Search
Close this search box.

Biti Salonitanka

Svakodnevni život u Saloni (17)

U Rimskom Carstvu žene su uvijek bile pod očevom ili muževljevom kontrolom i lišene mogućnosti sudjelovanja u javnom životu. Iako ih većina nije bila u braku s politički utjecajnim ili bogatim muškarcima, pojedine su ipak uspjele u svijetu pod njihovom dominacijom poput priznate liječnice Asilije Pole. Udana žena (matrona) vodila je kućanstvo, skrbila o djeci, čuvala posjed i nadzirala robove. Briga za obitelj redovito je podrazumijevala i šivanje odjeće za njezine članove od čega nisu bile pošteđene ni bogate žene. Lanam fecit („činila je vunu“) bio je uobičajen atribut za preminulu suprugu. Zanimljiv ulomak sarkofaga iz Salone datiran u 3. stoljeće prikazuje četiri udane žene kako predu vunu. Dvije drže klupka vune, a iznad glava im o klinovima obješeno stoji pet predmeta, najvjerojatnije bale tkanine pripremljene za prodaju.

Javni moral

Prvi rimski car August vrlo je rano uveo zakone u čvrstoj namjeri obnavljanja javnoga morala. Tako je 18. prije Krista donio lex Iulia po kojemu je preljub bio ozbiljan zločin, posebice za žene koje su zbog toga mogle biti izgnane, ostati bez polovice svoga miraza i prava na novo vjenčanje. Muškarac nije smio ući u brak ako je mlađi od četrnaest godina, a žena ako je mlađa od dvanaest godina čime se nastojalo spriječiti udavanje još mlađih djevojčica i ograničiti trajanje zaruka najduže na dvije godine. Dakle, nije bilo zapreke da desetogodišnjakinja stupi u zaruke, ali ih je isto tako mogla i prekinuti te vjenčati se drugom osobom. Djevojčicama je sloboda izbora najčešće bila uskraćena jer su o zarukama i ženidbi odlučivali roditelji i bez očeva pristanka brak nije bio legitiman. Punopravnu bračnu zajednicu mogle su međusobno sklopiti osobe u posjedu građanskoga prava ili s peregrinom koji je imao pravo na brak (ius conubii). Zajednica između robova i slobodnih ljudi nazivana je contubernium i nije bila legitimni brak. Bogatiji muškarci su obično imali konkubine iz nižih društvenih slojeva, ali istodobno nisu smjeli imati suprugu. Konkubinat se zasnivao na međusobnom dogovoru i nije se očekivalo da preraste u brak. Zakon je u slučaju muškarčeve smrti ženi dopuštao ponovnu udaju nakon deset mjeseci žaljenja.

Neki salonitanski nadgrobni natpisi sačuvali su podatak o starosti žene u vrijeme udaje. Jedan svjedoči o djevojčici nepoznatog imena koja je u brak ušla sa samo deset godina. Udaju u predpubertetskoj dobi u zapadnom dijelu Carstva potvrđuje samo nekoliko natpisa što ovaj salonitanski čini vrlo vrijednim. Drugi natpis spominje ženu Rosulu preminulu u dvadeset i šestoj godini. Spomenik joj je postavio suprug Julije Urso koji je s njom u braku bio četrnaest godina što znači da su se vjenčali kada je ona imala dvanaest godina. Karakteristike njihovih imena daju naslutiti da je ona bila ropkinja, a on oslobođenik. Rijetkost su natpisi koji sadrže nešto više podataka. Tako je primjerice ropkinja Kandida preminula u dobi od trideset godina nakon sedam godina suživota s robom Justom. Umrla je tijekom porođaja nakon četiri dana porođajnih muka. Imajući na umu da su se neke djevojke udale s deset ili dvanaest godina može se reći da je takav brak sklopljen da bi se udovoljilo muškim partnerima ili da se poboljša kvaliteta života udavača. Starosnoj dobi žena u trenutku udaje obično se nije pridavala posebna važnost.

Majke, sestre, supruge

Brojni nadgrobni natpisi s gradskih nekropola spominju Salonitanke koje su bile majke, sestre ili supruge i najviše ih je spomenuto upravo u kontekstu različitih obiteljskih odnosa. Moguće je ponešto reći o njihovu društvenom statusu, odnosno jesu li pripadale imućnim obiteljima ili su bile ropkinje ili oslobođenice kao i čime su se za života bavile. Uzmimo za primjer jedan vrlo jednostavan nadgrobni natpis iz kasnoga principata. Vojniku Kvintu Emiliju Rufu postavila ga je Emilija Afrodita i oslovila ga imenicom patronus. Ona nosi njegovo porodično ime što uz oznaku patronata znači da joj je on dao slobodu prije čega je bila njegova ropkinja. Najvjerojatnije su bili u svojevrsnom braku jer su vojnici običavali ženiti vlastite oslobođenice ne vodeći računa da se to na natpisu posebno istakne. Zakon je predviđao i takvu vrstu odnosa pa ako je neka oslobođenica napustila svoga patrona više nije imala pravo sklapanja zakonitog braka.

S druge strane, postojali su i skupocjeniji spomenici opremljeni portretom pokojnice. Takva je, primjerice, stela Sempronije Kvarte iz početka 3. stoljeća otkrivena na Jugoistočnoj nekropoli u današnjem Japirku. Njezina frizura i portret odraz su mode ženskoga carskog portreta toga doba jer snažno podsjećaju na frizuru Julije Domne, žene cara Sepitmija Severa. Kvartu je komemorirao njezin sin Publije Urgulanije Urso, a nalaz druge stele iz neposredne blizine svjedoči da je Kvarta bila komemorator svoga preminulog supruga Publija Urgulanija Teofila. Neki natpisi pokazuju da su žene oporučno postavile nadgrobne spomenike, poput Pomponije Vere koja je za tu svrhu osigurala visoku svotu od dvadeset tisuća sestercija. Sličan je primjer natpisa centuriona Seksta Julija Paterna čija je supruga zajedno s njegovim oslobođenikom za istu svrhu postrošila deset tisuća sestercija. Mora se istaknuti da iz Salone potječu brojni i umjetnički izrazito kvalitetni primjerci portreta ženskih osoba o kojima ne znamo ništa, ali se može zaključiti da je riječ o pripadnicama istaknutih gradskih familija.

Iz Salone također potječu neki predmeti koji su služili isključivo ženama u kozmetičke svrhe. Kozmetika je smatrana dijelom higijene – za pranje tijela upotrebljavan je sapun, a za kosu tekućina na bazi natrijeve lužine, fina glina u prahu ili brašno boba. Korištene su kreme za prekrivanje oštećenja na koži i za pomlađivanje od kojih je najraširenija bila cerussa temeljena na olovu koje se obilato koristilo u proizvodnji kozmetičkih preparata i za čiju otrovnost Rimljani nisu znali. Lice je zatezano makom i tretirano maskom od gline, krede, smole i ružina mirisa. Antimon u prahu ili čađa služili su za isticanje obrva. Svježina kože održavana je kupanjem u magaričinu mlijeku, tijelo se redovito polijevalo mirisima čuvanima u bočicama različitih oblika. Takav je alabastron, izdužena tijela i proširen pri dnu te načinjen od alabastra ili oniksa. Jedan lijepi salonitanski primjerak po svemu je sudeći uvezen iz egipatskoga grada Memfisa gdje je bilo jedno od središta njihove proizvodnje. Slične namjene bili su stakleni i brončani aryballoi koje arheolozi redovito otkrivaju u termama i vježbalištima gdje su upotrebljavani kao pribor u kupanju. Masti su čuvane u koštanim ili staklenim kozmetičkim kutijicama koje su nerijetko poklanjane ženama za vjenčanje. Kozmetičke lopatice korištene su za miješanje i nanošenje preparata. Održavanje njege bilo je nemoguće bez ogledala koja su uglavnom rađena od bronce, ali je bilo i onih od zlata i srebra. Iz Salone je vrlo lijepo olovno ogledalo s prikazom triju Gracija – boginja ljepote i ženskog sklada. Daleko najrasprostranjeniji kozmetički pribor bio je češalj. Žene su frizuru oblikovale pomoću koštanih, brončanih, srebrenih ili zlatnih ukosnica. Salonitanke su pratile modu svoga doba o čemu svjedoče njihovi nadgrobni portreti koji, kako je već rečeno, prikazuju svu složenost pojedinih frizura. Kosa se nerijetko bojala različitim preparatima od kore biljaka i trava. Ćelavost se rješavala oblogom od vina, octa, šafrana, papra i mišjega izmeta.

Preslica – simbol preuzimanja domaćinstva

Nekoliko tipično ženskih predmeta iz svakodnevnog života prikazano je u reljefnom nizu na ulomku jedne salonitanske stele iz 1. stoljeća. Prva je košara za neispredenu vunu do koje je preslica s utegom. U ženskim grobovima 1. i 2. stoljeća često su nalažene jantarne, staklene ili koštane preslice koje nisu imale praktičnu primjenu nego samo simboličko značenje. Nakon udaje žena je u novu kuću ulazila noseći preslicu kao simbol preuzimanja domaćinstva. Razmjerno veliki broj preslica, vretena i utega pronađen je u grobovima salonitanskih nekropola. Potom je prikazan balzamarij, ogledalo, sjedalica od pruća na kakvoj je obično sjedila matrona sa sluškinjama koje su joj donosile predmete za njegu i uljepšavanje. Tu su još škrinjica za čuvanje osobnih vrijednosti, klupica za noge, suncobran, balzamarij i šivaća igla.

Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (17). Biti Salonitanka
Solinska kronika 251 (XXII), Solin 15. 7. 2015, str. 19

Galerija

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 15

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku