VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Kako je nastao grad

Oduvijek su se ljudi naseljavali na mjestima koja su im pružala povoljne uvjete za život i koja su zadovoljavala određene zahtjeve za obranom od različitih prijetnji. Jednako se može reći i za prostor u kojemu je nastala Salona jer ga odlikuje niz geografskih pogodnosti zahvaljujući kojima je ovdje čovjek obitavao još od prapovijesnih vremena. Rijeka Jadro je svojim brojnim rukavcima premreživala ovaj prostor i ulijevala se u zaljev vrlo dobro zakriljen od otvorena mora.

Dodatnu stratešku vrijednost položaju davali su planinski vijenci Kozjaka i Mosora, prirodna zaštita od unutrašnjosti kojoj se moglo pristupiti preko Kliškoga sedla. Upravo je zato na širem prostoru budućega grada nastalo sjecište važnih komunikacijskih pravaca, a uokolo njih i delmatska naselja na prirodnim uzvišenjima – gradine.

Ilirska Salona

Od nekoliko ovih lokaliteta najvažnija je Stipetuša u Donjoj Rupotini, na istočnim kozjačkim liticama uz Ilijin potok, oko jedan i pol kilometar sjeveroistočno od Bilankuše. Njezine dimenzije su oko 1000 x 100 metara, a imala je obrambene zidine načinjene od golemih neobrađenih vapnenačkih blokova. Datira se u 3. ili 2. stoljeće prije Krista. Prevladava mišljenje da je ova gradina zapravo Ilirska Salona, ali kako ovdje nikada nisu izvršena arheološka istraživanja teško je dalje išta pouzdano reći. S ovog se mjesta ostvarivala vizualna komunikacija s gradinskim naseljem na Sutikvi koje traje od brončanoga doba (oko 2200. – oko 800. prije Krista) do dolaska Rimljana. Preko njega se mogao nadzirati širi prostor uključujući i ušće Jadra zajedno s naseljem na vranjičkom poluotoku na kojemu život, kako se čini, prestaje početkom željeznoga doba oko 800. prije Krista. Troplet ovih prapovijesnih lokaliteta pojačan je gradinom u Uvodićima na zapadnim padinama Mosora koja je bila utvrđena velikim blokovima, zatim gradinom na Klisu i još jednom zapadnije na Markezinoj gredi. Naše znanje o njima ipak je vrlo skromno jer niti jedna, osim djelomično one u Vranjicu, nikada nije sustavno istraživana. Međutim, nema nikakve sumnje da je u vremenu prije dolaska Grka, a potom i Rimljana, ovaj prostor bio čvrsto u rukama Delmata.

Prema Strabonovu pisanju Salona je u kasno doba 2. stoljeća prije Krista bila luka Delmata koji su, kako stoji kod Apijana, 119. prije Krista prijateljski primili rimsku vojsku Lucija Metela. Gradom su vladali sve do 76. prije Krista kada ga osvaja Gaj Koskonije i otada je stalno pod kontrolom Rimljana. Pitanje je gdje treba tražiti ovu delmatsku Salonu? Je li se nalazila na Stipetuši? Na prostoru rimskoga grada nisu pronađeni arheološki dokazi koji bi potvrdili postojanje naselja iz brončanoga ili željeznoga doba. Međutim, prema nekim mišljenjima najstarija Salona bila je smještena upravo na prostoru koji danas podrazumijevamo pod pojmom Urbs vetus, dakle u jezgri budućega rimskog grada.

Osnivanje grčkih naseobina

Polagana preobrazba ovog dijela srednjodalmatinske obale započinje intenziviranjem aktivnosti isejskih Grka. Oni su najvjerojatnije između 217. i 205. prije Krista osnovali svoje naseobine Tragourion, današnji Trogir, i Epetion, današnji Stobreč. Između njih se nalazila Salona u kojoj je isejska prisutnost morala biti prilično snažna. O tome posredno svjedoče i pronalasci nekoliko desetaka finih helenističkih keramičkih posuda proizvedenih u isejskim radionicama u 2. i 1. stoljeću prije Krista. Velika ih je većina cjelovita pa se opravdano drži da su pronađene u grobovima.

Nema sumnje da je u Saloni postojala grčka zajednica jer o tome svjedoči ulomak javnoga natpisa na grčkom jeziku datiran u 56. prije Krista, pronađen pored Porta Caesarea. Zidine uz ova gradska vrata također pokazuju priličnu starost, ali ni tu ne postoje ujednačena mišljenja znanstvenika koji drže da ih treba datirati u 2. stoljeće prije Krista ili još kasnije. Međutim, smije se pretpostaviti da je krajem 2. ili početkom 1. stoljeća prije Krista ovdje egzistiralo grčko ili helenizirano naselje, ali je teško govoriti o njegovu pravnom karakteru i načinu organizacije. Po svoj je prilici bila riječ o svojevrsnoj delmatsko-isejskoj simbiozi kakve nisu neuobičajene u drugim naseljima na istočnoj obali Jadrana kao u Dirahiju, Dokleji, Rizonu i Naroni. Svakako se mora reći da je pitanje egzistiranja ilirskih naselja i grčke prisutnosti u Saloni vrlo dubok i složen problem opterećen lošim stanjem istraženosti i činjenicom da su dijelovi tek nekih lokaliteta otkopani do zdravice odnosno do razine tla koja nije sačuvala tragove ljudskih aktivnosti.

