U Carstvu je na vrhuncu njegove moći početkom 2. stoljeća oko 85 posto stanovništva živjelo i radilo na zemlji čineći tako poljoprivredu temeljem rimske ekonomije. Jedno gospodarsko imanje (villa rustica) s golemom robovskom radnom snagom, tijescima i skladišnim kapacitetima od nekoliko stotina tisuća litara proizvodilo je vino, maslinovo ulje i žitarice. U gotovo svakoj dobro zaštićenoj uvali postojali su slični objekti od kojih su do danas ostali samo skromni ostatci arhitekture popraćeni brojnim ulomcima keramičkih posuda (amfore, pitosi) za transport poljoprivrednih proizvoda. Samo na obližnjem Hvaru bilo je dvadestak vila od kojih je vrijedno spomenuti onu u uvali Carkvica istočno od Jelse s gatom, velikim bazenom za ribu, tijeskom za masline i spremištem ulja (cella olearia). Ovakve su građevine osim proizvodnje i skladištenja dobara imale i rezidencijalnu ulogu služeći svojim gospodarima kao mjesto odmora. U salonitanskom ageru i njegovoj periferiji moralo ih je biti mnoštvo, ali su arheološki do sada potvrđeni samo u Vranjicu, Stobreču, Poljudu, Lori i Spinutu, te Resniku i Taracama pored Trogira. Posebno zanimljivi ostatci morskoga gospodarstva nađeni su na predjelu Trstenik u Kaštel Sućurcu. Odmah uz obalu na dubini od dva i pol metra arheolozi su naišli na 1300 kilograma tešku i veliku okruglu keramičku posudu (dolium) koja je bila prošupljena pa se pretpostavlja da se u njoj držala živa riba. Otkriveni su ostatci drvene konstrukcije nepoznate namjene, zatim brojne amfore i brod od 12 metara koji je namjerno potopljen i služio za podupiranje konstrukcije. Ovaj gospodarski kompleks funkcionirao je između između 1. i početka 3. stoljeća te je možda proizvodio poznati riblji umak (garum).
Lokalni brodari
Pokušavajući odrediti veličinu rimske ekonomije mnogi povjesničari citiraju Plinija po kojemu je Carstvo u samo jednoj godini iz Arabije, Indije i Kine uvozilo robu vrijednu između pedeset i stotinu milijuna sestercija. To je velik iznos uzme li se da je za održavanje Carstva bila potrebna gotovo milijarda sestercija. Svaki je grad izvozio ono što je mogao lako proizvesti i stvoriti viškove jednako kao što je i uvozio ono čega nije imao, a za čime je postojala potražnja. Trgovina je oporezivana pa je tako godine 137. Palmira u Siriji odredila da se, primjerice, za uvoz magarca nakrcanog alabastrenim posudama balzama mora platiti 13 denara, a za izvoz iste količine 7 denara. Iako je trgovina bila unosan posao u velegradu poput Salone, ovo je zanimanje (negotiator) zabilježeno na svega nekoliko natpisa. Drvetom je trgovao Marko Pomponije Zosim, a ostali njegovi kolege zajedno s drvodjeljama bili su okupljeni u vlastitom udruženju (collegium dendroforum). Jedan oštećeni natpis spominje trgovca vunom, a trgovci tekstilom također su imali svoj kolegij (collegium centonariorum). Oslobođenici Gaj Valerije Restitut i Marko Konije Kvarto trgovali su vinom odnosno keramičkim posuđem. Ovdje su djelovali i strani trgovci pa tako natpisi spominju jednoga iz Dacije i jednoga iz grada Viminacija (Kostolac u Srbiji) u provinciji Gornjoj Meziji. U gradu je morao raditi velik broj djelatnika u transportu koji su također imali svoje udruženje (collegium saccariorum).
Razvoj Salone kao vodećega gospodarskog središta na istočnoj jadranskoj obali bio je vrlo brz zahvaljujući njezinu geografskom položaju, izvrsnoj cestovnoj povezanosti s ostatkom provincije i velikoj luci koja je grad otvarala obližnjoj Italiji i ostatku Sredozemlja. Velika većina brodova koja se nasukala i potonula diljem naše obale svoje je krajnje odredište imala u Saloni i upravo njihovi tereti govore o opsegu i karakteru uvoza. U prekomorskoj trgovini sudjelovali su i lokalni brodari od kojih je jedan bio Gaj Utije iz Augustova doba. Reljef trgovačkoga broda (navis oneraria) na njegovoj velikoj steli svjedoči o pokojnikovu zanimanju, kao i natpis koji između ostaloga kaže da je mnogo putovao kopnom i morem. Pomorske spone između Italije i Dalmacije morale su biti intenzivne što se može pretpostaviti preko postojanja jadranskih pomorskih udruženja smještenih u Ostiji. Salonitanci su bili povezani i s Peskarom (Aternum) odakle potječe nadgrobni natpis brodara Lucija Kasija Hermodora, člana Serapisova kolegija u Saloni iz druge polovine 2. stoljeća. Tada mu je stelu postavila njegova žena Ulpija Kandida, rodom Salonitanka, i dala da se veći dio natpisa izvede u stihovima koji glase: Prelazio je često pučine, mora i vode, onaj kom’ suđeno ne bje nadvladati smrt u Aternu, ako želio nisi sa mnom živjeti, mužu, ah, u podzemlju vječnom ili u mrtvačkom čunu kamo sreće da ja sam tvojom pratiljom bila.
Tvornice svjetiljki i opeka
Zahvaljujući pokretnom arheološkom materijalu može se odrediti koji su proizvodi i tijekom kojega vremena dopremani u grad. Od 1. stoljeća pojačan je uvoz vina iz južne Italije, Hispanije, Histrije, Sicilije i sjeverne Afrike, a na isti način dolazilo je maslinovo ulje, posebice ono iz sjeverne Afrike tijekom 1. odnosno iz Hispanije krajem 1. i početkom 2. stoljeća. Ovo je dobrim dijelom potvrđeno istraživanjima velikoga rimskog brodoloma u splitskom Spinutu gdje su otkrivene upravo amfore hispanskih i sjevernoafričkih proizvođača. U grad se uvozila roba široke potrošnje kao i ona skupocjena. Iz Pompeja i Herkulaneja potjecalo je obično staklo, iz Akvileje bojano, a u 1. stoljeću posebno je zastupljeno sjevernoitalsko luksuzno keramičko posuđe. Velika potreba postojala je za uljnim svetiljkama koje su osnovnu primjenu imale u stambenim prostorima, prilikom različitih religijskih i ostalih svečanosti, a redovito su služile i kao prigodni darovi ili prilozi u grobovima. Do kraja 2. stoljeća u Salonu su iz sjeverne Italije importirane uljanice visoke kvalitete, posebice iz glavnoga proizvodnog središta u Modeni, a kasnije su zastupljene i one iz tvornica u Grčkoj i Cipru. Poznati Fortis najvjerojatnije je dio proizvodnje organizirao u Dalmaciji. Iz sjeverne Italije dopremana je i velika količina krovnih opeka iz radionica Solonas, Cinniana, Faesonia i Ambrosiana. Pansiana je imala tvornice između Riminija i Peskare odakle su opeke tijekom 1. stoljeća stizale u Salonu gdje je ovaj proizvođač imao skladišta. Iz Akvileje je tijekom prvih dvaju stoljeća Carstva uvezena velika količina jantarnih predmeta koji su obilato otkriveni u grobovima salonitanskih nekropola. Njihova brojnost ukazuje na postojanje lokalne proizvodnje što je za sada nemoguće dokazati, a isto vrijedi i za proizvodnju gema te kopči za odjeću kojih je u gradu također mnogo nađeno. Ipak, moglo bi se pretpostaviti da su neki oblici staklenog posuđa proizvedeni u Saloni jer se sjeverno od foruma nalazila staklarska peć sa spremištem namijenjenom pripremanju i taljenju staklene smjese. Bila je visoka gotovo metar i pol, obložena debelim slojem žbuke na pečenoj glini i čini se da je izvorno služila taljenju metala. Uokolo je pronađeno dosta staklene, ali i željezne troske i ulomaka brončanih kotlova. Upotrebljavana je između ranoga 1. i kasnoga 3. stoljeća. Spoznaje o staklarstvu u Saloni nadopunjuje kameni kalup s prikazom gladijatora i imenom Miscenija Amplijata. Najvjerojatnije ga treba povezati s proizvodnjom dna staklenih boca izišlih iz radionice ovoga staklara u zadnjoj četvrtini 1. ili tijekom 2. stoljeća. Sve upućuje na zaključak da su ovakve boce kvadratičnoga presjeka bile punjene uljem za pobjednike u borbama održavanim u salonitanskom amfiteatru.
Natpisi potvrđuju djelovanje i drugih obrtnika koji su u gradu obavljali određene poslove pa je tako postojao postolar (calegarius), voskar (ceriolarius), pekar (pistor), bojadisar skupocjenih tkanina (purpurarius) i rezbar (toreutes), ali i priređivači gozbi okupljeni u vlastitom udruženju (collegium epulum). Pojedini predmeti također govore o drugim privrednim aktivnostima poput škara (forceps) koje su mogle služiti za striženje ovaca ili neke poslove u poljodjelstvu. Drugi primjerak škara korištenih jednom rukom možda je imao svoju primjenu u kućanstvu ili nekoj brijačnici. Iako su Salonitanci vjerojatno raspolagali ribarskom flotom o ribolovu govore vrlo skromni arheološki dokazi: svega dvije igle za krpanje mreža i udice (hamus).
Radionice nadgrobnih spomenika
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (20). Poljoprivrednici, trgovci, obrtnici
Solinska kronika 260 (XXIII), Solin 15. 4. 2016, str. 19
