Političke prilike do Drugoga svjetskog rata u svjetlu općinskih izbora

Iako Solin u drugu polovinu 19. stoljeća ulazi nacionalno i vjerski homogen – Solinjani govore hrvatskim jezikom (rijetki, doduše, njime i pišu jer su uglavnom nepismeni) i odreda su Hrvati – na izborima za Općinsko vijeće podržavat će autonomaše, pa čak i nakon raspada Liberalne unije koja je od 1863. do 1866. okupljala narodnjake i liberalne autonomaše protiv austrofilskih autonomaša. Sklonost političkoj opciji koja je nastala u splitskom krugu talijanaške manjine treba ponajprije vezati uz osobu dr. Antona Bajamontija (1822.-1891.), prvaka splitskih autonomaša i dugogodišnjega općinskog načelnika (1860.-1880.), zaslužnoga za početak preobrazbe Splita. Bajamonti je bio omiljen u puku, a zbog toga mnogi će se stanovnici splitskih predgrađa, pa tako i solinski seljani, prikloniti njegovim političkim idejama. Osim privrženosti stečene raznim populističkim metodama, ne treba zanemariti ni činjenicu da su se težaci u teškim gospodarskim prilikama zaduživali kod imućnijih građana, uglavnom autonomaša. Materijalna ovisnost često je uzrokovala i političku.

Autonomaša je bilo i u bogatim solinskim obiteljima. Na oblikovanje njihova svjetonazora zasigurno je utjecalo pohađanje talijanskih škola još u ono vrijeme dok nije bilo hrvatskih, a u njihovu talijanaštvu treba prepoznati pomodarsko približavanje dominantnoj političkoj eliti susjednoga grada.

Na općinskim izborima održanim 18. srpnja 1882. pobijedili su narodnjaci, ali Solinjani nisu pridonijeli njihovoj pobjedi; štoviše, u Solinu su pobijedili autonomaši. Od 726 birača glasovalo ih je 189, od kojih 154 za autonomaše, a 35 za narodnjake. Uočljiva je velika apstinencija: na biralište je izišlo svega 26,03 % birača, a za autonomaše je glasovalo 21,21 % od svih stanovnika s pravom glasa. Nije, međutim, jasno koliko je autonomaša zahvaljujući solinskim glasovima ušlo u Općinsko vijeće: jedan ili dva.

Izbori provedeni godine 1892. ponovno su u splitskoj općini potvrdili premoć hrvatske opcije nad autonomaškom. Za načelnika je opet izabran dr. Gajo Bulat. Međutim, koncem osamdesetih godina 19. stoljeća dolazi do rascjepa unutar Narodne stranke. Nezadovoljni članovi predvođeni Jurjem Biankinijem odvajaju se i osnivaju Hrvatsku stranku prava za Dalmaciju.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije godine 1918. prestala je vlast austrijskoga komesara u Splitu i uspostavljena općinska vlast sastavljena uglavnom od predratnih vijećnika među kojima su bili i Ante Grubić, posjednik iz Solina, Vicko Bućan, težak i posjednik iz Mravinaca te Blaž Mikelić, težak i posjednik iz Vranjica.

Posljednji općinski izbori u Splitu održani su 1912. pa je njihovo raspisivanje za svibanj 1926. bio izravan test za političke stranke i nezavisne liste. Na novim izborima Blok seljaka i građana dobio je 10 mandata, Republikanski savez radnika i seljaka (komunisti) 10 mandata, Hrvatska federalistička stranka 8 mandata, Hrvatska seljačka stranka 7 mandata, Samostalna demokratska stranka 4 mandata i Hrvatska pučka stranka 2 mandata. Solinjani su ovako glasovali:

stranka/listabroj glasova
Samostalna demokratska stranka5
Lista dr. Ive Tartaglije2
Hrvatska seljačka stranka93
Hrvatska federalistička seljačka stranka81
Radikalna stranka9
Hrvatska seljačka solinska lista68
Lista privrednika9
Republikanski savez radnika i seljaka110
Hrvatska pučka stranka18
Samostalna seoska lista98
Nezavisna solinska lista79

U Solinu su se kandidirale i tri neovisne liste koje su dobile dosta glasova, ali na razini splitske Općine nisu prešle izborni prag. Među njima je Hrvatska seljačka solinska lista, vjerojatno sastavljena od nekadašnjih članova HSS-a koji su bili nezadovoljni radikalsko-radićevskom koalicijom na državnoj razini. Valja naglasiti kako se o toj Listi vrlo malo zna te da je brzo iščezla iz političkoga života. Izborni rezultati ukazuju da je u Solinu pojedinačno najviše dobila lista Republikanskoga saveza radnika i seljaka (komunisti) čiji je utjecaj bio raširen među radnicima solinskih cementara. Hrvatska seljačka stranka bila jer treća po broju dobivenih glasova dok je Hrvatska pučka stranka, u kojoj se kandidirao don Frane Bulić, dobila neznatan broj glasova unatoč don Franinoj popularnosti u Solinu.

Za vijećnike u splitskom Vijeću iz Solina su izabrani težak Jozo Kljaković Gašpić s liste Republikanskoga saveza radnika i seljaka, težak Ante Boban s liste Hrvatske federalističke seljačke stranke i težak Blaž Katić s liste Hrvatske seljačke stranke. U Vijeće su s liste Bloka seljaka i građana ušli i Bartul Barišić, obrtnik iz Vranjica, i Mate Bućan, težak iz Mravinaca, s listeHrvatske federalističke seljačke stranke Ivan Tente, težak iz Mravinaca. S liste Hrvatske pučke stranke u Vijeće je izabran nestranački kandidat don Frane Bulić. Uoči konstituiranja Općinskoga vijeća državna vlast je poništila mandate vijećnika izabranih na listi Republikanskog saveza radnika i seljaka pa je broj vijećnika smanjen s 41 na 31. Konstituirajuća sjednica protekla je u znaku prosvjeda zbog poništenih mandata te u ozračju nemogućnosti postizanja ikakva dogovora među strankama o izboru općinskoga načelnika i poslijeizbornoj suradnji. Sjednicu je kao najstariji vijećnik vodio don Frane Bulić te je izrazio žaljenje što je Vijeće nepotpuno. Kad je tijek sjednice, pune oštrih tonova, pokazao da je dogovor među strankama nemoguć, don Frane je podnio ostavku na mjesto u Vijeću. Domaća je historiografija nedavno korigirala legendu po kojoj je don Frane to učinio zbog potpore komunistima; ostavku je naime dao zbog izostanka sloge u Vijeću te njegov čin nema “revolucionarnu težinu”, kako je to donedavno tumačeno u dnevnopolitičke svrhe. Idealizam znanstvenika posustao je u sudaru s političkom realnošću u kojoj nije bilo mjesta za ideale, moral i plemenitost koja je graničila s naivnošću.

Nakon dugotrajnih pregovora općinska je vlast formirana od koalicije Izbornoga bloka građana i seljaka (kojega su činile Demokratska, Zemljoradnička i Radikalna stranka te nezavisni pojedinci) i Hrvatske federalističke seljačke stranke. Za načelnika je izabran dr. Ivo Tartaglia.

U studenome 1928. održani su novi lokalni izbori. Najviše glasova pojedinačno je dobila Hrvatska seljačka stranka (22,75 %), a među vijećnicima iz Solina izabrani su težak Blaž Katić s liste Hrvatske seljačke stranke, težak Jozo Kljaković Gašpić s liste Republikanskoga saveza radnika i seljaka i dr. Rikard Ivić sa Seoske liste Samostalne demokratske stranke. S potonje je liste izabran i Miro Benzon, činovnik iz Vranjica. U Vijeće, koje je brojalo 41 člana, s liste HSS-a ušao je Ivan Tente, težak iz Mravinaca, s liste Hrvatske federalističke seljačke stranke Ivan Marović, drvodjelac iz Mravinaca. Vladajuću većinu u Vijeću činili su vijećnici s lista HSS-a (10), SDS-a (4) i HFSS-a (7), koje su tada usko surađivale i na državnoj razini. Za novoga općinskog načelnika izabran je dr. Josip Berković, član HSS-a. Novoustrojeno Općinsko vijeće održalo je svega dvije sjednice jer je raspušteno nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature godine 1929. Potom je imenovano novo Vijeće u kojem su, među ostalima, bili Blaž Katić iz Solina, Bartul Barišić iz Vranjica te Vicko Bućan iz Mravinaca. Za načelnika je postavljen dr. Jakša Račić, prijatelj kraljeve obitelji.

U lipnju 1933. rješenjem ministra unutrašnjih poslova imenovana je nova općinska uprava u Splitu. Imenovani su Mihovil Kargotić za načelnika, šestorica prisjednika te 34 člana Vijeća. Među njima su Marko Parać težak-posjednik iz Solina, Filip Marković, zemljoradnik iz Kučina, Grgo Mandić, poduzetnik iz Vranjica te Ivan Bućan, težak iz Mravinaca. Načelnik i većina vijećnika podnose ostavke u svibnju 1938. Potom je imenovan novi načelnik, Mirko Buić, te novi članovi Vijeća koji su zamijenili one koji su podnijeli ostavku, a među novoimenovanima je i Bartul Barišić iz Vranjica. U sljedećim godinama na mjestu načelnika izmijenit će se nekoliko političara.

Nakon uspostave Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. splitsko Općinsko vijeće podnijelo je kolektivnu ostavku čime su preduhitrili odluku bana Šubašića o raspuštanju svih “od prošlih režima” imenovanih općinskih vijeća. U očekivanju novih izbora na čelu Općine su se mijenjali povjerenici. U svibnju 1940. održani su općinski izbori , ali samo u seoskim općinama, a na to je vjerojatno utjecao strah da Vlada u gradskim općinama neće dobiti većinu. Tako su jedina splitska izabrana Općinska vijeća i uprave bila ona izabrana 1926. i 1928.

Odlukom bana Šubašića imenovani su Josip Brkić za načelnika, dva donačelnika te 38 vijećnika među kojima su i Marin Kljaković, zadružni činovnik iz Solina, Lovre Sesartić, radnik iz Solina, Mate Peroš, težak iz Mravinaca, Ante Grgić, mehaničar iz Vranjica, Marin Roguljić, težak iz Kučina.

Rezultati izbora od 1882. do posljednjih 1928. govore o nacionalnom i svjetonazorskom usmjerenju stanovnika ovoga prostora, a nakon 1928. o nametanju političke volje. Izgradnjom cementara na solinskom području razvija se i radnički pokret kojim upravljaju komunisti te počinje dugotrajni proces idejnoga i političkoga raslojavanja u predvečerje Drugoga svjetskog rata – rata u kojemu će sudjelovati brojni stanovnici sela Solina i radnici solinskih cementara.

Izabrana literatura:

Zdravka Jelaska Marijan, Grad i ljudi: Split 1918.-1941., Zagreb 2009.

Marko Matijević – Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.

Ljubo Boban, Prilozi za političku biografiju don Frane Bulića (1914-1934), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 8, Zagrab 1985

Nenad Cambi, Frane Bulić. Život i djelo, u: Frane Bulić, Izabrani spisi, Split 1984.

Sličan sadržaj