Prva asocijacija većine ljudi na spomen Rimskoga Carstva jesu amfiteatar i gladijatorske borbe. Riječ »amfiteatar« tvorenica je grčke riječi amphi– u značenju »uokolo« ili »na obje strane« i théātron što znači »mjesto za gledanje«. Najveća i najreprezentativnija građevina ove vrste bio je flavijevski amfiteatar (Amphitheatrum Flavium) u Rimu, poznatiji pod imenom Kolosej. O njegovoj monumentalnosti najbolje govori podatak da je mogao primiti između 45 i 55 tisuća posjetitelja. Podizanje ovih objekata bilo je vrlo zahtjevno, podrazumijevalo je vladanje specijaliziranim znanjima i vještinama kao i uporabu goleme količine različitog građevinskog materijala. Primjerice, za izvedbu svodova u Koloseju utrošeno je oko 100 tisuća kubičnih metara sedre, različite drvene konstrukcije vezivalo je 300 tona željeznih čavala, a najvišu etažu sjedališta od sunca je štitilo platno teško više od 24 tone. Amfiteatri su prvenstveno bili namijenjeni za održavanje različitih predstava od kojih su omiljene bile borbe sa divljim životinjama (venationes) pa je, primjerice, prilikom otvorenja flavijevskog amfiteatra 80. godine ubijeno pet tisuća zvijeri. Međutim, posebno su popularne bile gladijatorske borbe koje su u Rimu prvi puta održane u 3. stoljeću prije Krista u okviru pogrebnih svečanosti. Tada i kasnije obično su ih financirale privatne osobe kako bi podigle svoju popularnost i tek je povodom Cezarove smrti 44. prije Krista država službeno stala iza njihove organizacije. Obilje podataka o gladijatorima i njihovu načinu života potječe iz Pompeja gdje je sačuvana gladijatorska škola, mnogi grafiti i ostali vrijedni nalazi.
Gledalište za 20 tisuća posjetitelja
Najveća građevina antičke Salone upravo je amfiteatar, smješten u sjeverozapadnom uglu gradskog prostora. Danas se vide samo skromni ostatci što je dobrim dijelom posljedica njegova namjernog rušenja tijekom ratova protiv Osmanlija u 17. stoljeću i uzimanja materijala za gradnju okolnih kuća. Podignut je u drugoj polovini 2. stoljeća, a gradske fortifikacije obujmile su ga sa sjeverne i zapadne strane. Gladijatori su se ogledali u areni veličine 65 x 45 metara uokvirenoj natkrivenim hodnikom. Borbe je moglo promatrati gotovo 20 tisuća posjetitelja iz gledališta podijeljenog na tri razine. Najniža je imala 14 redova sjedalica, srednja je bila nešto veća sa 16 redova sjedalica, a na najvišoj su gledatelji stajali. Preko jarbola razmještenih po kruni moglo se rastegnuti platno koje je štitilo od kiše i sunca. Možda su njime, kao i u Koloseju, rukovali mornari čija je prisutnost bila potrebna i zbog osiguravanja reda. Nema sumnje da je rizik od različitih nemira i kriminala bio veći kada su se ovdje sa svih strana šire salonitanske okolice slijevale tisuće posjetitelja. Primjerice, pored amfiteatra u Pompejima 59. godine došlo je do sukoba između domaćih gledatelja i onih iz susjedne Nucerije što je dovelo do desetogodišnje zabrane održavanja igara.
Po sredini južne strane gledališta bile su sjedalice za namjesnika provincije i suradnike, a njima nasuprot sjedili su gradski upravitelji. Ispod njihovih sjedala bio je ugrađen veliki natpis od kojega su danas sačuvani samo fragmenti unatoč čemu se iz sadržaja može zaključiti da je amfiteatar izgrađen uz novčanu pomoć bogatog donatora Seksta Zosima, možda upravo Salonitanca. Salona u ovom smislu nije posebna jer postoji još nekoliko amfiteatara u Carstvu čiju su izgradnju financirali istaknuti pojedinci. Borci su areni pristupali kroz glavne ulaze na istoku i zapadu (Porta pompae) sa čijih su strana bili kavezi za divlje životinje (carceres). Za razliku od Koloseja, koji je ispod arene imao labirint hodnika i prostorija neophodnih za funkcioniranje igara, salonitanski je amfiteatar u srcu arene imao samo jedan otvor. Riječ je o vratima (tzv. Porta Libitinae) podzemnog hodnika kroz koja su libitinariji izvlačili ranjene i mrtve gladijatore.
Gladijatori – najprezreniji članovi društva
Tkogod je plaćao igre ugovarao je njihovo održavanje sa poduzetnikom koji je imao vlastitu gladijatorsku školu. U Pompejima su, primjerice, sačuvani plakati s obavijestima o nadolazećim igrama – o datumu održavanja, sadržaju, broju gladijatorskih borbi, zatim o izazivanju životinja, hrvanju, smaknuću osuđenika, plesu… Tijekom dva ili više dana nastupilo je 12-13 gladijatorskih parova. Svaki gladijator nadao se steći slobodu i mnogi su na tom putu ostvarili sjajne karijere poput poznatog Flame preminulog u 30. godini života nakon 21 pobjede. Čak četiri puta je odbio slobodu i nastavio se boriti.
Gladijatori su uz glumce i prostitutke bili najprezreniji članovi društva i obično se radilo o zarobljenicima, osuđenim kriminalcima iako je bilo i slobodnih ljudi koji su svojevoljno izabrali takav način života. U Rimskom Carstvu postojalo je nekoliko vrsta gladijatora od kojih su u Saloni epigrafski potvrđene samo dvije: retijarij (retiarius) i sekutor (secutor) te najvjerojatnije murmilo (murmillo) i tračanin (Thraex). Glavno oružje retijarija bio je trozub, kratki ravni mač ili bodež te mreža za bacanje (rete) promjera tri metra s olovnim kuglama na krajevima. Nije imao kacigu ni zaštitu za noge. Njegov protivnik sekutor (lovac), katkada nazivan i contraretiarius, nosio je glatku kacigu s dvjema rupama za oči i hrptom. Branio se velikim pravokutnim štitom i napadao ravnim mačem, potkoljenice i desna ruka su imale posebnu zaštitu.
U neposrednoj blizini salonitanskog amfiteatra u okviru zapadne nekropole postojali su grobni areali namijenjeni isključivo za pokapanja gladijatora. Tu je pronađeno trinaest cjelovitih i oštećenih urni sa sačuvanim imenima devetorice gladijatora, zatim njihovim godinama života i brojem borbi. Imali su uobičajena imena (Secundinus, Placentinus, Silvanus, Thelonicus), a neki su oslovljavani i nadimcima kao što je Crinitus (dugokosi), Rapidus (brzi) i Leon (lav). Nema potvrde o postojanju gladijatorske škole u Saloni iako su morala postojati udruženja koja su između ostaloga brinula i o njihovu pokopu nakon smrti. O takvom udruženju posredno svjedoči natpis na urni koju su retijariju Teloniku postavili kolege (sodalis) Ksusto i Pepticije. Telonik je već nakon jedne borbe dobio slobodu. Neki natpisi naglašavaju način smrti – Maksimijana su ubili razbojnici, Amabil je umro od »ruke sudbine«, a Rapid od posljedica liječenja. Salonitanski borci nisu dugo živjeli: retijarij Placentino i sekutor Krinit poginuli su u dobi od 20 godina, Maksimijan je bio dvije godine stariji. Iza sebe su imali svega dvije, pet, šest i sedam borbi što ne govori u prilog velikom iskustvu. Prema nekim analizama, gladijatori se nisu borili svakodnevno pa niti mjesečno već su tijekom godine prosječno imali tri borbe. Neke gladijatore pratile su žene pa je tako sekutora Krinita pokopala Aufidija Maksimijana. Natpisi ne nude mnogo podataka o njihovu porijeklu. Rapid je bio iz grada Beluna, a u Akvileji je možda stekao slobodu ili bio obučavan. Jedan je bio iz Afrike i jedan iz Dakije.
Car Honorije zabranjuje igre
Tko je stajao iza organizacije igara u amfiteatru? Sudeći po sadržaju oštećenog natpisa u jednoj ih je prigodi priredila neka žena Terencija Pantera. Posebno je zanimljiv mramorni kalup s natpisom i imenom Miscenija Amplijata i prikazom gladijatora murmila i tračanina što nesumnjivo govori da je morao imati nekakve veze s gladijatorskim igrama. Ali, o kakvoj je vezi točno riječ i dalje nije posve jasno tako da postoji nekoliko mogućih rješenja. Prema jednoj tezi kalup je služio za otiskivanje kruha koji se dijelio u amfiteatru i da je vlasnik pekarnice bio spomenuti Amplijat. Zatim, može biti da je on priredio igre i da su u kalupu izrađivane pločice kao suveniri za gledatelje. Isto tako, moguće je da se radi o kalupu za izradu dna staklenih boca dodjeljivanih gladijatorima kao nagrada što može značiti da je Amplijat bio staklar.
Amfiteatar je bio mjesto smaknuća, a život onih koji su se u njemu borili bio je potpuno obescijenjen. Gledatelji su željeli vidjeti borbu do krvi i ubijanje. Osim gladijatora na pijesku salonitanske arene ubijeni su i prvi salonitanski mučenici. Tijekom velikih Dioklecijanovih progona kršćana u travnju 304. svoje živote za vjeru u Isusa Krista dali su biskup Domnije, svećenik Asterije i četvorica pripadnika careve tjelesne straže. Kasnije su u spomen njihove smrti odnosno rođenja za nebo (dies natalis) Nemezina svetišta u supstrukcijama južnog gledališta pretvorena u memorijalne kapele. Opadanjem moći rimskoga imperija i ulaskom u kasnu antiku započinje i opadanje zanimanja za igre u amfiteatru koje je službeno zabranio car Honorije 404. godine.
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (12). Gledanje smrti
Solinska kronika 245 (XXII), Solin 15.1.2015, str. 21
