Oduvijek su se ljudi naseljavali na mjestima koja su im pružala povoljne uvjete za život i koja su zadovoljavala određene zahtjeve za obranom od različitih prijetnji. Jednako se može reći i za prostor u kojemu je nastala Salona jer ga odlikuje niz geografskih pogodnosti zahvaljujući kojima je ovdje čovjek obitavao još od prapovijesnih vremena. Rijeka Jadro je svojim brojnim rukavcima premreživala ovaj prostor i ulijevala se u zaljev vrlo dobro zakriljen od otvorena mora.

Dodatnu stratešku vrijednost položaju davali su planinski vijenci Kozjaka i Mosora, prirodna zaštita od unutrašnjosti kojoj se moglo pristupiti preko Kliškoga sedla. Upravo je zato na širem prostoru budućega grada nastalo sjecište važnih komunikacijskih pravaca, a uokolo njih i delmatska naselja na prirodnim uzvišenjima – gradine.

Ilirska Salona

Od nekoliko ovih lokaliteta najvažnija je Stipetuša u Donjoj Rupotini, na istočnim kozjačkim liticama uz Ilijin potok, oko jedan i pol kilometar sjeveroistočno od Bilankuše. Njezine dimenzije su oko 1000 x 100 metara, a imala je obrambene zidine načinjene od golemih neobrađenih vapnenačkih blokova. Datira se u 3. ili 2. stoljeće prije Krista. Prevladava mišljenje da je ova gradina zapravo Ilirska Salona, ali kako ovdje nikada nisu izvršena arheološka istraživanja teško je dalje išta pouzdano reći. S ovog se mjesta ostvarivala vizualna komunikacija s gradinskim naseljem na Sutikvi koje traje od brončanoga doba (oko 2200. – oko 800. prije Krista) do dolaska Rimljana. Preko njega se mogao nadzirati širi prostor uključujući i ušće Jadra zajedno s naseljem na vranjičkom poluotoku na kojemu život, kako se čini, prestaje početkom željeznoga doba oko 800. prije Krista. Troplet ovih prapovijesnih lokaliteta pojačan je gradinom u Uvodićima na zapadnim padinama Mosora koja je bila utvrđena velikim blokovima, zatim gradinom na Klisu i još jednom zapadnije na Markezinoj gredi. Naše znanje o njima ipak je vrlo skromno jer niti jedna, osim djelomično one u Vranjicu, nikada nije sustavno istraživana. Međutim, nema nikakve sumnje da je u vremenu prije dolaska Grka, a potom i Rimljana, ovaj prostor bio čvrsto u rukama Delmata.

Prema Strabonovu pisanju Salona je u kasno doba 2. stoljeća prije Krista bila luka Delmata koji su, kako stoji kod Apijana, 119. prije Krista prijateljski primili rimsku vojsku Lucija Metela. Gradom su vladali sve do 76. prije Krista kada ga osvaja Gaj Koskonije i otada je stalno pod kontrolom Rimljana. Pitanje je gdje treba tražiti ovu delmatsku Salonu? Je li se nalazila na Stipetuši? Na prostoru rimskoga grada nisu pronađeni arheološki dokazi koji bi potvrdili postojanje naselja iz brončanoga ili željeznoga doba. Međutim, prema nekim mišljenjima najstarija Salona bila je smještena upravo na prostoru koji danas podrazumijevamo pod pojmom Urbs vetus,  dakle u jezgri budućega rimskog grada.

Osnivanje grčkih naseobina

Polagana preobrazba ovog dijela srednjodalmatinske obale započinje intenziviranjem aktivnosti isejskih Grka. Oni su najvjerojatnije između 217. i 205. prije Krista osnovali svoje naseobine Tragourion, današnji Trogir, i Epetion, današnji Stobreč. Između njih se nalazila Salona u kojoj je isejska prisutnost morala biti prilično snažna. O tome posredno svjedoče i pronalasci nekoliko desetaka finih helenističkih keramičkih posuda proizvedenih u isejskim radionicama u 2. i 1. stoljeću prije Krista. Velika ih je većina cjelovita pa se opravdano drži da su pronađene u grobovima.

Nema sumnje da je u Saloni postojala grčka zajednica jer o tome svjedoči ulomak javnoga natpisa na grčkom jeziku datiran u 56. prije Krista, pronađen pored Porta Caesarea. Zidine uz ova gradska vrata također pokazuju priličnu starost, ali ni tu ne postoje ujednačena mišljenja znanstvenika koji drže da ih treba datirati u 2. stoljeće prije Krista ili još kasnije. Međutim, smije se pretpostaviti da je krajem 2. ili početkom 1. stoljeća prije Krista ovdje egzistiralo grčko ili helenizirano naselje, ali je teško govoriti o njegovu pravnom karakteru i načinu organizacije. Po svoj je prilici bila riječ o svojevrsnoj delmatsko-isejskoj simbiozi kakve nisu neuobičajene u drugim naseljima na istočnoj obali Jadrana kao u Dirahiju, Dokleji, Rizonu i Naroni. Svakako se mora reći da je pitanje egzistiranja ilirskih naselja i grčke prisutnosti u Saloni vrlo dubok i složen problem opterećen lošim stanjem istraženosti i činjenicom da su dijelovi tek nekih lokaliteta otkopani do zdravice odnosno do razine tla koja nije sačuvala tragove ljudskih aktivnosti.

Nakon Koskonijeva zauzimanja Salone rimski je utjecaj postajao sve jači, a pratilo ga je doseljavanje stanovništva s italskoga poluotoka. Italici su tijekom Cezarove uprave u Iliriku (56. – 50. prije Krista) bili organizirani u zajednicu rimskih građana (conventus civium Romanorum). Konvent je očito bio utvrđen i smješten uz more jer ga Cezar u svojim memoarima naziva oppidum maritimum. Osnovan je između 56. prije Krista, kada je započeo Cezarov prokonzulat nad Ilirikom, i 48. prije Krista, kada ga tijekom građanskoga rata opsjeda Pompejev legat Oktavije.

Parcelizacija zemljišta

Italske su doseljenike činili uglavnom trgovci i pomorci koji su zbog svoje djelatnosti prije ili kasnije morali doći u sukob s Isejcima. Oni su se također bavili ovim djelatnostima pa je ulazak Rimljana u njihovu interesnu sferu značio ozbiljnu prijetnju. Opasnost za Isejce bila je veća time što su doseljenici uživali punu slobodu i izravnu Cezarovu zaštitu. Odnosi su bili prilično otežani jer je isejsko poslanstvo u proljeće 56. prije Krista otišlo Cezaru u Akvileju i tražilo njegovu pomoć. O tome svjedoči ranije spomenuti grčki natpis čija oštećenost ne dopušta nedvosmisleno tumačenje. Međutim, smije se zaključiti da je Cezar potvrdio prava Isejaca iako ne znamo o kojim je točno pravima riječ kao što ne znamo čime su njihova prava bila ugrožena.

Cezarovim prokonzulatom u Iliriku cijeli je prostor polako i sustavno uključivan u rimsku državu pri čemu se posebno vodilo računa o osnivanju zajednica rimskih građana koje su postojale i u Jaderu, Naroni, Lješu. Bilo mu je jako stalo da u već postojeća središta smjesti italske doseljenike i potpomogne ih. Nakon pobjede nad Pompejem namjeravao je još više učvrstiti zauzete pozicije u ovim krajevima. Čini se da je upravo tada bilo najpovoljnije vrijeme za osnivanje kolonije u Saloni. Cezar je sasvim sigurno ozbiljno računao na one rimske građane iz konventa koji su mu dali potporu u građanskom ratu.

Salonitanska je kolonija epigrafski potvrđena kao colonia Salonitana, a njezin puni naziv bio je colonia Martia Iulia Salona. Sve kolonije osnovane do Cezarove diktature nosile su epitete izvedene iz imena božanstava (Neptunia, Veneria, Junonia) pa u tu grupu ulazi i Salona sa svojim epitetom Martia. Bila je pod zaštitom boga Marta (Mars), a upravo se Cezarov rod Julijevaca posebno ponosio svojim porijeklom od ovoga boga. Neki su znanstvenici pomišljali i na cara Augusta kao osnivača koji, međutim, u Res gestae Divi Augusti, popisu svojih dostignuća, ne spominje Ilirik kao provinciju u kojoj je osnovao kolonije.

S druge strane, u pisanim izvorima nema traga koji bi izravno ukazao na Cezara kao osnivača kolonije, a jednako je i s natpisima i arheološkom materijalu uopće. Ovom bi vremenu mogao pripadati most s lukovima istočno od Porta Caesarea, ali je moguće da potječe iz vremena konventa. Čini se da je kolonija nastala dovođenjem novog sloja rimskih građana (dedukcija) što isključuje mogućnost po kojoj je nastala uzidanjem na rang kolonije otprije postojećeg konventa.

Kolonija se smjestila u tzv. Urbs vetus trapezoidnog tlorisa veličine 400 x 400 metara. Ne može se sa sigurnošću reći kako je izgledalo pružanje zidina prema jugu i na zapadnoj strani, ali je njihov smjer utvrđen oko Porta Caesarea i na sjevernoj strani. U ovom okviru su morale biti smještene i starije građevine, ali njihovih ostataka arheologija nije pronašla – sve danas vidljive građevine, misli se u prvom redu one na forumu, nisu starije od prvih desetljeća 1. stoljeća nakon Krista.

Osnivanje kolonije podrazumijevalo je parcelizaciju okolnoga zemljišta (centurijacija) pa je tako prostor današnjeg Splita i Kaštela sve do rijeke Žrnovnice i obronaka Kozjaka postao sastavni dio gradskog teritorija (ager). Činilo ga je oko 80 centurija od kojih je svaka bila kvadrat sa stranicama dužine oko 720 m. Njihova prilična malobrojnost daje naslutiti da je gospodarstvo kolonije tek djelomično počivalo na obradi zemlje. Sve aktivnosti vezane za osnivanje kolonije i njezin smještaj kao i dodjelu okolnoga teritorija doseljenicima provodile su se prema posebnom zakonu (lex coloniae). Međutim, ovakav dokument nije sačuvan ni za jednu koloniju na našem prostoru, pa tako ni za Salonu, te o svemu doznajemo samo iz onoga što može ponuditi arheologija.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (2). Kako je nastao grad

Solinska kronika 228 (XX), Solin 15.8.2013, str. 21