»Onaj koji govori o životu«

Svakodnevni život u Saloni (13)

Gotovo svaki veći grad u Rimskom Carstvu imao je vlastiti teatar namijenjen održavanju predstava (ludi scaenici). Nikada nisu bile osobito popularne jer je većina stanovništva zabavu nalazila u brutalnim i krvavim gladijatorskim borbama u amfiteatru. U rimskim teatrima od 4. stoljeća prije Krista najčešće su izvođene farsa i posebice komedija koju su Plaut i Terencije tijekom 2. stoljeća prije Krista podigli na višu razinu stavljajući u prvi plan svojih djela ljubavne probleme. Tragedija nije bila dobro primljena što je djelomično objašnjivo i veličinom pojedinih teatara. Naime, neki su od njih, poput golemog Pompejeva teatra u Rimu kapaciteta oko 27 tisuća posjetitelja, bez obzira na kvalitetu akustičnosti bili neprikladni za predstave koje su od slušatelja zahtijevale veliku usredotočenost za praćenje dijaloga. Posebno mjesto u tadašnjim repertoarima imala je atelana odnosno improvizirana pučka lakrdija nazvana prema gradu Ateli u italskoj Kampaniji. Početkom 1. stoljeća prije Krista izrasla je u književnu vrstu koju su prema pisanim stihovima izvodili profesionalni glumci. Sadržaj im je često bio opscen s grotesknom karikaturom i stereotipnim likovima poput Glupana (Maccus), Žderonje (Bucco), Starkelje (Pappus) i Grbavca (Dossenus). Snažan naglasak stavljen je na grubi satirički humor usmjeren prema običnom čovjeku. Teatar je obilovao i plesnim točkama, uvedene su mimika i pantomima sa zamaskiranim plesačima koji su imitirali priču obično utemeljenu na nekom mitu. Prvi veliki pantomimus bio je Pilad iz Augustova doba čije su predstave zbog popularnosti često praćene neredima. Glumci su u društvu imali ugled jednak onome gladijatora i u svijesti Rimljana gluma je bila ponižavajuće zanimanje. Posebno oštar stav prema teatru imala je Crkva smatrajući ga mjestom iluzije, nestvarnosti, praznih strasti, »Sotoninom radionicom« koja čovjeku ne daje ni spasenje ni smisao u najtežim životnim trenucima. U spisima poznatih kršćanskih intelektualaca, posebice sv. Augustina i sv. Ivana Zlatoustog, teatar se poimao kao anti-crkva.

Teatar srednje veličine

Dakako, Salona je imala vlastiti teatar. Sagrađen je krajem 1. ili početkom 2. stoljeća u najstarijem dijelu grada zapadno od foruma. Mogao je primiti oko tri tisuće gledatelja, što ga čini teatrom srednje veličine u rimskom svijetu i teško je reći zašto glavni i najvažniji grad provincije nije imao veću građevinu ove vrste. Zahvaljujući njegovim razmjerno dobrim arheološkim ostatcima moguće mu je rekonstruirati izgled i oblik. Sastojao se od gledališta (cavea) čiju su donju polovicu, prema mišljenju većine znanstvenika, arhitekti naslonili na prirodnu padinu ugledajući se tako na slične grčke teatre iz ranijeg doba. Gledališta nekih su u cijelosti bila položena na obronak brežuljka, poput velebnog teatra u Efezu ili Dionizijeva teatra u Ateni. Gornju polovicu salonitanskog gledališta podupirali su radijalni i koncentrični zidovi, a građevinu je prema vani zatvarao plašt razigran redovima nosača lukovlja, slično izgledu plašta amfiteatra samo manjih proporcija. Posjetitelji su ulazili sa sjeverne strane kroz monumentalni dvojni ulaz, potom su gornjem dijelu gledališta mogli pristupiti kroz ulaze u supstrukcijama, a na južnoj strani jedan nasuprot drugoga bila su dva bočna prolaza (parodoi). Predstave su se odvijale na uzvišenom podiju (pulpitum) ispred bogato ukrašene scenske zgrade (scaenae frons) s nekoliko katova i nizom prozora, niša i ostalih arhitektonskih elemenata. Bila je najsjajniji dio građevine što lijepo pokazuje ona u teatru libijske Sabrate s čak 96 mramornih stupova na tri kata.

U arheološkim istraživanjima nije pronađeno natpisa čijim bi se sadržajima dodatno rasvijetlio život koji je ovdje morao biti intenzivan tim više jer je teatar smješten pored glavnog gradskog trga i ostalih važnih javnih građevina. Međutim, postoje dva natpisa pronađena drugdje. Iz Škripa na otoku Braču je natpis centuriona Kvinta Silvija Sperata iz Prve kohorte Belgâ datiran u 2. ili 3. stoljeće. Njegova velika važnost leži u spominjanju posebne funkcije curagens theatri koju još uvijek nije moguće nedvosmisleno protumačiti. Prema jednom mišljenju riječ je o centurionovoj privremenoj zadaći vezanoj uz jedan određeni građevinski zahvat na teatru. Možda se radi o nekoj od nekoliko građevinskih faza i nejasno je o kakvim je zapravo radovima riječ. Sperat je u škripskim kamenolomima očito obavljao pripremne radnje i mjerenja količine kamena i brinuo o izradi dekoracije za ovaj objekt. Druga mišljenja kazuju da je bio službenik zadužen za cijelu građevinu što se zaključuje sukladno postojanju dvojice kuratora (curatores theatri) spomenutih na fragmentiranim natpisima iz Pule (Pola) u Istri.

Natpis mimičara Flavija Zenona

Drugi spomenik mnogo više svjedoči o životu teatra u Saloni. Riječ je o steli odavna uzidanoj u zapadno lice staroga lučnog mosta u središtu Solina. Epitaf na grčkom jeziku označavao je grob veterana mizenatske ratne mornarice Flavija Zenona preminuloga u 76. godini života. Natpis je vrijedan posebne pažnje jer ističe čime se Zenon bavio nakon otpusta iz mornarice. Naime, bio je biologos odnosno glumac mimičar. Mimika je kao najpopularnija scenska izvedba tijekom carskog doba i u kasnoj antici bila raznolika i višestruka dramska forma namijenjena zabavi kroz koju se komentiralo trenutna zbivanja i pojedince, vrlo često na nepristojan način. Najviše se izvodilo scene iz svakodnevnog života odakle ovim glumcima i dolazi ime biologos (»onaj koji govori o životu«). Riječ je o kombinaciji govornoga i pjevanoga izraza, plesa, akrobacije, viceva i čarobnjačkih trikova u izvedbi nekolicine glumaca bez maski, katkada uz pratnju glazbe i pjevača. Važnu ulogu igrala je facijalna ekspresija, gestikuliranje, a točka je kratko trajala, bila je fleksibilna i podložna improvizaciji kako bi se prilagodila raspoloženju publike. Pronalazak Zenonova nadgrobnog natpisa u Saloni i gotovo sigurna pretpostavka da se glumom bavio nakon otpusta iz mornarice opravdavaju pretpostavku da je bio aktivan upravo u salonitanskom teatru i to u vrijeme 3. stoljeća kada valja datirati njegov natpis. Karakteristke njegova imena i upotreba grčkoga jezika ukazuju na porijeklo iz istočnih provincija odakle su tradicionalno potjecali najbolji mimičari.

Nije lako ocijeniti ulogu teatra u kulturnom životu Salone. Prema nekim pretpostavkama čini se manje vjerojatnim da su ovdje izvođene grčke tragedije i opravdanije je držati kako su popularnost uživale južnoitalske atelane, zatim Terencijeva i možda Plautova djela. Na izvedbu grčkih tragedija može upućivati pronalazak mramornog portreta iz kraja 2. ili početka 3. stoljeća koji je najvjerojatnije pripadao Eshilu i jednoga pripisanog Euripidu. Možda su ove skulpture ukrašavale niše u teatru što još uvijek ne mora značiti da su Salonitanci imali priliku gledati uprizorenje njihovih djela poput primjerice Perzijanaca ili Ifigenije na Tauridi.

Pismenost na visokoj razini

Djelovanjem velikih komediografa Terencija i Plauta započela je era rimske književnosti. U Carstvu je pismenost bila prilično raširena iako o knjigama i svitcima svjedoče tek ostatci ostataka. Većina ljudi u gradovima bila je, čini se, barem polupismena što pokazuje ogromna količina grafita i oznaka na ulomcima keramike. Tkogod je namjeravao postići bilo kakvu javnu službu morao je u određenoj mjeri biti pismen. Pisalo se brončanim pisaljkama na voštanim pločicama koje su mogle biti ponovno upotrijebljene. Papirus je bio najbolji materijal za pisanje, ali je bio isuviše skup, vrlo osjetljiv i stoga manje izdržljiv. Nema sumnje, pismenost je u Saloni morala biti na visokoj razini jer je u gradu bilo mnogo bogatih obitelji koje su mogle priuštiti obrazovanje svojim članovima, a ovdje je bio prisutan i složen upravno-administrativni aparat u službi gradske i provincijske uprave. O kulturi pisanja govore i materijalni ostatci, u prvom redu desetak komada pribora za pisanje odnosno posuda za tintu i pisaljki. U brončanim etuima za pera nađeno je i crnog praha od osušene tinte što znači da su bile u upotrebi do posljednjeg trenutka. Govoreći o ovom vidu gradskog života ne može se zaobići još jedan nadgrobni natpis vrlo zanimljiva sadržaja. Pripadao je učitelju govorničkog umijeća (rhetor) Kvintu Publiciju Emilijanu iz Afrike. U Carstvu su se razvile mnoge škole govorništva, a od Vespazijanove vladavine postojale su i one u vlasništvu države. Emilijan je u Salonu dospio kao putujući učitelj govorništva što može značiti da je ovdje nekoga i podučavao, lako moguće i pravilnom latinskom jeziku. U Saloni je sigurno proveo duže vrijeme jer je u njoj i umro. Iz drugih izvora doznajemo da je prijateljevao s nadaleko poznatim retorom i pravnikom Markom Kornelijem Frontonom kojega je car Antonin Pije postavio za tutora svojim sinovima Marku Aureliju i Luciju Veru sredinom 2. stoljeća.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (13). »Onaj koji govori o životu«

Solinska kronika 246 (XXII), Solin 15.2.2015, str. 21

Galerija

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 14

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku