Kako je izgledao svakodnevni život u antičkoj Saloni? Do koje mjere ga je moguće pouzdano rekonstruirati prema danas dostupnim povijesnim izvorima? U pokušaju odgovaranja na ova pitanja mora se poći od činjenice da je Salona grad vrlo duge i složene povijesti i da mnogi problemi o njezinu postanku i razvoju još uvijek nisu ispravno postavljeni, a još manje riješeni.

Ozbiljan interes za salonitanske starine rodio se nakon osnivanja Arheološkoga muzeja u Splitu godine 1820. tako da Salona iza sebe ima gotovo dva stoljeća istraživanja koja su posebno intenzivna bila u vrijeme ravnateljstva don Frane Bulića. U tom dugom razdoblju njome se izredao niz stranih i domaćih istraživača koji su više ili manje uspješno iskopavali na mnogim mjestima unutar grada. Rezultati mnogih istraživanja su objavljeni i dani znanstvenoj javnosti na prosudbu i proučavanje, ali velik dio arheološke dokumentacije ostao je nepoznat i zapravo ne znamo što je na nekim lokalitetima zapravo otkriveno. Kada se govori o Saloni treba imati na umu da su veliki njezini dijelovi još uvijek neotkopani i skriveni ispod privatnih maslinika i vinograda. Salona ima ogroman istraživački potencijal i kada bi se sada započelo raditi na sistematizaciji i konzerviranju onoga što je otkriveno generacije istraživača imale bi dovoljno posla.

Dolazak isejskih Grka

U razmatranju nekoga povijesnog razdoblja vrlo važna odrednica je vrijeme, odnosno datiranje nekog događaja ili procesa i onoga što mu je prethodilo i slijedilo. Govoreći o povijesti Salone treba razlučiti najmanje tri razdoblja. Najranije pripada posljednjim stoljećima prije Krista i obilježeno je dominacijom Delmata nad dolinom Jadra i okolnim prirodnim uzvišenjima na obroncima Kozjaka i Mosora. To je vrijeme dolaska isejskih Grka na teritorij budućega grada, a oni su kao i na mnogim mjestima diljem Sredozemlja, zapravo bili prethodnica Rimljanima kao jedinoj supersili svoga vremena. Ovo razdoblje zaključuje jedna od epizoda koja je dobro poznata iz pisanih povijesnih izvora. Naime, sredinom 1. stoljeća prije Krista Salona je bila jedno od brojnih poprišta odmjeravanja Cezarovih i Pompejevih vojnih snaga. Pompejeve legije opsjedale su grad koji se žilavo obranio i zato ga je Cezar poslije građanskoga rata nagradio statusom kolonije – više od toga nije mogla postići. Salona je konstituirana kao grad i ulazi u dugo razdoblje mira koje je omogućilo njezin neometan razvoj bez utjecaja vanjskih ugroza.

Drugo razdoblje obuhvaća vrijeme od Augustove do Dioklecijanove vladavine tijekom kojega se Salona u potpunosti oblikovala kao pravi rimski velegrad sa svim sadržajima potrebnima za slobodno funkcioniranje. Definirana je njezina urbana fizionomija i postala je metropola velike provincije Dalmacije koja se prostirala od Raše u Istri do Podrinja i planinskih rubova južno od Save. Tada je Salona bila mnogo više od onoga što je bilo uokvireno gradskim zidinama i što danas, barem mi Solinjani, podrazumijevamo pod imenom Starine. Teritorij kolonije protezao se od Trogira pa sve do Podstrane uključujući i obližnje otoke.

Doseljenici iz Italije

Ono iz čega možemo doslovno iščitavati povijest grada i njegovih stanovnika jest veliki broj latinskih natpisa sačuvanih na kamenu. Oni svjedoče o ljudima koji su se u to rano doba doselili iz Italije, a većinom se radilo o bogatim obiteljima čiji su potomci nerijetko primani u senatorski ili viteški stalež. Grad je vlastito bogatstvo u prvom redu izgradio na trgovini koja je imala jako dobre pretpostavke za razvoj zbog blizine zapadne jadranske obale, ali ponajprije zbog povezanosti s ostatkom države preko cestovne mreže koja se kapilarno širila u unutrašnjost. Veliku važnost za razvoj privrede imali su pripadnici robovske populacije koji su spomenuti na gotovo jednoj trećini svih poznatih natpisa. U 3. stoljeću počinju se doseljavati ljudi iz istočnih provincija polako mijenjajući sliku grada donoseći vlastite običaje i način života.

Treće veliko poglavlje povijesti grada započinje vladavinom cara Dioklecijana koji je u neposrednoj blizini dao izgraditi svoju Palaču. Nema sumnje da je tada Salona doživjela svojevrsnu renesansu i da su mnoge njezine građevine bile preoblikovane, a neke nove podignute. Međutim, najsnažniji pečat na svakodnevni život grada ostavile su velike persekucije 304. godine kojima su bile izložene kršćanske zajednice. Ubijeni su mnogi kršćani, a njihova je smrt postala čvrst korijen za sljedeća desetljeća i stoljeća u kojima je kršćanstvo jačalo i napredovalo.

