VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Grad iz kojega se upravljalo Dalmacijom

Rimska provincija Dalmacija oblikovana je u zadnjim godinama vladavine cara Augusta (27. prije Krista – 14. nakon Krista) i zauzimala je golem teritorij kojim su upravljali namjesnici smješteni u Saloni kao njezinu glavnom gradu. Na zapadu je granicu činila rijeka Raša u Istri, a na sjeveru se protezala južno od rijeke Kupe i Save presijecajući gornje tijekove Une, Vrbasa, Bosne i Drine. Na ovom potezu graničila je s provincijama Gornjom i Donjom Panonijom. Sjeveroistočna granica bila je otprilike na rijeci Kolubari od koje se spuštala prema današnjem Čačku pružajući se nešto istočnije od rijeke Lim. Na jugu pored Lješa u današnjoj Albaniji izbijala je na jadransku obalu.

 

Provincijom je upravljao senator u carevo ime, a nosio je naslov legatus Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Tek od vladavine cara Galijena (260. – 268.) uprava je povjerena pripadnicima viteškoga staleža s titulom praeses provinciae Dalmatiae. Namjesnik je bio odgovoran za cijelu vojnu i civilnu upravu u provinciji i na njegove odluke nitko nije imao pravo priziva, osim kada je neki rimski građanin bio osuđen na smrt. Literarni i epigrafski izvori potvrđuju postojanje više od 50 namjesnika od čega je za njih 40 ime u potpunosti poznato. Vrijedno je i njima posvetiti nekoliko redaka jer se radilo o ljudima iz najviših vladajućih krugova u Rimskom Carstvu kojima je namjesništvo u Dalmaciji bilo samo dio njihove bogate karijere. Neki od njih su kasnije postali carevi ili su s nekim od careva bili u vrlo bliskom krvnom srodstvu. Dakako, ne treba posebno isticati da su namjesnici svojim djelovanjem utjecali i na javni život u Saloni.

Provincija s dvije legije

Dalmacija je u usporedbi s ostalim provincijama neobična jer je svoj život započela kao provincija s dvije legije, da bi prije kraja 1. stoljeća, negdje u zadnjim godinama vladavine cara Domicijana (81. – 96.), ostala bez legija. Unatoč tome, za njezine su namjesnike i dalje postavljani senatori s velikim iskustvom jer je Dalmacija imala veliku površinu i graničila je sa strateški važnim provincijama Gornjom i Donjom Panonijom. Mnogi su namjesnici nakon službe u Dalmaciji svoju karijeru nastavili u daleko zahtjevnijim provincijama koje su imale veliku vojnu posadu poput Sirije, Gornje i Donje Germanije odnosno Mezije i Dacije.

Međutim, u prvim godinama postojanja pred upraviteljima Dalmacije nisu bili nimalo lagani zadaci. Od prvorazredne je važnosti bila izgradnja mreže cestovnih pravaca koji će povezati Salonu i jadransku obalu s unutrašnjošću i susjednim provincijama. Iako je pobjedom nad ustanicima 9. godine nakon Krista Dalmacija bila mirna i poslije nisu izvođene ozbiljnije vojne operacije, probijanje komunikacija prema dolini Save tražilo je od namjesnika stalnu budnost i vojnu spremnost. S druge strane, na čelo provincije koja je raspolagala prilično snažnom vojnom silom u neposrednoj blizini Italije morala je biti postavljena osoba od visokoga carevog povjerenja.

Car Tiberije (14. – 37.) držao je namjesnike na čelu pojedinih provincija neobično dugo, pa u tom smislu ni Dalmacija nije bila iznimka. U doba njegove vladavine pada uprava P. Kornelija Dolabele (14. – 20.), jednoga od najvećih i najpoznatijih dalmatinskih namjesnika. Završio je pacifikaciju unutrašnjosti i izgradio sve glavne cestovne koridore prema periferiji. Najvažnija cesta bila je duga nešto više od 250 kilometara i išla je od Salone preko Glamoča i dolinom Vrbasa do Panonije. To je bio najkraći put kojim se iz Italije dolazilo do granice na Dunavu. Na sačuvanim natpisima iz Salone jasno stoji da su ove zahtjevne građevinske pothvate izvele Sedma i Jedanaesta legija koje su tada bile smještene u logorima u Tiluriju (Gardun kod Trilja) i Burnu (Ivoševci pored Kistanja). Dolabela je u Saloni bio i počasni magistrat (IIII vir quinquennalis) vjerojatno 15. godina nakon Krista, a potom je svoju karijeru nastavio kao provincijski legat Prokonzularne Afrike.

Skribonijanova pobuna protiv Klaudija

Sljedeći namjesnik bio je L. Voluzije Saturnin za kojega je teško reći kada je postavljen na ovu dužnost, ali se to moralo dogoditi između 29. i 34. godine. U trenutku svoga imenovanja imao je oko 70 godina što ga nije spriječilo da bude aktivan poput svoga prethodnika. Njegovo je ime sačuvano na nekoliko natpisa koji svjedoče da se posvetio rješavanju graničnih sporova između lokalnih zajednica. Jedan takav dokumentira arbitriranje u sporu između između Pituntina i Nerastina koji su živjeli na području današnjih Poljica.

Saturninov nasljednik bio je L. Aruncije Kamilo Skribonijan uz kojega se vežu vrlo burna zbivanja u provinciji pa tako i u njezinu glavnom gradu. Godine 41. ubijen je car Kaligula, a pretorijanci su na prijestolje postavili Klaudija (41. – 54.), nepopularnoga među nekim utjecajnim senatorima koji su odmah počeli raditi na njegovu zbacivanju. Jedan od njih, Anije Vinicijan, pridobio je Skribonijana jer je ovaj pod svojim zapovjedništvom imao vojnu silu od dvije legije i nekoliko pomoćnih vojnih jedinica, ukupno između 15 i 18 tisuća vojnika. Međutim, kada je Skribonijan počeo pridobivati vojsku na svoju stranu ona mu je nakon samo nekoliko dana otkazala poslušnost. Shvativši da su svi njegovi pokušaji propali, pobjegao je na Vis gdje je i skončao nasilnom smrću. Otada zbog odanosti caru Klaudiju dvije dalmatinske legije nose počasni naslov Claudia pia fidelis (klaudijevska, pobožna i odana) pa se taj pridjev u skraćenom obliku (cpf) redovito javlja na spomenicima njihovih pripadnika.

Poslije ovih zbivanja na čelo provincije dolazi L. Salvije Oton, otac budućega cara Otona, i tu ostaje vrlo kratko, samo tijekom 42. i 43. godine. Treba spomenuti i M. Pompeja Silvana čije namjesništvo (67. – 70.) pada u vrijeme Neronove smrti i građanskog rata u kojemu su se sukobili Galba, Oton, Vitelije i Vespazijan. Silvan je s dalmatinskim legijama prešao na stranu cara Vespazijana i tako osigurao svoju daljnju karijeru. Od kraja dinastije flavijevaca (69. – 96.) pa do cara Marka Aurelija (161. – 180.) po imenima je poznato svega nekoliko namjesnika i općenito se o njima i njihovim aktivnostima znade vrlo malo. Sredinom Trajanove vladavine (98. – 117.) provincijom je upravljao G. Minicije Fundan, a da je riječ o zapaženoj ličnosti govori da se dopisivao sa Plinijem Mlađim, a spomenut je i u Plutarhovim Dijalozima.

U doba Marka Aurelija porasla je važnost Dalmacije u vojnom smislu, a tada je i Salona bila važan element u široj državnoj obrambenoj politici zbog opasnosti od Germana koji su ozbiljno ugrožavali Italiju. Tada je namjesnik bio M. Didije Julijan, iskusni zapovjednik kojemu je povjerena zadaća obračunavanja s pobunjenicima u unutrašnjosti provincije. Godine 193. bio je car, ali je vladao samo šest mjeseci.

Aleksijan, djed careva Elagabala i Marka Aurelija

Pripovijedanje o najpoznatijim namjesnicima zaključit ćemo G. Julijom Avitom Aleksijanom koji je ovu dužnost obavljao u doba cara Karakale (211. – 217.). O njegovoj bogatoj karijeri doznaje se iz dosta oštećenog natpisa iz Salone čije podatke nadopunjuje veliki rimski povjesničar Kasije Dion, autor važne Rimske povijesti. Aleksijan je muž Julije Meze čija je sestra Julija Domna bila žena cara Septimija Severa. Imali su dvije kćeri: Juliju Soemiju, majku cara Elagabala, i Juliju Mameju, majku cara Aleksandra Severa. Salonitanski je natpis bio uklesan na velikom kvaderu koji je očito služio kao postament za njegov kip izvorno postavljen negdje u blizini termi pored gradske bazilike (basilica Urbana). Aleksijan je svoju karijeru započeo kao zapovjednik jedne kohorte, potom je bio tribun u legiji, a onda i zapovjednik konjaničke pomoćne postrojbe. Nakon toga je iz Ostije vodio opskrbu hranom grada Rima, a tu je služio u vrijeme kada je njegov zet Septimije Sever postao car godine 193. Na natpisu stoji da je bio CV što će reći c(larissimus) v(ir) ili senator, a ovaj prelazak iz nižega staleža u viši najvjerojatnije se dogodio neposredno nakon Severova dolaska na vlast. Bio je i svećenik diviniziranog cara Tita (79. – 81.) i zapovjednik legije Četvrta Flavia felix. Potom je upravljao provincijom Recijom o čemu svjedoči natpis iz Augsburga koji je dao posvetiti Elagabalu, božanstvu sirijskog grada Emese odakle je i sam potjecao. Sudjelovao je u Severovoj vojnoj ekspediciji u Britaniji (208. – 211.), a u doba Karakale bio je na čelu uprave italskih sirotišta. Tek nakon toga postao je provincijski legat u Dalmaciji, a potom i u Aziji. Čini se da je s Karakalom bio u vojnoj ekspediciji protiv Parćana na Istoku, a 217. poslan je na Cipar kao savjetnik tamošnjem namjesniku. Tada je, kako piše Kasije Dion, podlegao starosti ne znajući da će kasnije njegovi unuci Elagabal (218. – 222.) i Aleksandar Sever (222. – 235.) postati rimski carevi.

Svi namjesnici provincijom su upravljali preko svoga ureda (officium consularis) sastavljenoga gotovo u cijelosti od vojnoga osoblja. Brojni natpisi iz Salone svjedoče upravo o ovim službenicima koji su obavljali raznovrsne dužnosti. Oni su namjesnikovi ljudi, okosnica provincijske uprave te ćemo o njima govoriti u sljedećim nastavcima.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (5). Grad iz kojega se upravljalo Dalmacijom

Solinska kronika 231 (XX), Solin 15.11.2013, str. 19

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.