Solin i Vranjic na starim razglednicama

Fotozapisi

Prve razglednice sa solinskim i vranjičkim motivima javljaju se zadnjih godina 19. stoljeća. Od tada pa do konca Drugoga svjetskog rata, dakle unutar razdoblja obuhvaćenoga ovim našim zapisom, na njima se pojavljuje stotinjak različitih tema, najviše salonitanskih iskopina. Iz onodobnoga Solina tek je dvadesetak motiva, vranjičkih je još manje. To je razumljivo jer je Solin u to doba bio malo, siromašno selo s kućama stisnutim u nekoliko zaselaka, razbacanih po polju i uz Riku, a Vranjic ništa bogatiji komadićak zemlje sa zbijenim kamenim kućicama. Poradi  ruševina glavnoga grada rimske provincije Dalmacije i uspomena slavnih dana hrvatskih vladara, što ih je čuvao Solin, te neponovljivoga sklada vranjičkoga poluotoka i sela na njemu, amo su dolazili putnici sa svih strana ondašnjega Svijeta. I u taj Svijet slali pozdrave…

Solinske razglednice nose oznake tiskara iz Beča, Praga, Budimpešte, Münchena, Dresdena, Züricha, Genove i Zagreba, a tamošnji su ih tiskari izrađivali za strane i domaće izdavače. Najviše ih je izdao splitski papirničar Josip Milisich, a često se susreću imena Solinjana Ante Žižića i Martina Pletikosića te Splićana Josipa Karamana i Vinka Jurića. Svoje fotografije u obliku razglednica u to doba izdaje i fotograf Karlo Stühler, koji je radio i za Arheološki muzej u Splitu. Brojne su razglednice nastale prema fotografijama i slikama imenitih i manje imenitih majstora i umjetnika. Neki su nam poznati – fotografi L. de Vitturi, J. Wlha, N.Valle, H. Weha,  I. Znidarčić i slikari C. Holub, I. Roch i G. Mazzoni. Neke razglednice ne govore o svojim autorima. Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća izdavači često koriste stare fotografske ploče, pa se tako nerijetko susrećemo s motivima koji već u vrijeme tiskanja izgledaju sasvim drukčije.

Izgled salonitanskih iskopina uglavnom je nepromijenjen već desetljećima. Ruševine amfiteatra gotovo su još uvijek onakve kakvima ih je početkom stoljeća zatekla kamera nepoznatoga fotografa. No u njegovome susjedstvu nemu Mandinićevih kuća, pale su žrtvom splitske zaobilaznice, a zgrada željezničke postaje izgubila se između tračnica i Ininih postrojenja.Na razglednicama koje su u daleki svijet  nosile pozdrav sa slikom episkopalnoga kompleksa, danas će tek pažljivi promatrač primijetiti kako se izgled ostataka ovoga vjerskog središta starokršćanske Salone tijekom 20. stoljeća neznatno mijenjao: konzervirani su i viši tek za nekoliko redova kamena. Međutim, u drugomu i trećemu planu, svjedočit će razglednice, događaju se dalekosežne promjene: Bili brig polagano nestaje u pećima za cement, a Mosoru već ruju po utrobi. I Kozjak, na razglednicama kao kulisa Bulićeva Tusculuma, ili Manastirina, ili vranjičke panorame, u početku je djevičanski netaknut, a zatim pitome padine malo-pomalo osvajaju šikara i kave, nestaju maslinici i vinogradi koji su nekada dodirivali Gredu, Orljak i Markezinu gredu…

I tako, ove solinske razglednice, jednom odaslane u svijet a sada opet sabrane u Virtualnom muzeju, govore o postojanju, nestajanju i nastajanju. Da, baš tim redoslijedom. O postojanju staroga Solina, još od vremena o kojem može svjedočiti samo salonitanski kamen. O njegovu nestajanju, o čemu opet svjedoči isti kamen, o nestajanju onoga puno mlađega Solina, koji odlazi odlaskom naših pradjedova. I, uzadnju, o nastajanju novoga Solina, koji će svojim novostvorenim vrijednostima pribrojati i čuvanje uspomena na one stare.

Galerija

Sličan sadržaj