U velikim gradovima Rimskog Carstva većina ljudi živjela je u višekatnicama s nekoliko stanova različite kvadrature. U izvorima se ovi stambeni objekti nazivaju insula što doslovno znači otok jer su zauzimali cijele gradske četvrti. Sredinom 2. stoljeća u Rimu ih je bilo čak 47 tisuća od kojih su neke imale deset katova. Unatoč tako velikom broju samo ih je nekolicina dobro sačuvana, a najbolji primjeri potječu iz grada Ostije južno od Rima. Insule nisu bile dom samo gradske sirotinje nego osoba različitog društvenog statusa. Bogatiji su obično stanovali u visokom prizemlju ispod kojega su zbog otvorenosti prema cesti redovito bile prostorije namijenjene trgovini i obrtu. Prvi kat je najčešće imao dva razmjerno kvalitetna stana što se ne može reći za one u katovima iznad. Zbog prokišnjavanja i štetočina najnepoželjnije su, dakako, bile prostorije u potkrovlju čiji je najam bio najjeftiniji. Insule su redovito bile na zlu glasu zbog niske kvalitete izgradnje jer su upotrebljavane slabo pečene cigle i žbuka s prevelikim udjelom vapna što je olakšavalo propadanje materijala na vlagi. Često se spominju u izvorima i to posebno u lošem kontekstu pa tako Juvenal piše da su mnoge imale velike pukotine u zidovima i da se urušavanje pokušavalo spriječiti postavljanjem drvenih podupirača. Stanovnicima insula tadašnji zakoni nisu osiguravali nikakvu zaštitu. Uvijek je postojala opasnost od izbijanja požara od kojih je najpoznatiji onaj iz godine 64. kada je uništen dobar dio Rima što je dovelo do novih odredbi o podizanju ovih stambenih objekata. Mnogi poznati Rimljani bili su vlasnici insula pa je tako Ciceron od njihova najma godišnje ubirao čak 80 tisuća sestercija.

Insule i domusi

Pogleda li tkogod kartu Salone ili obilazi njezine razvaline imajući na umu da bila dom za nekoliko desetaka tisuća ljudi, mora se zapitati gdje su oni stanovali. Gdje su jeli, spavali, odmarali se, provodili vrijeme s obitelji, pisali i čitali, ugovarali poslove, donosili odluke koje su im mijenjale živote? Danas imamo oskudna znanja o stanovanju u svim gradskim sredinama na istočnoj obali Jadrana, pa tako i u Saloni, što se najvećim dijelom može objasniti načinom izvođenja starijih arheoloških istraživanja. Tada se pažnja redovito davala monumentalnim građevinama, a kada se ipak iskopavalo stambene komplekse onda je prioritet pridavan njihovim umjetničkim elementima.

Unutar salonitanskih gradskih zidina objekti za stanovanje sustavno su arheološki istraženi samo na dva mjesta od čega su danas vidljivi na Ilincu, sjeveroistočno od tzv. Porta Caesarea. Tamo su postojale najmanje tri kuće od kojih je jedna cjelovito otkopana zahvaljujući čemu se vidjelo da je bila podijeljena na tri prostorije koje su u prvim desetljećima 4. stoljeća doživjele pregrađivanja. Ovdje su arheološki nalazi bili vrlo izdašni, u prvom redu novac i keramika te staklo prema kojima se prva faza života datirala u 2. stoljeće. Zapadno od objekata je gradska ulica ispod čijeg je popločanja bio kanal za sakupljanje otpadnih voda. Ulice koje su se ovdje pružale nesumnjivo pokazuju pravilno planiranje gradskog prostora tako da je oblikovana trapezoidna insula sastavljena od nekoliko zgrada.

Ostatci stambene i komunalne infrastrukture vrlo su lijepo dokumentirani tijekom istraživanja tzv. Solinske zaobilaznice 1986. i 1987. Nekih 200 metara jugoistočno od amfiteatra u Jezerinama otkriven je značajan dio gradskih komunikacija. Riječ je o jednoj od glavnih gradskih cesta u pravcu sjeveroistok–jugozapad široke oko šest i pol metara i na sjevernoj strani presječenom dekumanom. Njezin srednji dio prekrivale su veće i debele ploče posve istrošene od uporabe, vrlo vjerojatno i zbog kolskog prometa. Zapadna strana ulice imala je trijem kojega je pridržavao red stupova na bazama. Iza njega otkrivena jer tzv. kaskadna gradnja u kojoj je osam prostorija uz ulicu izgrađeno na istoj visini, dvije prostorije su nešto više kao i dvije još zapadnije. U prostorima uz ulicu pronađeni su brojni predmeti poput vage, viska, novca, ključeva i udica što upućuje na zaključak da su se tu odvijale neke gospodarske aktivnosti. Ispod ulice bio je veći kanal (cloaca) koji je kanalizacijskim sustavom prikupljao otpadne vode iz okolnih zgrada i prirodnim ih padom usmjeravao u more.

