Gospodarstvo u glavnom gradu provincije

Svakodnevni život u Saloni (19)

Rimsko Carstvo prostiralo se na golemih 3,5 milijuna kvadratnih kilometara i imalo je više od 50 milijuna stanovnika. Gledajući prema mjerilima predindustrijskih društava rimska je ekonomija u mnogim vidovima bila sofisticirana, a o njezinoj grandioznosti dovoljno govori procjena da je za održavanje Carstva sredinom 2. stoljeća bilo potrebno između 830 i 990 milijuna sestercija. Usporedbe radi, u to je vrijeme jedan modij žita, odnosno mjera od sedam kilograma, stajao između tri i četiri sestercija. Unatoč vrlo dobroj unutrašnjoj povezanosti gospodarstvo nije bilo homogeno jer su postojale velike razlike od provincije do provincije. Ekonomije pojedinih gradova također su bile specifične i ovisile su o tome koliko je čega grad mogao proizvesti i što je bio prisiljen uvoziti i pod kojim uvjetima.

O gospodarstvu u Saloni danas možemo govoriti isključivo preko pokretnih arheoloških nalaza i natpisa koji spominju zanimanja nekih pojedinaca te prirodnih resursa kojima je grad raspolagao. Sigurno je u provincijskoj metropoli s nebrojenim objektima različite namjene najvažnija i najživlja gospodarska aktivnost bila građevinarstvo. Možemo samo nagađati o načinu organizacije jednoga građevinskog pothvata i problemima koje je sa sobom nosio – od potrebe za gradnjom i prvotne ideje i nacrta, zatim radne snage i njezine djelotvornosti do dobavljanja građevinskoga materijala te uspješnoga završetka posla. Natpisi govore da su mnoge građevine bile popravljane zbog dotrajalosti (vetustate corruptum, conlapsum), a sasvim je sigurno da su javni objekti s velikom cirkulacijom ljudi poput amfiteatra i teatra morali imati stalan nadzor zbog popravaka i sličnih intervencija. Arheologija je znala potvrditi nekoliko uzastopnih građevinskih faza na istom objektu, primjerice čak pet ih je ustanovljeno na hramu južno od teatra.

Izobilje kamena vapnenca

Osnovni građevinski materijal u rimsko vrijeme bio je kamen vapnenac kojega je u Saloni i okolici bilo u izobilju. Bralo ga se na zapadnim mosorskim padinama, a arheologija govori da su najaktivniji bili kamenolomi u Segetu kraj Trogira i na sjevernoj strani otoka Brača. Seget svoje današnje ime duguje latinskom glagolu seco što znači sjeći. Najaktivniji brački kamenolomi bili su Stražišće, Plate i Rasohe između Splitske i Škripa. Mjesto s kvalitetnim kamenim naslagama počelo se iskorištavati ručnim kopanjem uskih usjeka odnosno pašarina dubine čak i do pet metara. Potom su klinovima odvajani blokovi i klizanjem spuštani do obale u Splitskoj i dalje brodovima prebacivani u Salonu i ostala mjesta. Može se pretpostaviti da je morskim putem kamen dopreman i iz Segeta. S druge strane, izvedba dekoracije bila je mnogo zahtjevniji posao i izvodila se nizom posebnih alata namijenjenih gruboj i vrlo finoj obradi. Obični fizički radnici ostavili su trag postavljanjem žrtvenika posvećenih Herkulu – bogu kamenara ili nekim drugim božanstvima, poput Mitre i Dolihena što možda govori da su neki od njih bili porijeklom iz istočnih provincija. Obrađivači kamena bili su okupljeni u svoje udruženje (collegium lapidariorum) koje je potvrđeno ulomkom natpisa iz Salone. Na Braču su bila prisutna i dvojica centuriona iz dalmatinskih kohorti zadužena za nadzor radionica koje su vodile brigu o opremanju i održavanju amfiteatra i teatra u Saloni.

Nezamislivo je bilo podignuti neku građevinu bez drveta neophodna za slaganje skela, različitih privremenih potporanja i krovne konstrukcije. Od pamtivijeka je uz obradu drveta vezana sjekira (securis) i takvih je nekoliko pronađeno u Saloni te se najvjerojatnije mogu pripisati rimskom razdoblju. Na širem gradskom prostoru moralo je biti mnogo guste, po svemu sudeći listopadne šume, posebice na zapadnim obroncima Mosora. O njima posredno svjedoči pedesetak reljefa uklesanih na stijenama od Kaštela do Mravinaca koji prikazuju Dijanu i Silvana – božanstva za zaštitu šuma. Drvo je korišteno za ogrjev i sigurno nije dopremano izdaleka, ali čini se da ta potreba nije bila izražena zbog mediteranske klime i relativno blagih zima.

Građevinu nije bilo moguće dovršiti bez krovnih ploča (tegulae) i kupa kanalica (imbrices). Osim onih koje su proizvodile vojne jedinice u logorima od Burna do Bigesta u dolini Trebižata i onih uvezenih iz Italije, postojale su i one lokalne, salonitanske produkcije. Takve su od kraja 1. stoljeća izlazile iz tvornice u vlasništvu Lucija Maltinija Abaskanta. Proces proizvodnje bio je složen i podrazumijevao je prirodna ležišta gline, dovoljne količine vode i velike količine drveta za loženje peći. Ovakva radionica morala je imati veliku površinu potrebnu za sušenje opeka.

Rudnici željeza, srebra i zlata

Rimski svijet bio je nezasitan potrošač metala čijim je ležištima obilovala provincija Dalmacija. U njezinim istočnim i jugoistočnim krajevima bili su rudnici srebra (argentariae), a na prostoru današnje sjeverozapadne i srednje Bosne te Banovine djelovali su rudnici željeza (ferrariae). Distribucija ovih sirovina iz Dalmacije i diljem nje, odnosno slanje na potrebna odredišta, nije predstavljalo veliki problem zbog vrlo dobre cestovne povezanosti. Ruda se prevozila teretnim kolima s dvije osovine i niskoprofilnim kotačima načinjenim od jednoga komada drveta okovana željezom. Dio pošiljki ostajao je u Saloni zbog zadovoljavanja lokalnih potreba. Sirovina je bila oblikovana u ingote teške šest do deset kilograma i raspoređivala se po kovačkim radionicama u gradu kakvih je nesumnjivo moralo biti mnogo. Jedna od njih s ostatcima talioničke peći pronađena je prije pola stoljeća na sjevernom dijelu gradskog foruma. Uz kovačku djelatnost veže se jedan nakovanj (incus) za koji, kao i za veliku većinu predmeta vezanih za proizvodne djelatnosti u Saloni, nisu poznate okolnosti pronalaska. Nakovanj je sudeći po obliku služio za iskucavanje srednjih i malih metalnih predmeta, a rupa u njegovoj radnoj plohi svjedoči o izradi i ispravljanju čavala (clavus). Udarna ploha proširena je prema rubovima što govori o dugovječnosti njegove uporabe. Iz jedne je takve kovačke radionice vjerojatno potjecao čekić kojim se baratalo objema rukama.

Provincija Dalmacija bila je iznimno bogata zlatom čija je ležišta u srcu današnje Bosne rimska vlast počela sustavno iskorištavati odmah nakon konačne uspostave kontrole 9. godine. O izdašnosti ovih nalazišta možda najbolje govori Plinije koji kaže da se u jednom radnom danu kopanjem samo površinskih slojeva moglo dobiti čak 16 tona zlata. Središte uprave ovih rudnika nalazilo se u Saloni o čemu svjedoči jedan nadgrobni natpis iz vremena cara Trajana (98. – 117). Izričito se spominju dvojica carskih službenika i dalmatinski rudnici zlata (aurariae Delmatarum) u kojima su njih dvojica radili. Preminuli Taumast bio je tajnik (commentariensis), a njegov anonimni komemorator obavljao je dužnost blagajnika (dispensator). Taumast je bio carski oslobođenik što je potvrđeno sadržajem jednog natpisa iz italskog Riganuma na kojemu je spomenut sa prenomenom i gentilicijem cara Trajana (Marcus Ulpius). Taj natpis također kazuje da je bio vezan za poslove carske blagajne što nedvojbeno govori kako je kod cara uživao veliko povjerenje. Nema sumnje, u Saloni su postojale i radionice za izradu nakita što posredno dokazuje nekoliko manjih zlatarskih čekića. 

Udruženje obrtnika

Majstori istih ili sličnih zanata imali su vlastita udruženja (collegia) i svoje prostorije za vijećanje i donošenje odluka. Brinula su o organizaciji vjerskih aktivnosti povezanih s kultom svoga božanskog zaštitnika i o organizaciji pokopa svojih članova. Udruženje je među bogatim sugrađanima biralo patrona i od njega očekivalo obranu svojih interesa. U Saloni su postojala mnoga udruženja, a jedan škrti ulomak natpisa spominje collegium tignuariorum koji je okupljao tesare u građevinarstvu i građevinske radnike. Međutim, mnogo je bolje dokumentiran salonitanski collegium fabrum odnosno udruženje obrađivača tvrdih materijala poput kamena, drveta i metala. Tijekom 3. stoljeća za zaštitnicu je uzeo Veneru sukladno čemu je preoblikovao svoje ime u collegium fabrum Veneris, da bi pred kraj 3. stoljeća ostalo samo collegium Veneris. Upravo pod ovim nazivom spomenut je na ulomku natpisa gdje je sačuvana i oznaka težinske jedinice (tripondium, otprilike jedan kilogram) koja se možda odnosila na neki predmet namijenjen opremi službenih prostorija udruženja. Početkom 2. stoljeća njegov patron i rukovoditelj bio je Tit Flavije Agrikola, bogati i utjecajni salonitanski vitez. Na velikom postamentu s opsežnim natpisom najvjerojatnije je stajao njegov kip što mu ga je novcem od članarina postavilo udruženje u znak zahvale za zasluge. Agrikola je kao patron nadzirao javno djelovanje kolegija, posebice njegovih protupožarnih aktivnosti.
 
 

Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (19). Gospodarstvo u glavnom gradu provincije
Solinska kronika 253 (XXII), Solin 15. 9. 2015, str. 19

 

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 17

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum 17

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku