VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Pavlovićev ljetnikovac



Juraj Pavlović bio je sin splitske plemićke obitelji, koja je u Solinu posjedovala vinograde i mlinove. Ta je obitelj, a valjda i sam Juraj, sagradila u Solinu ladanjsku kuću na livadi uz Solinsku rijeku. Da bude prijatnije obitavanje u toj kući, u seoskoj osami, Juraj je kuću uredio i islikao po svome ukusu onoga romantičarskoga vremena. Ta lijepa i prijatna kuća nalazila se u neposrednoj blizini turskoga mosta, koji je bio sagrađen u XVI stoljeću preko rijeke.

Kuća je bila malena dvokatnica, u koju se zbog neravna terena ulazilo preko natkrite balature (solara) odmah na prvi kat, a prizemlje s konobom ostajalo je dolje ispod balature i tamo se silazilo niz mali brijeg. Prilazilo se je na balaturu preko dviju stepenica i ravno silazilo niz drugih sedam-osam stepenica u perivoj ili vrt.

Pred kućom "kupom kanalicim" pokrita balatura bila je ugodno boravište i ljeti i zimi, jer ljeti bilo je hladno na njoj, dok je s mora i od rijeke blagi maestral osvježavao uprkos suhe sparine. Zimi pak sunce je grijalo, jer je bila otvorena prema podnevu i zapadu. Osobit je bio užitak tu sjediti, dok je ljetna ili proljetna kiša padala. S balature ulazilo se u prvi kat. Prva je soba bila veća, a njoj na lijevoj strani manja. U većoj sobi bila je pod stepenicama mala spremica i nešto pokućstva, jedan stol, kredenc i nekoliko seoskih bidermajer stolica t. zv. riječkih. U maloj sobi okruglo ogledalo s pozlaćenim okvirom, jedan stolić, "forcir" i krevet.

Drvenim stepenicama ulazilo se na drugi kat. Malo neograđeno predsoblje služilo je kao blagavaonica i odatle se uspinjalo jednakim stepenicama u potkrovlje, gdje je bila kuhinja.

Predsoblju na lijevoj strani bila je veća soba, a na desnoj mala sobica. Veća soba služila je kao spavaća i bila je udobna i prostrana. Zidovi te sobe bili su urešeni zidnim slikama Pavlovićevim. Sve je odisalo romanticizmom.

U potkrovlju bilo je visoko ognjište sprijeda ovalno udubljeno, da se može lakše približiti vatri. Nad ognjištem "mapa", koja je skupljala dim i vodila ga u dimnjak. Iz dimnjaka su visjele "komoštre", a odmah blizu postavljena je klupa, koja je bila ujedno spremište sočiva, konserve od rajčica, tjestenine i ostalih jestvina. U toj kuhinji sušilo se je zimi svinjeće i bravlje meso viseći na dimu o gradama. Bez toga u XIX stoljeću nije bila nijedna gradska, a i gospodska obitelj.

Stari turski most sa zapadne strane dozivao je romantične zgode i vremena kad su i Pavlovićevi pradjedovi došavši kao bjegunci iz Bosne nastavili vjekovnu borbu za opstanak našega naroda na ovom krvavom tlu. Ta borba uništila je i Pavlovićev ljetnikovac, vrt i stari most. Njemačke bombe srušile su ih, pa da ne propadnu u zaborav, zabilježio sam u ovo par redaka, milu uspomenu na njih i na slikara Pavlovića.

(Lovre Katić 1962.)

 

 

 

Juraj Pavlović bio je sin splitske plemićke obitelji, koja je u Solinu posjedovala vinograde i mlinove. Ta je obitelj, a valjda i sam Juraj, sagradila u Solinu ladanjsku kuću na livadi uz Solinsku rijeku. Da bude prijatnije obitavanje u toj kući, u seoskoj osami, Juraj je kuću uredio i islikao po svome ukusu onoga romantičarskoga vremena. U Solinu je život bio vrlo monoton. Nije bilo ni pošte ni škole, a kapelan je obično bio školovan u Priku kod Omiša. Župnik je stanovao u Vranjicu. K tome je u Solinu harala groznica. Jedina je razonoda slikaru, osim njegova slikarskoga posla, mogao biti lov na ptice i ribe. Pavlović je za svojega  ljetovanja i odmaranja u selu punu povijesnih uspomena ukrasivao svoju kućicu raznim slikama i uza nju nasadio vrt pun plemenitih voćaka i uresnoga bilja.

Ta lijepa i prijatna kuća nalazila se u neposrednoj blizini turskoga mosta, koji je bio sagrađen u XVI stoljeću preko rijeke, a na glavi mosta bila je mletačka carinarnica, koja je srušena tek za prošloga rata od njemačkih bomba.

Kuća je bila malena dvokatnica, u koju se zbog neravna terena ulazilo preko natkrite balature (solara) odmah na prvi kat, a prizemlje s konobom ostajalo je dolje ispod balature i tamo se silazilo niz mali brijeg. Prilazilo se je na balaturu preko dviju stepenica i ravno silazilo niz drugih sedam-osam stepenica u perivoj ili vrt.

U prizemlju ispod ćemera balature dolazilo se u konobu, u kojoj je bilo nekoliko većih bačava i dva badnja, da se smjesti mast iz gospodarevih vinograda. Pavlovići su imali za ono doba uzoran vinograd na drugoj obali rijeke zasađen najboljim vrstama vinove loze: crljenkom, pagadebitom, romanijom i glavinušom. Taj je vinograd bio opkoljen sa tri strane rijekom, a po obali rijeke zasadili su bili akaciju. Uz akacije povila se loza romanija, pa nije bilo moguće pobrati grožđe. Zabava solinske djece bila je kamenjem gađati i kidati komade grozdova. Vinograd je bio razdijeljen po sredini puteljkom, koji je bio s obje strane zasađen plemenitom vrsti krušaka.

Dobro poznam ljetnikovac, jer je moj stric Ivan bio nadglednik Pavlovićevih mlinova i imao je besplatan stan u ljetnikovcu, koji su gospodari već bili napustili i jedino pokoji put u godini dolazilo da provedu koji sat u perivoju.

Kod strica sam i kao dijete i kao đak čitave dane boravio, a i noći noćevao, pa mi je poznat svaki kutić u kući i u voćnjaku.

Pred kućom "kupom kanalicim" pokrita balatura bila je ugodno boravište i ljeti i zimi, jer ljeti bilo je hladno na njoj, dok je s mora i od rijeke blagi maestral osvježavao uprkos suhe sparine. Zimi pak sunce je grijalo, jer je bila otvorena prema podnevu i zapadu. Osobit je bio užitak tu sjediti, dok je ljetna ili proljetna kiša padala. S balature ulazilo se u prvi kat. Prva je soba bila veća, a njoj na lijevoj strani manja. U većoj sobi bila je pod stepenicama mala spremica i nešto pokućstva, jedan stol, kredenc i nekoliko seoskih bidermajer stolica t. zv. riječkih. U maloj sobi okruglo ogledalo s pozlaćenim okvirom, jedan stolić, "forcir" i krevet. To je bilo moje carstvo tu sam čitao prve knjige iz naše literature, Šenoine pripovijesti i pjesme.

Drvenim stepenicama ulazilo se na drugi kat. Malo neograđeno predsoblje služilo je kao blagavaonica i odatle se uspinjalo jednakim stepenicama u potkrovlje, gdje je bila kuhinja.