Osim u insulama ljudi su živjeli i u prostranim kućama (domus). Danas su daleko najpoznatiji domusi iz Pompeja i Herkulaneja jer su ostali izvanredno dobro sačuvani nakon eupcije obližnjeg Vezuva 79. nakon Krista. U Saloni ovakvih građevina nije otkriveno iako je arhitektonski okvir jedne iskorišten za izgradnju tzv. Velikih gradskih termi o kojima je pisano u prethodnom broju feljtona. Ova je kuća imala atrij (atrium) na čiju se sjevernu stranu vezala soba otvorena sa obje strane (tablinum). Obično je ovdje otac obitelji (pater familias) primao posjetitelje, tu su čuvani obiteljski spisi i stajala poprsja poznatih predaka. Sa strana su smještene male sobe različite namjene (cubicula) od kojih su one na katu bile spavaonice najčešće opremljene krevetom i malim drvenim ormarom. Zapadna strana kuće naslanjala se na tzv. Petrovu ulicu (nazvana po nadbiskupu iz sredine 6. stoljeća) koja je u pravcu sjevera izlazila na vrata (tzv. Porta Capraria) u gradskim zidinama. Južno pročelje domusa imalo je prostorije s trgovinama i obrtima (tabernae) smještenima uz južnu ulicu koja se s Petrovom sjekla pod pravim kutem. Čak su i bogati Rimljani ovako pozicionirane prostorije iznajmljivali i obično nisu imale vrata prema ostalim dijelovima kuće te su ujedno služile kao zaštita od ulične buke i neugodnih mirisa. Nove interpretacije starih istraživanja govore da je ova kuća u Saloni sa svih strana bila uokvirena ulicama i sigurno je u njezinu susjedstvu moralo biti sličnih stambenih četvrti. Prozračnost i svježina bile su odlike domusa u ljetnim mjesecima kada je bio najugodniji za život što se ne može reći za zimu kada je najveći dio dana bio taman i hladan. Podno grijanje nije bilo uobičajeno osim u termalnom dijelu kuće i mogli su ga priuštiti samo vrlo bogati vlasnici što vrijedi i za skupocjeno staklo koje se na prozore masovno počelo postavljati tek od 1. stoljeća.

Vila s dvorištem

U blizini ove kuće, svega 200 metara jugoistočno, prije stotinu godina otkrivena je vila s dvorištem i nekoliko prostorija čije su podove ukrašavala tri izvanredno sačuvana mozaika s motivima Apolona, Tritona i Orfeja. Pretpostavljalo se, a tako se u literaturi zadržalo i do danas, da je riječ o palači namjesnika provincije (praetorium) Dalmacije. Međutim, o izgledu ovoga objekta malo se može pouzdanoga reći jer nije učinjena studija koja bi obuhvatila rezultate provedenih istraživanja. Jedna prostrana kuća otkopana je prije stotinjak godinana istočnom obodu Salone, u današnjem Majdanu, gdje je kasnije podignuta tvornica cementa što je uništilo cijeli kompleks. U njoj je otkriven nužnik (latrina) koji nam je danas poznat tek preko fotografije.

Svi objekti u gradu povezani su cestama od kojih je za kretanje ljudi i kolâ najvažnija bila tzv. Via Principalis položena u smjeru istok-zapad. Južno od amfiteatra izbijala je u zapadni dio agera kroz jako loše očuvana tzv. Porta Occidentalis. Otuda je dalje išla kroz zapadni dio grada (tzv. Urbs Occidentalis) i dalje u sjevernom rubu najstarijeg dijela grada (tzv. Urbs Vetus) sjekla drugu glavnu cestu koja je na jug išla do forumskih objekata. Danas se sjeverno od teatra jako dobro vidi ostatak njezina popločanja. Via Principalis je potom izbijala kroz najveća i najbolje očuvana gradska vrata tzv. Porta Caesarea podignuta u zadnjim godinama prvog cara Augusta (27. prije Krista – 14. nakon Krista). Iako su danas prilično skromno očuvana moguće ih je precizno rekonstruirati. Središnji prolaz širine 3,5 metara bio je namijenjen kolskom prometu o kojemu svjedoče i danas vidljivi kolotrazi (spurillae), a dva bočna prolaza prosječne širine 1,5 metara bila su za pješake. Glavna obrambena vrijednost vrata počivala je u dvjema osmerokutnim kulama, a glavni prolaz mogao je biti zatvoren željeznom rešetkom. Vrata su bila izrazito monumentalna i razigrana raskošno ukrašenim arhitektonskim elementima kao što su stupovi sa korintskim kapitelima, arkature, arhitravi… Napuštajući Porta Caesarea cesta se dalje granala u dva pravca: jedan je preko mosta išao kroz srce istočnog dijela grada (tzv. Urbs Orientalis) prema Stobreču, a drugi na sjever do Bilankuše gdje je izlazio kroz tzv. Porta Andetria i dalje prema Klisu. Na nekoliko mjesta u gradskim zidinama postojala su manja vrata koja su olakšavala prometnu komunikaciju užeg gradskog prostora s njegovom okolinom.

Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (15). Bogatiji su stanovali u visokom prizemlju
Solinska kronika 248 (XXII), Solin 15. 4. 2015, str. 19