VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Istraživanja u Gradini

Još dok se unutar stršećih zidova stare utvrde obrađivalo zemljište, njegov je vlasnik obavijestio don Franu Bulića da tijekom poljodjelskih radova nailazi na ukrašene kamene ulomke. Potom je Društvo Bihać poduzelo nekoliko iskapanja od 1909. do 1911. , a istraživanja su nastavljena 1923. i s prekidima trajala do 1927. Otkriveni su ostaci crkve neobična tlocrta, djelomično podignute na temeljima neke antičke zgrade, u kojoj se nalazilo osam stupova oktogonalnoga rasporeda. Pred zapadnim pročeljem pronađeno je naknadno pridodano predvorje s jednostavnim grobovima. Bulić je bio uvjeren da je riječ o starohrvatskoj crkvi iz 11. stoljeća u kojoj je Dmitar Zvonimir okrunjen za kralja. Povjesničar umjetnosti Strzygowski potaknut izgledom crkve u Gradini usporedio ju je s crkvama sa sustavom na dvanaest jarbola te iznio tezu o sjevernjačkom podrijetlu starohrvatske arhitekture. Međutim, osim broja stupova nema drugih dodirnih točaka.

Novija saznanja o toj građevini mijenjaju i samu dataciju kako ju je odredila znanost prve polovine prošloga stoljeća. Nakon pojedinih glasova koji su joj uzor vidjeli u bizantskoj arhitekturi, premda ne dovodeći u pitanje uvriježenu dataciju, Jerko Marasović je sredinom prošloga stoljeća rekonstruirao njezin izvorni izgled te ustvrdio da se radi o bizantinskoj crkvi iz 6. stoljeća. Time je oborena dugotrajna teorija o starohrvatskoj crkvici, čime se starohrvatskom razdoblju može pripisati samo obnova u sklopu koje je dograđeno predvorje.

Različita mišljenja izaziva također i datacija utvrde oko crkve u Gradini. Bulić je smatrao kako se radi o kaštelu koji je oko 1349. podigao splitski nadbiskup Hugolin di Mala Branca kako bi svoje posjede u obližnjem Prosiku zaštitio od nasrtaja Klišana. Katić je međutim zaključio da je utvrda osmanlijskoga podrijetla – što ona svakako i jest u svojoj najkasnijoj fazi. Nije moguće dati pouzdan odgovor na ovo pitanje dok se istraživanjima točno ne ustvrdi koji elementi utvrde pripadaju kojem razdoblju.

Iz svega poznatoga o Gradini i crkvi unutar nje može se govoriti kao o objektu stoljetnoga kontinuiteta: rimska građevina na krajnjoj utvrđenoj točki antičke Salone u Justinijanovo je doba postala svetište, tijekom ranoga srednjeg vijeka doživjela je preuređenje da bi najkasnije u sukobima s Osmanlijama bila preinačena u utvrdu. Tko je i za koju namjenu renovirao crkvu, zasad dostupni izvori ne bilježe. Tek je temeljem isprave iz 1217. kojom kralj Andrija daruje splitskim kanonicima zemlje u okviru negdašnje rimske Salone dopušteno pretpostaviti da je, zajedno s ostatkom teritorija unutar salonitanskih zidina, tijekom ranoga srednjeg vijeka bila u kraljevskom vlasništvu.

 

Još dok se unutar stršećih zidova stare utvrde obrađivalo zemljište, njegov je vlasnik obavijestio don Franu Bulića da tijekom poljodjelskih radova nailazi na ukrašene kamene ulomke. Potom je Društvo Bihać poduzelo nekoliko iskapanja od 1909. do 1911. , a 1917. uspjelo je otkupiti zemljište. Istraživanja su nastavljena 1923. i s prekidima trajala do 1927. Otkriveni su ostaci crkve neobična tlocrta, djelomično podignute na temeljima neke antičke zgrade, u kojoj se nalazilo osam stupova oktogonalnoga rasporeda. Pred zapadnim pročeljem pronađeno je naknadno pridodano predvorje s jednostavnim grobovima. Bulić je bio uvjeren da je riječ o starohrvatskoj crkvi iz 11. stoljeća, a do kraja života je vjerovao kako je to bila Zvonimirova krunidbena crkva. Naime, sve do tada poznate crkve, osim Gradine, imale su titulara te se činilo logičnim jedinu preostalu prepoznati kao crkvu sv. Petra gdje se odigralo Zvonimirovo ustoličenje. Zanimljiva građevina centralnog oblika smatrana je prikladnom za ceremoniju krunidbe, a to su naslućivale i niše u zidovima - vjerojatno sjedala za dostojanstvenike. Svi su ovi argumenti pobijeni otkrićem Šuplje crkve i njezinim istraživanjima kojima se ustvrdilo da se crkvom sv. Petra (i Mojsija) ima zvati Šuplju, a ne crkvu u Gradini. Povjesničar umjetnosti Strzygowski potaknut izgledom crkve u Gradini usporedio ju je s crkvama sa sustavom na dvanaest jarbola te iznio tezu o sjevernjačkom podrijetlu starohrvatske arhitekture. Međutim, osim broja stupova nema drugih dodirnih točaka. Nakon što je ustvrđeno da se ne radi o krunidbenoj bazilici kralja Zvonimira, neko se vrijeme tvrdilo da je to bila župna crkva sv. Jakova, srednjovjekovnoga naselja Prosika (jednoga od naselja oko Solina).

Novija saznanja o toj građevini mijenjaju i samu dataciju kako ju je odredila znanost prve polovine prošloga stoljeća. Nakon pojedinih glasova koji su joj uzor vidjeli u bizantskoj arhitekturi, premda ne dovodeći u pitanje uvriježenu dataciju, Jerko Marasović je statičkim analizama i uvidima u ostatke zdanja sredinom prošloga stoljeća rekonstruirao njegov izvorni izgled te dokazao da se radi o bizantinskoj crkvi iz 6. stoljeća. Time je oborena dugotrajna teorija o starohrvatskoj crkvici, čime se starohrvatskom razdoblju može pripisati samo obnova u sklopu koje je dograđeno predvorje. Desetljećima nakon što je, odbacivanjem opcije o sv. Petru, naslovnik crkve proglašen nepoznatim, svoj su doprinos tom pitanju pokušali dati Rapanić i Jelovina. Pozivajući se na tumačenje vijesti Tome Arhiđakona i činjenicu da Toma nije precizirao gdje se nalaze Jelenine crkve, sugeriraju da se jednom od njih, crkvom sv. Marije, proglasi crkvu u Gradini. Njihova teorija međutim nema uporišta u vrelima.

Različita mišljenja izaziva također i datacija utvrde oko crkve u Gradini. Bulić je smatrao kako se radi o kaštelu koji je oko 1349. podigao splitski nadbiskup Hugolin di Mala Branca kako bi svoje posjede u obližnjem Prosiku zaštitio od nasrtaja Klišana. Don Lovre Katić je međutim zaključio da je utvrda osmanlijskoga podrijetla – što ona svakako i jest u svojoj najkasnijoj fazi – te da su prvu utvrdu na tom mjestu vjerojatno podigli Turci oko godine 1531. dok su opsjedali Klis. Nije moguće dati pouzdan odgovor na ovo pitanje dok se istraživanjima točno ne ustvrdi koji elementi utvrde pripadaju kojem razdoblju.

Iz svega poznatoga o Gradini i crkvi unutar nje može se govoriti kao o objektu stoljetnoga kontinuiteta: rimska građevina na krajnjoj utvrđenoj točki antičke Salone u Justinijanovo je doba postala svetište, tijekom ranoga srednjeg vijeka doživjela je preuređenje da bi najkasnije u sukobima s Osmanlijama bila preinačena u utvrdu. Tko je i za koju namjenu renovirao crkvu, zasad dostupni izvori ne bilježe. Tek je temeljem isprave iz 1217. kojom kralj Andrija daruje splitskim kanonicima zemlje u okviru negdašnje rimske Salone dopušteno pretpostaviti da je, zajedno s ostatkom teritorija unutar salonitanskih zidina, tijekom ranoga srednjeg vijeka bila u kraljevskom vlasništvu. No čini se da se prava istina o titularu crkve u Gradini nikada neće doznati, iako se nesumnjivo radi o jednoj od najzanimljivijih solinskih crkava.

            Gradina je razbudila i maštu seljana. Bulić bilježi pučku legendu koja kaže da je tamo bila kovnica novca cara Dioklecijana i da u njoj obitava začarana Dioklecijanova kći Valerija. Ona se, kaže priča, triput godišnje pojavljuje o ponoći u zlatnoj kočiji, uz pratnju vlastelina odjevena u crnoga vraga koji joj je uzeo dušu i čuva Dioklecijanovo blago.

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.