Gustav Hermansen je prije tridesetak godina u svojoj knjizi o aspektima gradskog života u Ostiji (Ostia: Aspects of Roman City Life, 1982.) napisao da taj grad ima mnogo neprijatelja: sunce, kišu, korov, vandale. I Salona ima iste neprijatelje kojima treba »zahvaliti« za nepovratni nestanak mnogih detalja sa otkrivenih lokaliteta. Što je danas ostalo od grada i iz čega možemo sastaviti priču o nekom aspektu njegova života? Salonu je moguće proučavati kao živi organizam koji se razvijao tijekom vremena mijenjajući svoj izgled rušenjem starih i podizanjem novih građevina. Upravo se na Porta Caesarea, amfiteatru, teatru s hramom, baptisteriju ili cemeterijalnoj bazilici na Manastirinama prepoznaju takve promjene. Građevine je moguće i tipološki proučavati i tražiti posebnosti u njihovoj izvedbi uspoređujući ih sa sličnima u gradu, provinciji ili drugdje u Rimskom Carstvu. Upravo arheologija unatoč svojim ograničenjima može odgovoriti na pitanje zašto je neka građevina podignuta baš na tom mjestu i razlučiti njezine faze ili djelomičnu obnovu. Koliko god se trudili iz materijalnih ostataka iščitati povijest ostat ćemo uskraćeni za silno mnoštvo drugih informacija i detalja.

Kakav je zapravo bio život u Saloni? Je li u njoj bilo ugodno živjeti? Prema nekim mišljenjima imala je šezdeset tisuća stanovnika, no je li to zaista točno? Gdje su bile stambene četvrti za toliki broj ljudi? Koliko se naša percepcija grada razlikuje od njegova stvarnog izgleda u 1. stoljeću prije Krista ili poslije podizanja obrambenih zidina 170. godine? Je li grad bio lijep i vizualno atraktivan? Kakvo je ozračje vladalo kada su u amfiteatru pripređivane borbe gladijatora? Koliko je gledatelja bilo prisutno i iz kojih su gradova iz okolice dolazili? Kako se reagiralo kada je izbio požar ili se urušila neka zgrada? Tko je činio vojničku populaciju u gradu i kojega su porijekla bili ti ljudi? Koji su zvukovi i mirisi prevladavali u pojedinim dijelovima grada? Koliko je kupališta bilo? Jesu li postojala udruženja obrtnika i tko im je pripadao? Je li rijeka često naplavljivala istočni dio grada i kako se to odražavalo na svakodnevni život? Kako se tijekom vremena mijenjala urbana fizionomija da bi se udovoljilo potrebama ljudi ili nekim drugim standardima? Tko je upravljao gradom? Kako je izgledalo održavanje carskoga kulta? Što se zapravo događalo tijekom Dioklecijanovih persekucija 304. godine? Kakav je bio život jednog kršćanina koji nije smio javno priznati svoju vjeru? U odgovaranju na ova i mnoga druga maštom raspirena i nepostavljena pitanja teško se može doći do jednoznačnog i ispravnog rješenja. Pri tome svakako pomažu analogije s drugim gradskim središtima o čijem svakodnevnom životu, ekonomiji i politici svjedoče literarni izvori nastali iz pera poznatih pisaca ili nekih anonimaca. Gotovo je nemoguće očekivati da će se u Saloni ikada pronaći ulomci papirusa, pergamene ili drveta s dobro sačuvanim nečijim privatnim pismima ili nekim podatcima koji bi barem malo odškrinuli vrata prema odgovorima koji nas zanimaju. Recimo, u Aleksandriji su na papirusima sačuvani popisi s imenima vojnika i njihovim zadatcima za svaki pojedini dan iz 87. godine. U Vindolandi, velikom vojnom logoru u Britaniji, sačuvane su mnoge rukom ispisane drvene pločice s detaljima iz svakodnevnog života vojnika i civila koji su stanovali u blizini.

Povijest iz projektila i novčića

Međutim, još uvijek postoji mnogo toga što Salona ima i o čemu se može mnogo toga reći. Vješt pripovjedač može tumačiti o nekom povijesnom razdoblju imajući ispred sebe tek mali olovni projektil za praćku iz 1. stoljeća prije Krista ili vrlo rijedak novčić ostrogotskog kralja Baduile iz sredine 6. stoljeća. Salona je bila golem grad i dobrim dijelom u toj činjenici počiva njezin usud – svakodnevno razaranje i mrvljenje za koje su jednako odgovorni oni koji su se školovali da bi je čuvali i povezali sa živim Solinom i oni koji to rade iz nemara, neznanja ili čistoga i brutalnoga primitivizma. Namjera ovoga članka i onih koji bi mu trebali slijediti jest prikazati u kratkim crtama život u gradu tijekom njegova vrhunca od 1. do 3. stoljeća nakon Krista. Potaknu li barem jednu jedinu osobu na poštivanje ostataka koji su dobrim dijelom oblikovali naš grad i naš narod tada je ovaj feljton potpuno ispunio svoju svrhu.