Predsoblju na lijevoj strani bila je veća soba, a na desnoj mala sobica. Veća soba služila je kao spavaća i bila je udobna i prostrana. Zidovi te sobe bili su urešeni zidnim slikama Pavlovićevim. Sve je odisalo romanticizmom. Kad uđeš odmah vratima nalijevo bila je prikazana ruševina jednoga zamka na brijegu i pod njim na livadama ovce, grmlje i jablani. Na sjevernoj strani, gdje je bio smješten mali divan, zid je bio ukrašen slikom Vezuva, koji baca dim na napuljski zaljev. Kao djetetu ta je slika budila u meni užas, jer moj stric, negda mornar u vojsci, pripovijedao mi je strahote o vulkanima, pa sam čekao, kad će se Kozjak ili Mosor svaki čas zadimiti i zažariti.

Na istočnome zidu bio je prikazan miran arkadijski ili bukolički život. Po zelenom brijegu pasle su krave i volovi, a pastir se izvalio na rudini i kao da kaže: Ovaj život nek traje tisuću godina!

Nad krevetom u toj sobi bila je lijepa Madona, koju sam vidio na izložbi splitskih slikara XIX stoljeća u Galeriji slika. Rekoše mi, da se ta Madona nalazi sada u posjedu Marijane Vuletić rođ. Pavlović. Druga Madona, Mater dolorosa, bila je naslikana na plehu i natkrita također plehom, da bude slika zaštićena od kiše. Ta je slika bila postavljena na pročelju kuće između prvoga i drugog kata. Vrijeme i kiša uništili su je.

U velikoj sobi bila je i peć, kamin od ilovače i opeka. To je jedina peć u starome selu Solinu.

Mala sobica na istočnoj strani prvoga kata bila je kao neki comptoir. Na zidu je visjela drvena mala polica s dvije dašćice polirane, kroz koje je bio provučen konopčić o kome su visjele. Ta je polica služila za smještaj pisaćeg pribora, papira, pera i crnila, a bez sumnje je na njoj Pavlović držao svoje kistove. Pod policom je bio malen poliran stolić za pisanje, ali se teško moglo na njemu pisati, toliko je bio malen. Vjerujem, da je u sobici držao slikar svoje boje, palete i kistove. Iz ovih soba bio je divan pogled na sve strane svijeta, osim južne. Kuhinja je bila u potkrovlju, koje je bilo kao i sve solinske kuće pokriveno pločama i svake godine polijevano rastopljenim vapnom.

U potkrovlju bilo je visoko ognjište sprijeda ovalno udubljeno, da se može lakše približiti vatri. Nad ognjištem "mapa", koja je skupljala dim i vodila ga u dimnjak. Iz dimnjaka su visjele "komoštre", a odmah blizu postavljena je klupa, koja je bila ujedno spremište sočiva, konserve od rajčica, tjestenine i ostalih jestvina. Sjedeći na klupi mogao si vidjeti kroz mali prozor na istočnoj strani Mosor i Klis. Osobit je bio užitak kroz taj prozor zimi gledati, kako snijeg pomalo zastire svojim bijelim velom staru tvrđavu i brdo, a ti uz plamsanje ognja, slušaš pucketanje varnica i zavijanje vjetra.

Kroz dvije "lastavice", krovne prozore, vidjela se je Solinska rijeka, njezino ušće, kaštelanski zaljev i Kozjak.


U toj kuhinji sušilo se je zimi svinjeće i bravlje meso viseći na dimu o gradama. Bez toga u XIX stoljeću nije bila nijedna gradska, a i gospodska obitelj.

Pred kućom bio je, ne znam kako bih ga nazvao: perivoj, vrt ili voćnjak. Taj je voćnjak bio mala kopija Garanjinova vrtla i perivoja u Trogiru. Luka Garanjin i njegovi prijatelji bili su oduševljeni idealom preporoda Dalmacije u poljodjelstvu. Za njima se je poveo i Juraj Pavlović i njegova obitelj, što se vidi po već opisanom njihovu vinogradu u Solinu. Voćnjak Pavlovićev bio je ograđen ne prostom živicom već osobitom plemenitom vrstom šipaka. Šipci su bili veliki i vrlo slasni. Sa sjeverne strane plákala je voćnjak rijeka, a nad njom poput sojenice dizala se nad njom kućica na četiri drvena stupa više u obliku kioska. Odatle se moglo vrlo ugodno loviti pastrve i jegulje i uživati u hladovini, dok je padala sitna kiša. Usporedo s obalom rijeke, a na udaljenosti kakvih pet metara bio je iskopan mali ribnjak. Kroz rešetke na istočnoj i zapadnoj strani uticala je u nj i iz njega isticala svježa voda. U njemu su se gojile pastrve, ali ribnjak je služio gospodaru i za estetski užitak, pa je u tu svrhu preko njega bio prebačen mostić po sredini izdignut, da dočarava, ako se smije upotrijebiti ta poredba, Ponte di Rialto u Veneciji.

U doba moga djetinstva ribnjak je bio bez vode, ali je mostić još bio čitav sa gvozdenim šipkama, koje su služile kao prsobran i priručje. Osobito je bilo veselje nama djeci onoga vremena preko mosta prelaziti s jedne strane ribnjaka na drugu. Obale ribnjaka bile su prekrite ljubicom, ali ne onom našom poljskom, nego sada zvanom "ruskom", velikih cvjetova. Uz rijeku su se visoko vili jablani, a pod njima tamarin i vrbe obične i nadgrobne ili jadike (salix Babylonica).

U blizini ribnjaka rastao je lovor kao stabalce, a do njega oskoruše plemenite vrste. Po voćnjaku si mogao naći više vrsta šljiva: bijelih, crnih, velikih kao malo kokošje jaje, pa običnih sinjskih i duguljastih bijelih, kakvih u nas onda nije bilo i zato su često bile nišan dječje najezde. Lišnjaci su rasli između šipaka i bili su veliki kao dva naša obična. Za zerduliju nismo mnogo marili, jer ih je bilo u Solinu. Smokve kao da Pavlović nije volio. U voćnjaku je bila samo jedna "zimica" i to na zabačenom mjestu nedaleko buništa. Ni oraha ni bajama nije bilo. Dud nije manjkao, a čini mi se da sam u kući opazio i ostatke gojenja svilene bube.

Uz plemenite voćke bilo je dosta uresnoga bilja i cvijeća. Na ulazu u voćnjak dizao se je divlji kesten i do njega široko stablo i nekoliko grmova oleandra kojemu su cvjetovi bili jake ružičaste boje. Posred vrtla bila je lijepa sjenica napravljena od bršljana. U sjenici bijaše mali kameni stol na jednom stupiću, a oko njega kamena sjedala. Pred sjenicom ležala je pasja kućica još i onda, kad nije pseto čuvalo voćnjak i onako trošna služila je djeci da se vježbaju u zidarskoj vještini mažući je i krpeći glibom i ilovačom. Jorgovani plavi i bijeli izrasli su gotovo u mala stabalca, a puteljak kroz vrt bio je oivičen bijelim čeminom, koji je rasprostirao svoj miris po vrtlu. Njime su se za svečanosti najradije kitila djeca.

Ruže nisu bile osobito lijepe, ali su bile vrlo mirisne, i solinske domaćice najvoljele su te Pavlovićeve ruže stavljati u ocat kao ljekovito bilje protiv glavobolje. Kao kakav budni čuvar kuće i perivoja dizao se pri samome ulazu u vrt visoki čempres.

Stari turski most sa zapadne strane dozivao je romantične zgode i vremena kad su i Pavlovićevi pradjedovi došavši kao bjegunci iz Bosne nastavili vjekovnu borbu za opstanak našega naroda na ovom krvavom tlu. Ta borba uništila je i Pavlovićev ljetnikovac, vrt i stari most. Njemačke bombe srušile su ih, pa da ne propadnu u zaborav, zabilježio sam u ovo par redaka, milu uspomenu na njih i na slikara Pavlovića.

(Lovre Katić 1962.)

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.