Svako manje ili veće naselje rimskoga svijeta imalo je svoje groblje – grad mrtvih (necropolis) – zrcalo njegove prošlosti i čuvara uspomene na njegove stanovnike. Stranac je prvi dojam o gradu dobivao upravo zahvaljujući nadgrobnim spomenicima na nekropolama koje su se pružale uz glavne i sporedne ceste, nerijetko i nekoliko kilometara u periferiju. Često se događalo da je neki grad u cijelosti bio okružen vlastitim grobljima što izvanredno slikovito pokazuje primjer Salone. Blizina prostora za svakodnevni život s onim određenim za pokapanje mrtvih podrazumijevala je njihovo prepletanje jer jedan bez drugoga nisu mogli postojati. Nema života bez smrti. Na nekropolama se pripremalo mjesto za spaljivanje (ustrinum) pokojnikova tijela, posebice tijekom 1. stoljeća kada je takav način ukopa (incineracija) bio uobičajen. Bogatiji su imali novca za spremanje posmrtnih ostataka u staklene ili keramičke posude (olla cineraria) koje su potom stavljane u kamene kubične ili cilindrične urne s poklopcem (urna cineraria) i polagane u zemlju. Siromašniji su često pokapani u golu zemlju, a tijela su im katkada bila prekrivena krhotinama amfora ili krovnim opekama. U grobove su stavljani i prilozi koji također svjedoče o imovinskom stanju, a nerijetko i životnom zanimanju pokojnika, tako da arheolozi najčešće nalaze male staklene i keramičke posude, osobni pribor i nakit, oružje,svjetiljke… Neke familije su kupovale parcele za ukop u gradskom ageru, a u predgrađima su bila osigurana posebna mjesta za grobove ljudi iz siromašnih društvenih slojeva. Mjesta ukopa obilježavana su različitim vrstama spomenika s natpisima o čemu postoje mnogobrojni i lijepi primjeri iz Salone, poput stele pomorca Gaja Utija iz početka 1. stoljeća nakon Krista ili velikoga nadgrobnog žrtvenika Pomponije Vere iz početka 2. stoljeća. Sadržaji ovakvih natpisa iznimno su vrijedan izvor informacija o životu grada u rimsko vrijeme.

Uništavanje grobnih parcela

Grad je u traženju svoga životnog prostora često bio nemilosrdan prema gradu mrtvih. Nekropole su namjerno uništavane kako bi se stvorio slobodan prostor pa su tako stradale grobne parcele između tzv. Porta Caesarea i tzv. Pet mostova. Salona je 169. – 170. godine definirala svoj gradski tloris podizanjem obrambenih zidina, a kako je to rađeno u velikoj brzini zbog moguće provale Germana, nije se pazilo da fortifikacije poštuju postojeće nekropole. Mnoge grobne parcele su uništene i njihovi kameni ostatci iskorišteni kao običan građevinski materijal. Zahvaljujući tome veliki je broj spomenika sačuvan, među njima već spomenuta Utijeva stela i Pomponijin žrtvenik.

Salonitanske nekropole imale su monumentalne proporcije i obično su se sastojale od grobnih parcela načinjenih od velikih blokova kamena modraca dužine i do četiri metra. Mnogi nadgrobni natpisi, posebice oni iz 1. stoljeća, navode dimenzije grobne parcele na kojoj su stajali. Pročelna strana obično je bila duga oko 10 metara iako je bilo i prostranijih parcela jer su imale veliki broj grobova do kojih se morao osigurati nesmetan prilaz. Neke su pregrađene što je stvorilo dvije prostorije međusobno povezane vratima kojima se vjerojatno pristupalo nekakvim stubištem. Otkako su u Saloni prije dva stoljeća počela arheološka iskopavanja pažnja istraživača bila je usmjerena prema tzv. Zapadnoj nekropoli koja je već tada dala lijepa i važna otkrića. Međutim, ovdje su najbolji rezultati ostvareni 1986. – 1987. kada je kroz srce zapadnog dijela grada (tzv. Urbs Occidentalis) probijena današnja brza cesta prema Kaštelima. Tada je istražena i dokumentirana nevjerojatno bogata nekropola da bi naposljetku, na našu žalost i sramotu, bila presvučena asfaltom i time, gotovo je sigurno, nepovratno izgubljena. U odnosu na ostale salonitanske nekropole naše je znanje o ovoj nekropoli vrlo dobro. Svoj pravac nastavljala je kroz gradska vrata(tzv. Porta Occidentalis) južno od amfiteatra i dalje prema zapadnom dijelu agera, sigurno do Kaštel Sućurca iako su ukopi očito postojali i zapadnije. Jedan krak nekropole obuhvatio je sjeverozapadni obod amfiteatra i išao uz sjeverni rub gradskih zidina preko Kapljuča te dalje na sjever do Manastirina. Pored amfiteatra postojalo je jedino sigurno potvrđeno specijalizirano groblje – riječ je o onome za ukapanje gladijatora čijih je desetak natpisa ovdje pronađeno. Najvjerojatnije je dio nekropole pored Kapljuča imao parcele rezervirane za ukope vojnika koji su služili u Saloni.

