VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Namjesnikovi pouzdanici

Namjesnikov ured (officium consularis) bio je sastavljen od mnogobrojnih službenika od kojih je veći broj bio iz legija smještenih u provinciji, a manji iz pomoćnih postrojbi. Ovisno o važnosti funkcije koju su obavljali bili su podijeljeni u dvije osnovne grupe: principales i immunes. U ovom broju Kronike posvetit ćemo se, iako ne u cijelosti, onima koji su pripadali principalima. Do kraja 1. stoljeća natpisi potvrđuju postojanje kornikularija (cornicularii), spekulatora (speculatores), beneficijarija (beneficiarii) i frumentarija (frumentarii). Od sredine 2. stoljeća u oficiju je umnožen broj funkcija, a većinom je riječ o visokospecijaliziranim administrativnim službama od kojih je najvažnija služba komentarijena (commenatarienses). Glavni koordinator oficija bio je centurion (princeps praetorii) sa svojim zamjenikom (optio praetorii). Princeps, kornikulariji i komentarijeni imali su vlastite pomoćnike (adiutores) koji pripadaju niže rangiranim položajima razreda immunes. U pravilu su svi principali bili legionari, njihove su službe bile trajne i s jasno određenim mehanizmima napredovanja.

 

 Napredovanje u okviru oficija

Iako je u Saloni pronađeno četrdesetak natpisa koji su sačuvali imena ljudi na različitim funkcijama u namjesnikovu oficiju nisu sve službe potvrđene. Međutim, analogno ostalim provincijama može se nazrijeti njegova struktura. Niti jedan natpis ne potvrđuje princepsa pretorija i kornikularija, ali su oni nesumnjivo morali postojati. Međutim, ostale su službe mnogo bolje dokumentirane. Tiberije Klaudije Januarije bio je komentarijen, dakle administrator zadužen za čuvanje spisa o namjesnikovim aktivnostima. Ovi službenici se većinom javljaju u vezi s pravnim aspektom namjesnikova djelovanja i o njihovim karijerama nema mnogo podataka. Januarije je služio u drugoj polovini 2. ili tijekom 3. stoljeća, a umro je nakon 13 godina vojne službe. Prije nego li je postao komentarijen bio je spekulator. Naime, bilo je uobičajeno da vojnici napreduju u okviru oficija, a mnogi su činitelji utjecali na dinamiku promoviranja. Oficijali su na vlastitim natpisima isticali i pripadnost matičnoj postrojbi, pa je tako učinio i Januarije. Njegova legija Četrnaesta gemina tada je imala stalni logor u Gornjoj Panoniji u Karnuntu, istočno od Beča.

Za razliku od komentarijena, služba spekulatora zahtijevala je od vojnika veliku mobilnost jer su prenosili namjesnikove poruke diljem provincije, ali i u Rim gdje su boravili u Castra peregrina zajedno s ostalim glasnicima. U literarnim izvorima spominjani su kao svojevrsna vojna policija i izvršitelji smrtnih kazni. Egezkucije su provodili odsijecanjem glave mačem. Primjerice, svetoga Ciprijana smaknuo je spekulator, a istu riječ upotrebljava i evanđelist Marko kada opisuje dekapitaciju svetoga Ivana Krstitelja. Međutim, često nisu bili izuzeti od nekih činovničkih pravosudnih poslova. Tijekom kasnoga principata spekulator u salonitanskom oficiju bio je Lucije Valerije Augustal koji je na ovu službu poslan iz legije Prva adiutrix, tada stacionirane u Donjoj Panoniji u Brigeciju u današnjoj sjeverozapadnoj Mađarskoj. Nekoliko natpisa iz unutrašnjosti Dalmacije jasno pokazuje da su njegovi kolege služili kao beneficijariji, a i on je mogao biti na toj funkciji prije nego li je unaprijeđen u spekulatora. Prisutnost aktivnih spekulatora u Saloni posve je logična. Svojim su zadaćama bili usko vezani uz oficij jer je preko njih namjesnik održavao obavještajnu vezu s ostalim subjektima u provinciji, ali i s Rimom.

Od svih oficijala najraznovrsnije zadaće obavljali su beneficijariji. Redovito su bili legionari, a tek rijetki iz pomoćnih jedinica, i to onih sastavljenih od vojnika s građanskim pravom. Iako su neke njihove aktivnosti vezane uz namjesnikov ured, najčešće su služili u dislociranim postajama (stationes) čija se mreža u provincijama počela razvijati od kraja 2. stoljeća, posebice pored rudnika, vojnih logora u blizini granice s barbarikom i na važnim prometnim čvorištima. Nadgledali su različite vojne instalacije, djelovali kao lokalna policija i kontrolori prometa te su kao glasnici i obavještajci osiguravali namjesniku pravodoban dotok informacija iz graničnih područja. O njima se može doznati i iz pisanih izvora. Primjerice, u Historia Augusta stoji da je budući car Trajan vijest o smrti svoga prethodnika Nerve 98. godine saznao upravo od beneficijarija Gornje Germanije. Imali su važnu ulogu i u progonima kršćana pa su tako tarakonskog biskupa Fruktuoza i dvojicu đakona 259. godine uhitila šestorica beneficijarija.

Karijera Lucija Granija Proklina

Najzanimljiviju profesionalnu karijeru imao je Lucije Granije Proklin iz legije Četrnaesta gemina. On je oko sredine 2. stoljeća osim službe beneficijarija obavljao i funkciju dekuriona kolonije Ekvuma (Čitluk pored Sinja), a najvjerojatnije je u istom gradu bio i svećenik (flamen). Paralelno obavljanje ovih triju funkcija nije bilo uobičajeno u rimskom svijetu, ali postoji još natpisa koji to potvrđuju.

Beneficijariji u dalmatinskom oficiju bili su i legionari Desete gemina koja je svoj stalni logor imala u Gornjoj Panoniji u Vindoboni na mjestu današnjeg Beča. Njih je u Saloni bilo nekoliko, a na ovom mjestu dvojica su vrijedna spomena. Gaju Juliju Saturninu stelu su podigli supruga i njegov brat Gaj Julije Pusinije koji je spomenut i na jednom natpisu iz Akvinka, današnje Budimpešte, kao pripadnik legije Druga adiutrix. Otprilike u isto vrijeme, dakle poslije sredine 2. stoljeća, beneficijarij je bio i Lucije Titulenije Respekto. Isto je ime sačuvano na jednom posvetnom natpisu iz Burnuma gdje je postojala beneficijarijska postaja, tako da je Respekto najvjerojatnije prije dolaska u Salonu upravo tamo služio. Njegov nadgrobni natpis pronađen je u Bijaćima, na mjestu stare veteranske naseobine Sikuli, gdje se očito smjestio nakon završetka aktivne službe.

Dalmaciju je ranih osamdesetih godina napustila legija Četvrta Flavia felix i otada u provinciji legije više nikada nisu bile trajno smještene. Stoga ne čudi što su namjesnici morali visokorangirane položaje u svojoj administraciji popunjavati legionarima iz susjedne Gornje i Donje Panonije. Međutim, velik udio među oficijalima imali su i legionari iz jedinica u Donjoj Meziji. Do sada su epigrafski potvrđeni beneficijariji iz legije Prva Italica i legije Jedanaesta Claudia, iste one koja je do 69. godine bila u Dalmaciji.

Čini se da nije pretjerano teško objasniti razloge prisutnosti aktivnih beneficijarija u glavnom gradu provincije. Možda su prije nego ih je zatekla smrt tek došli u Salonu i u namjesnikovu oficiju čekali nove naredbe koje su mogle biti vezane za rad u nekoj od postaja u unutrašnjosti. Ipak, vjerojatnijim se čini da su službom bili vezani uz oficij u kojemu su mogli obnašati različite zadaće. Natpisi iz ostalih dijelova Carstva spominju ih kao nadglednike namjesnikova kućanstva (domicurator), pomoćnike centuriona koji je bio na čelu namjesnikova stožera (adiutor principis praetorii) ili glasnike i časnike na namjesnikovu sudu.

Izvršni agenti rimske uprave

Namjesnikovi ljudi bili su izvršni agenti rimske uprave u svakoj provinciji. Vanjski znak njihove vlasti bilo je koplje, stari simbol rimske moći, a pravo njegova nošenja imali su beneficijariji i spekulatori. U vojnim objektima u graničnim provincijama otkriveni su vrhovi ovih kopalja, kao i njihove umanjene imitacije koje su služile kao privjesci na odjeći ili fibule. Tzv. Benefiziarierlanzen sastojao se od duže drvene drške na čiji je vrh nataknut željezni, katkada bogato ukrašeni vršak. Pri dnu zavijen trn služio je za lakše zabijanje i vađenje iz zemlje.

Takvo koplje prikazano je na Saturninovu i Proklinovu spomeniku, kao i na žrtveniku beneficijarija Kvinta Emilija Rufa. Stela spekulatora Augustala također ima prikazano koplje, doduše nešto drugačije od onih kakve su nosili beneficijariji. Znakovi su uklesani isključivo na spomenicima aktivnih službenika i nema sumnje da nisu obilježavali njihove nositelje nego suverenu vlast i moć Rimskog Carstva u čije su ime djelovali. Prestankom njihove dužnosti prestaje i pravo isticanja znaka službe. Na nekim spomenicima poput Rufovu stoje i reljefni prikazi preklopljenih voštanih pločica (codex ansatus) koje podsjećaju na torbicu, a pored njih nalazi se futrola s pisaljkama. U njima se može vidjeti svjedočanstvo onog aspekta beneficijarijskoga djelovanja koje je obuhvaćalo nadgledanja prikupljanja poreza i naplaćivanja carine u provinciji.

Službenici ureda nosili su koplja na mjesta svoje službe izvan namjesnikova ureda. Svaki civil koji je vidio to koplje znao je da ima posla s namjesnikovim predstavnikom pa tako i sa samim carem. Svaki oficijal jasno je svojom službom pokazivao kako rimska administracija ima snažan vojni pečat. Za mnoge stanovnike najzabitijih dijelova Dalmacije upravo su ovi ljudi bili jedini vidljivi predstavnici rimske države i simbol njezine moći.

 

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (6). Namjesnikovi pouzdanici

Solinska kronika 232 (XX), Solin 15.12.2013, str. 19

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.