Portreti oca i sina ispred njega slabo su očuvani. Na muškarčevoj se glavi naziru tek obrisi desne strane lica i tjemena, s velikim i dugim uhom te malim dijelom vrata. Dječakova je glava u još lošijem stanju, tj. u cijelosti je odbijena. Ispred sebe, u desnoj ruci, dječak je držao pticu (golubicu?). Na donjem dijelu stele – danas izgubljenom – bilo je natpisno polje uokvireno neukrašenim ravnim trakama, a sam je natpis bio obrubljen klasičnom S profilacijom. Unutar polja je natpis raspoređen u jedanaest redaka. Izvan profiliranoga polja uklesan još jedan natpis od šest redaka.

Natpis glasi: M(arcus) Attius M(arci) l(ibertus) F[a]ustus / v(ivus) f(ecit) sibi et Attiae M(arci) l(ibertae) / Secundae coniugi sanc(tissimae) / et M(arco) Attio M(arci) f(ilio) Crispo / et M(arco) Attio M(arci) f(ilio) Secundo / coniugis amissae lacrumas satis esse putavi / mefudisse meae vimque tulisse deum / et tuleram graviter sed nunc et solus et orbus / amissis natis maxima damna fleo / et testor superos patri quae ponere nati / debuerant natis ponere dona patrem // Attia M(arci) l(iberta) Ampliata / annor(um) XXIII h(ic) s(ita) e(st) Florente aetate depressere venificae / mensesque quinque et annum cum aegrotaverit / abreptam aetate in inferi Ditis specus / hunc titulum posuit Faustus libertae suae Prvih pet redaka donosi imena članova obitelji Attius; iza toga slijede elegijski distisi koji pojašnjavaju okolnosti koje su dovele do podizanja spomenika. Spomenik je Marko Atije Faust posvetio svojoj supruzi Atiji Sekundi te sinovima Marku Atiju Krispu i Marku Atiju Sekundu. Očajna tuga supruga i oca, pretočena u elegijske distihe, govori kako je najprije preminula Atija Sekunda, a zatim i njezina dva sina. Stihovi koji su po svojoj snazi možda najpotresniji unutar cijele salonitanske sepulkralne poezije u prijevodu D. Rendića-Miočevića glase: Suza sam prolio dosta oplakujuć suprugu mrtvu; Mišljah, iskusih već dovoljno bogova moć. Teško sam podnio to, al sada samcat na svijetu Djecu izgubivši svu tešku oplakujem bol. Višnji nek su svjedoci da darove koje su ocu sinovi morali dat otac im prinosi sad. Drugi dio natpisa posvećen je dvadesettrogodišnjoj djevojci Amplijati, oslobođenici spomenute obitelji, a sastoji se od dvaju redaka u kojima se donose njezini osobni podaci, triju redaka komponiranih u elegijskom distihu i jednoga retka koji govori kako je natpis dao napraviti njezin patron Faust. Oni u prijevodu glase: U dobi cvjetnoj je još čarobnice spustiše jadnu – godinu dana i pet mjeseci što bolest je shrva – u spilju podzemnog Dita, životnu prekinuv dob joj. Fausto postavi taj oslobođenici svojoj znak.

Izabrana literatura: D. Maršić 2004; D. Rendić-Miočević 1987, str. 128-131.