Kupališta (thermae, balnea) su izrazita svojina rimske civilizacije i imao ih je gotovo svaki grad tadašnjega Carstva. U Rimu je postojalo čak 11 termi čiju su izgradnju financirali carevi među kojima su Trajanove, Karakaline, Dioklecijanove i Konstantinove najveće i najbolje očuvane. Odlikovale su se sjajnom arhitektonskom izvedbom i mnogi pisci svjedoče o njihovom raskošnom ukrašavanju mozaicima, freskama, mramornim oplatama, visoko nadsvođenim prostorijama i vrlo kvalitetnoj osvijetljenosti. Zauzimale su velike površine o čemu slikovito govori podatak da prije 20. stoljeća nigdje na svijetu nisu izgrađeni veći natkriveni prostori. Primjerice, Trajanove terme u Rimu imale su površinu od devet hektara i mogle su odjednom primiti nekoliko tisuća posjetitelja, a Karakaline su bile čak dvostruko veće. Osim posebnih prostorija s hladnom i grijanom vodom namijenjenih njezi tijela u njima su bile i knjižnice, vrtovi, umjetničke galerije, restorani, bordeli. Muškarci su u terme dolazili obično iza 14 ili 15 sati i u njima provodili većinu poslijepodneva ostvarujući više svoje društvene nego higijenske potrebe. Kroz jutro su dolazile žene kojima je ulaznica bila dvostruko skuplja nego muškarcima, otprilike jedan bakreni novčić, što je većini i dalje bilo prihvatljivo.
Na desetak mjesta u Saloni otkriveni su ostatci manjih termi što je prilično velika koncentracija, posebice ako se znade da je u velikoj Ateni poznato tek sedam termalnih sklopova, a u iznimno sačuvanim Pompejima osam. Prije dvije stotine godina djelomično su otkopane terme sjeverno od foruma u samom srcu grada. Sadržaj natpisa pronađen u blizini svjedoči o njihovu obnavljanju u doba namjesništva Marka Pompeja Silvana, dakle između 67. i 70. godine, prema čemu se može pretpostaviti da su izvorno podignute u prvim desetljećima 1. stoljeća, možda čak u Augustovo doba. Detaljni opisi istraživača govore o luksuzu u kojemu su mogli uživati njihovi posjetitelji: grijani mramorni podovi i klupe, napredna komunalna infrastruktura i tako dalje. Nažalost, od svega toga danas se ništa ne može vidjeti jer je nalazište ubrzo zatrpano, a mnogi dijelovi naknadno razgrabljeni od vlasnika susjednih polja.
Velike terme na mjestu prigradske vile
Daleko najbolje očuvane su Velike terme, smještene istočno od tzv. bazilike Urbane odnosno sjeverno od tzv. Pet mostova. Međutim, ovaj objekt, jedan od najočuvanijih u Saloni, nije izvorno zamišljen kao termalni sklop. Njemu je prethodila prigradska vila koja je vjerojatno nastradala u požaru i poslije nikada nije obnovljena nego je njezin arhitektonski okvir preuređen u terme i to, kako se čini, u neko doba 3. stoljeća. Spajanje na gradsku vodovodnu mrežu olakšano je blizinom akvedukta čija je trasa prolazila sedamdesetak metara sjevernije. Južno pročelje zgrade naslonjeno je na ulicu odakle se kompleksu moglo pristupiti kroz dva ulaza. Pored njih je bilo nekoliko manjih prostorija kojima je zbog lošije očuvanosti teško odrediti namjenu. Lako je moguće da je između ulaza bio nužnik (latrina) ispiran iskorištenom vodom iz bazena u sjevernom dijelu kupališta. Središnji dio objekta zauzimalo je otvoreno dvorište uokvireno trijemom na čijoj se zapadnoj strani nalazila prostorija s apsidom, vjerojatno namijenjena za druženje.
Sjevernim dijelom termi dominira prostorija za kupku u hladnoj vodi (frigidarium). Lijevo su dvije odvojene svlačionice (apodyterium) od kojih je jedna, čini se, bila i za masažu (unctorium). U njima su djelomično sačuvane jednostavne zidne slikarije izvedene bijelom bojom s okomitim žarkocrvenim prugama, zatim kamene klupe i niše za odlaganje odjeće. Istočno od frigidarija su još dvije prostorije, tlocrtno praktički simetrične svlačionicama, i opremljene dvjema kamenim kadama. Prema novim analizama i ovo su bili frigidariji, a ne kaldariji kako se ranije mislilo, jer su kade bile punjene hladnom vodom i podovi nisu bili grijani. Prostrani frigidarij karakterističan je za terme u gradovima s toplijom klimom.
Kupališni sklop namijenjen ženama
Na južne zidove dvaju manjih frigidarija nastavljaju se tri grijane prostorije od kojih su dvije imale hipokaust, odnosno sustav podnog grijanja, svojevrsne preteče modernog centralnog grijanja. Njihovi podovi položeni su na segmentne stupove od kružne opeke što je omogućavalo strujanje vrućeg zraka koji je sustavom šupljih keramičkih cijevi (tubuli) grijao i zidove. Vrući zrak proizvodila je ložnica s peći (praefurnium) i velikim kotlom južno od koje je bila ostava za drva. Nije posve sigurno jesu li prve dvije prostorije bile samo s grijanim zrakom (tepidarium) ili namijenjene znojenju (sudatorium) odnosno masaži (unctorium). Međutim, nema sumnje da je najbliže ložištu bila prostorija s vrućom vodom (caldarium) s bazenom u apsidalnom proširenju na zapadnoj strani. Ovdje je zrak bio ugrijan na oko 50 stupnjeva Celzijevih, a pod na 60 do 65 stupnjeva. Opisani raspored prostorija posve je uobičajen za rimsku termalnu arhitekturu, a sva odstupanja u ovome objektu posljedica su prilagođavanja postojećih zidova stambenog sklopa i posve je logično što su prostori nanizani od hladnijih prema vrućima.
Nije jasno jesu li posjetitelji rimskih termi bili obnaženi i pretpostavlja se da su nosili lagani komad odjeće, možda subligaculum koji je prekrivao slabine. Na kupanje su nosili balzamarij, sredstva za njegu tijela, ručnike, a neizostavan je bio zakrivljeni metalni čistač (strigilum) za skidanje ulja i prljavštine s tijela. Dva takva, dužine 15 cm odnosno 21 cm, potječu iz Salone, ali nije poznato točno mjesto nalaza. Nakon presvlačenja tijelo se obično mazalo mješavinom ulja i finog pijeska kako bi se zatvorile pore i spriječilo prekomjerno znojenje, a onima koji su to mogli priuštiti na usluzi je bilo osoblje za masiranje, depilaciju i održavanje ljepote tijela (unctor, aliptes, alipilus).
U zapadnom dijelu termi južno od dvaju apoditerija postojao je niz od pet prostorija koje su funkcionirale kao samostalan kupališni sklop sastavljen od apoditerija, frigidarija, tepidarija, kaldarija i vlastitog prefurnija. Jedna pretpostavka kazuje da je taj dio objekta bio namijenjen ženama, ali bez obzira na to ovakvih načina organizacije unutar jedinstvenih termi ima još u Carstvu. U sjeveroistočnom kutu središnjeg dvorišta bila je prostorija za osobu koja je brinula nad odjećom i ostalim stvarima kupača (capsarius) odnosno za osobu zaduženu za naplaćivanje ulaznica (captuarius). Terme nisu bile velike pa je moguće da je obje zadaće obavljao jedan čovjek.
Cijeli kompleks broji 27 prostorija koje su istodobno mogle primiti pedesetak posjetitelja. U usporedbi s drugim termama u Carstvu ove salonitanske pripadaju razredu manjih ili srednje velikih. Isto tako, ispravnije bi bilo za njih upotrebljavati izraz balneum s time da njihova veličina, nepostojanje raskošnog ukrašavanja, nastanak u već postojećem objektu i smještaj unutar grada govore da nije riječ o kupeljima u vlasništvu grada nego o privatnim kupeljima u kojima se ulaz naplaćivao. Vlasnik je mogao voditi njihovo poslovanje, a mogao ih je iznajmiti drugoj osobi koja je snosila troškove održavanja, imala prihod od ulaznica i najma prostorija trgovcima i obrtnicima.
Visoka razina zdravstvene kulture
Brojne terme imale su veliku ulogu u održavanju higijenskih potreba što je svakako bilo olakšano obiljem vode koju su Salonitanci imali na raspolaganju. Visokoj razini zdravstvene kulture pridonosili su, dakako, i liječnici (medici) koji su uglavnom bili robovi ili oslobođenici. Rimljani su znanja o liječenju uglavnom preuzeli od Grka i umnogome ih unaprijedili, o čemu svjedoče vrlo izdašni i precizni pisani izvori poput Celza, Dioskurida i Galena. Gradovi su imali ambulante (ambulatoria) i bolnice (valetudinaria) koje su u Vespazijanovo vrijeme dobivale financijsku pomoć države. U Saloni su samo dvojica liječnika potvrđena na natpisima iz vremena između sredine 2. i kraja 3. stoljeća. Na steli Flavija Ursilijana prikazana je pločica za nanošenje masti što potvrđuje da su antički liječnici ujedno bili i farmaceuti, a nerijetko i dijagnostičari. U velikim gradovima poput Aleksandrije medicina se dijelila na kirurgiju, opću praksu i izradu lijekova i tako je moglo biti i u Saloni. Iz Vranjica potječe vrlo jednostavna stela bivše ropkinje i primalje (obstetrix) Elije Sotere preminule u 35. godini života u neko doba 3. stoljeća. Primalje su pomagale tijekom poroda i poslije su različitim preparatima liječile majke i djecu.
Rimljani su raspolagali s pedesetak vrsta medicinsko-farmaceutskih instrumenata proizvedenih od stakla, kosti, bronce i srebra. U Saloni su pronađene brojne žlice za pripremu lijekova, spatule (spathomela), skalpeli (culter, scalper) i pincete (vulsela) od kojih je jedna ukrašena prikazom zeca i psa u trku, zatim sonde (specillum) različitih oblika s oštrim krajem za zarezivanje tkiva i žličastim krajem za nanošenje lijeka. Sitniji instrumenti čuvani su u etuima (theca vulneraria). Kliještima (forceps) su vađeni zubi ili smrvljene kosti, a kirurškim kvakama (hamus) pridržavana su tkiva tijekom operacija. Tarionici (mortarium) i tucala (pistillum) služili su za mljevenje ljekovitog bilja i miješanje lijekova, a vage (libra) za precizna mjerenja sastojaka. U jednoj od kutijica za čuvanje lijekova možda je bio olovni prah koji je u antici najčešće rabljen za liječenje rana.
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (14). Briga o zdravlju na grijanom Jadru
Solinska kronika 247 (XXII), Solin 15.3.2015, str. 21