Nakon Koskonijeva zauzimanja Salone rimski je utjecaj postajao sve jači, a pratilo ga je doseljavanje stanovništva s italskoga poluotoka. Italici su tijekom Cezarove uprave u Iliriku (56. – 50. prije Krista) bili organizirani u zajednicu rimskih građana (conventus civium Romanorum). Konvent je očito bio utvrđen i smješten uz more jer ga Cezar u svojim memoarima naziva oppidum maritimum. Osnovan je između 56. prije Krista, kada je započeo Cezarov prokonzulat nad Ilirikom, i 48. prije Krista, kada ga tijekom građanskoga rata opsjeda Pompejev legat Oktavije.

Parcelizacija zemljišta

Italske su doseljenike činili uglavnom trgovci i pomorci koji su zbog svoje djelatnosti prije ili kasnije morali doći u sukob s Isejcima. Oni su se također bavili ovim djelatnostima pa je ulazak Rimljana u njihovu interesnu sferu značio ozbiljnu prijetnju. Opasnost za Isejce bila je veća time što su doseljenici uživali punu slobodu i izravnu Cezarovu zaštitu. Odnosi su bili prilično otežani jer je isejsko poslanstvo u proljeće 56. prije Krista otišlo Cezaru u Akvileju i tražilo njegovu pomoć. O tome svjedoči ranije spomenuti grčki natpis čija oštećenost ne dopušta nedvosmisleno tumačenje. Međutim, smije se zaključiti da je Cezar potvrdio prava Isejaca iako ne znamo o kojim je točno pravima riječ kao što ne znamo čime su njihova prava bila ugrožena.

Cezarovim prokonzulatom u Iliriku cijeli je prostor polako i sustavno uključivan u rimsku državu pri čemu se posebno vodilo računa o osnivanju zajednica rimskih građana koje su postojale i u Jaderu, Naroni, Lješu. Bilo mu je jako stalo da u već postojeća središta smjesti italske doseljenike i potpomogne ih. Nakon pobjede nad Pompejem namjeravao je još više učvrstiti zauzete pozicije u ovim krajevima. Čini se da je upravo tada bilo najpovoljnije vrijeme za osnivanje kolonije u Saloni. Cezar je sasvim sigurno ozbiljno računao na one rimske građane iz konventa koji su mu dali potporu u građanskom ratu.

Salonitanska je kolonija epigrafski potvrđena kao colonia Salonitana, a njezin puni naziv bio je colonia Martia Iulia Salona. Sve kolonije osnovane do Cezarove diktature nosile su epitete izvedene iz imena božanstava (Neptunia, Veneria, Junonia) pa u tu grupu ulazi i Salona sa svojim epitetom Martia. Bila je pod zaštitom boga Marta (Mars), a upravo se Cezarov rod Julijevaca posebno ponosio svojim porijeklom od ovoga boga. Neki su znanstvenici pomišljali i na cara Augusta kao osnivača koji, međutim, u Res gestae Divi Augusti, popisu svojih dostignuća, ne spominje Ilirik kao provinciju u kojoj je osnovao kolonije.

S druge strane, u pisanim izvorima nema traga koji bi izravno ukazao na Cezara kao osnivača kolonije, a jednako je i s natpisima i arheološkom materijalu uopće. Ovom bi vremenu mogao pripadati most s lukovima istočno od Porta Caesarea, ali je moguće da potječe iz vremena konventa. Čini se da je kolonija nastala dovođenjem novog sloja rimskih građana (dedukcija) što isključuje mogućnost po kojoj je nastala uzidanjem na rang kolonije otprije postojećeg konventa.

Kolonija se smjestila u tzv. Urbs vetus trapezoidnog tlorisa veličine 400 x 400 metara. Ne može se sa sigurnošću reći kako je izgledalo pružanje zidina prema jugu i na zapadnoj strani, ali je njihov smjer utvrđen oko Porta Caesarea i na sjevernoj strani. U ovom okviru su morale biti smještene i starije građevine, ali njihovih ostataka arheologija nije pronašla – sve danas vidljive građevine, misli se u prvom redu one na forumu, nisu starije od prvih desetljeća 1. stoljeća nakon Krista.

Osnivanje kolonije podrazumijevalo je parcelizaciju okolnoga zemljišta (centurijacija) pa je tako prostor današnjeg Splita i Kaštela sve do rijeke Žrnovnice i obronaka Kozjaka postao sastavni dio gradskog teritorija (ager). Činilo ga je oko 80 centurija od kojih je svaka bila kvadrat sa stranicama dužine oko 720 m. Njihova prilična malobrojnost daje naslutiti da je gospodarstvo kolonije tek djelomično počivalo na obradi zemlje. Sve aktivnosti vezane za osnivanje kolonije i njezin smještaj kao i dodjelu okolnoga teritorija doseljenicima provodile su se prema posebnom zakonu (lex coloniae). Međutim, ovakav dokument nije sačuvan ni za jednu koloniju na našem prostoru, pa tako ni za Salonu, te o svemu doznajemo samo iz onoga što može ponuditi arheologija.

  Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (2). Kako je nastao grad

Solinska kronika 228 (XX), Solin 15.8.2013, str. 21

 

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.