Nedavno je u vrtu u Svetome Kaju jedan solinski zemljoradnik nakon kiše našao poveću kovanicu prekrivenu tvrdokornom naslagom zemlje i kamenca. »Babica«, zasigurno je pomislio iznenađen veličinom otkrivenoga primjerka. Babica je naime solinski naziv za rimske novčiće kojima su donedavno obilovali vrtovi i vinogradi unutar ostataka antičkoga grada. U vrijeme naših djedova i očeva nakon svake kiše na svježe prekopanoj zemlji »isplivao« bi po koji novčić. Na njima se najčešće isticao lik rimskoga cara što je, po jednom tumačenju, seljane moglo podsjećati na lik stare žene pa su novčiće prozvali babicama. Ova je babica nešto veća od onakvih kakve su se najčešće pronalazile, u promjeru je imala dobrih tridesetak milimetara, a uz to je i pravilna oblika. To nije iznenadilo našega Solinjanina jer je znao da je solinska zemlja iznjedrila i takve primjerke. I odlučio je kovanicu očistiti očekujući nekoga rimskoga cara. Nakon njegova »zahvata« o kojemu možemo samo nagađati, a za koji smo sigurni da nije bio prikladan (što se vidi iz stanja na priloženoj fotografiji), doista je iskrsnuo carev lik. Ali ne rimskoga, nego austijskoga. Franje Josipa Prvoga. I nije novčić nego medalja. Srebrna medalja za hrabrost.
Medalja za hrabrost – zlatna i srebrna – utemeljena je 1789., a dodjeljivana je dočasnicima i vojnicima koji su se istakli u borbi. Godine 1848. srebrna medalja dijeli se u dvije klase – prvu i drugu. Prva je bila promjera 40 mm, a imala je i lentu. Druga je promjera 31 mm i težila je 17 grama. Na prednjoj strani (aversu) prikazan je Franjo Josip u maršalskoj odori, a uz rub je natpis: FRANZ JOSEPH I. V. G. G. KAISER V. OESTERREICH (Franjo Josip Prvi, milošću Božjom car Austrije). Na stražnjoj strani (reversu) šest je prekriženih zastava, po tri sa svake strane, okruženih lovorovim vijencem unutar kojega je natpis: DER TAPFERKEIT (Hrabrost).
Dakle, neki je Solinjanin sudjelujući u nekoj bitci u Prvom svjetskom ratu zavrijedio medalju za hrabrost. Je li se njome ponosio ili joj nije pridavao nikakvu važnost, ne znamo. Znamo tek da ju je izgubio u Svetom Kaju. I da ju je stotinjak godina nakon »hrabre epizode« iz Prvoga rata našao neki drugi Solinjanin.