Per hortum sepulcri

Sljedeće veliko gradsko groblje je tzv. Sjeveroistočna nekropola. Pružala se od tzv. Porta Caesarea, zatim sjeverno od zapadnog riječnog rukavca do tzv. Porta Andetria, odnosno drugih velikih gradskih vrata na današnjoj Bilankuši odakle je išla prema Kliškom prijevoju. U njegovu zaleđu dodirivala je starokršćansku baziliku u Klapavicama pored koje su prethodno također bile grobne parcele. Jedna je pripadala familiji Alasinija čija su dvojica članova služila kao viši časnici u kohorti Osma Voluntariorum.

U srcu istočnoga gradskog proširenja (tzv. Urbs Orientalis) postojali su prostrani grobni areali. O tome svjedoče tri velika kamena bloka koji su osim simboličnih ukrasa imali uklesana slova sepulcrum i hortus. Služili su kao nosači ograde koja je dijelila veći grobišni prostor s time da su dva stajala u nizu jedan pokraj drugoga što se zaključuje prema slijedu natpisa: per hortum sepulcri. Blokove je povezivala masivna i teška ograda rešetkastog tipa kakve su bile uobičajene u tadašnjoj arhitekturi, posebice u izvedbi vrtova i trgova. Blokovi su vjerojatno nosili neku vrstu nadvratnika, možda krovne konstrukcije trijema. Ovdje upotrijebljena riječ hortus označava hortikulturno uređenu grobnu parcelus više grobova i u tom je smislu često upotrebljavana na salonitanskim nadgrobnim natpisima. Tako, primjerice, doznajemo da je Aureliju Amuru i njegovoj ženi Aureliji Kvinti sarkofag darovao Aurelije Aprilijan i da su pokopani u parceli (hortus) nekog Metrodora na tzv. Zapadnoj nekropoli. Mnogo je takvih primjera prepuštanja mjesta ukopa (concessio loci) u Saloni. Drugi natpis također spominje ovaj izraz i opisuje gdje se točno nalazi pokojnikov sarkofag što je posljedica nesnalaženja u ambijentu natrpanom grobovima.

Nemoguće je govoriti o načinu organizacije ovog dijela nekropole bez spominjanja natpisa koji potječe iz relativne blizine nalaza ovih blokova. Možda je s njima i u izravnoj vezi, ali je to u ovom trenutku nemoguće dokazati. Naime, riječ je o svojevrsnom međašnom natpisu koji pokazuje kako se grobna parcela prostirala prema stranama svijeta, glavnom spomeniku i rijeci Salon. Pripadala je nekoj osobi čije ime nije u potpunosti navedeno nego se krije u kraticamaQ S C. Zanimljivo je vidjeti o kakvim je dimenzijama riječ: prema rijeci bila je široka oko 15 metara, bočno od spomenika oko 14 metara, zatim lijevo 16 metara i bočno prema sjeveru 5,5 metara. Nije jednostavno razumjeti natpis, ali je izgledno da se prostor sastojao od dva dijela od kojih je jedan bio otprilike pravokutan, a drugi izdužen te se čini da je pripadao vrtu (hortus sepulcri). Natpis predviđa da se prostorni sadržaji (actus, ambitus) i put (iter) uvijek drže slobodnima za obavljanje žrtava. Od brojnih upotrebljenih izraza svojstvenih grobišnoj terminologiji valja spomenuti monumentum koji se po svoj prilici odnosi na glavni spomenik s natpisom koji je sadržavao ime vlasnika i ostale podatke ovisno o njegovoj želji. Ovaj sadržajno iscrpan međašni natpis također svjedoči da su ovdje obavljane žrtve za pokojnike i da je tu bila prostorija (diaeta) koju je otvarao vrtlar (hortulanus) zadužen za uređivanje groba.

Iz pepela raste voće

Parcela kojoj su pripadali spomenuti blokovi sa Sjeveroistočne nekropole ukazuje na hortikulturno uređen prostor s voćkama i stablima. Odakle uopće ideja da se na grobovima sadi vegetacija? Takvi običaji potječu još iz 1. stoljeća prije Krista pa je tako Ciceron svoju kćerku Tuliju htio pokopati u vrtu (hortus) u okviru svetišta (fanum) na prigradskom imanju, car Kaligula pokopan je u Horti Lamiani, a Neron u Horti Domitiae. Petronije u svom spisu »Satirikon« navodi kako će izgledati njegov grob i želi da iz njegova pepela raste različito voće.

Osim uobičajenih nadgrobnih spomenika, nekropole su imale i raskošne mauzoleje. Odavno je poznat mauzolej familije Lollius iako ga je važnošću zasjenio onaj otkriven prije skoro deset godina prilikom podizanja novog mosta na Jadru sjeverno od Gradine. Imao je nekoliko mramornih luksuznih sarkofaga uvezenih iz Male Azije. Jedan od monumentalnijih primjera mauzoleja jest i onaj Lucija Artorija Kasta iz Podstrane (Pituntium) na istočnom rubu salonitanskoga teritorija. Natpis s njegovom iznimnom vojnom karijerom okrunjenom važnim zapovjednim i političkim funkcijama stajao je nad ulaznim vratima grobnice uz antičku cestu pored mora gdje je danas crkvica sv. Martina.

Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (16). Mrtvi među živima
Solinska kronika 249 (XXII), Solin 15. 5. 2015, str. 19