VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Širenje gradskog teritorija

Rimljani su već tijekom 2. stoljeća prije Krista imali veliko iskustvo u osnivanju kolonija i parcelizaciji pripadajućeg teritorija. Već tada Republika je imala veliki broj kolonija s više od 250 tisuća hektara obradivog zemljišta koje je iskorištavalo gotovo stotinu tisuća naseljenih obitelji. Sustavno podizanje gradova i dodjeljivanje zemljišta dio je strategije širenja rimskog utjecaja i u carsko doba. Svaki grad toga doba imao je vlastitu povijest i razvoj koji su bolje ili slabije poznati. Teško je reći što se nakon osnivanja kolonije u Saloni dogodilo s prethodno postojećim konventom, ali je nesumnjivo riječ o prijelomnom događaju u gradskoj povijesti.

Po svemu sudeći država je preuzela cijelo zemljište i dodijelila ga italskim kolonistima koji su s prije doseljenim obiteljima činili stanovništvo nove kolonije. Salona je s vremenom privlačila sve veći broj ljudi tako da se i njezin teritorij morao proširivati. Natpisi pokazuju da se to dogodilo najmanje dvaput: sredinom 1. stoljeća i oko 179. godine čime je obuhvaćen široki obalni pojas od Tragurija (Trogir) na zapadu i do Oneja (Omiš) na istoku zajedno sa svim srednjodalmatinskim otocima uključujući naravno i cijelo solinsko, splitsko i dio kaštelanskog polja do današnjega Kambelovca.

Bilo je potrebno urediti odnose između Salone i otprije postojećih urbanih sredina. Zanimljivo je spomenuti da o statusu Tragurija tijekom 1. stoljeća svjedoči natpis vojnika P. Kloelija iz Prve Campanorum kohorte. Sadržajno vrlo jednostavan i kratak, ali važan jer uz vojnikovo ime stoji i njegova posebna i ne često posvjedočena služba. On je bio custos Traguri, odnosno »čuvar Tragurija«, što bi u zbroju s nedostatkom bilo kakvih potvrda vlastitih municipalnih institucija sugeriralo da je Tragurij tada bio selo (vicus) u okviru salonitanskog agera. Nema sumnje da je svoju funkciju izvršavao prema nalogu namjesnika provincije. Slični načini kontrole središnje vlasti nad perifernim naseljima u ageru zabilježeni su i u kasnije doba u Farosu (Hvar) i Epetiju (Stobreč). Kloelije je bio rodom iz Kampanije u Italiji gdje je njegova postrojba i osnovana u rano doba vladavine cara Augusta nakon čega je jedno vrijeme provela u Dalmaciji. Imao je građansko pravo što je sigurno jedan od razloga zašto je uživao povjerenje vlasti koja mu je povjerila tako odgovornu službu.

Neravnomjeran razvoj

Rimska vlast je u nekim pitanjima organizacije teritorija poštovala zatečeno stanje, iako se često znalo događati da je morala djelovati kao arbitar u prijeporima između lokalnih starosjedilačkih zajednica. Međašni natpis iz vremena vladavine cara Kaligule (37. – 41. nakon Krista) i namjesnika provincije Dalmacije L. Voluzija Saturnina svjedoči upravo o rješavanju spora nastaloga oko razgraničenja između stanovnika Oneja i Naresta (Jasenice). Provoditelj ove odluke bio je visoko rangirani časnik Sedme legije čiji su centurioni, kako pokazuju ostali međašni natpisi iz Dalmacije, u više navrata sudjelovali u ovakvim poslovima.

Otoci Čiovo, Šolta (Solentia), Brač (Brattia) i Hvar (Pharos) također su bili uključeni u salonitanski ager. Novi kolonisti naseljeni su na Hvaru, a tek rijetki natpisi govore o postojanju određenih upravnih tijela i osoba koje su u njima djelovale. Prostor između Jelse i Starigrada podijeljen je u centurije manje površine nego li su bile one na kopnu upravo zbog toga jer je tu zemlja bila izvanredno plodna. Centurijacija je utvrđena na Šolti oko Grohota i na Braču iako tamo nema mnogo dobre zemlje. Međutim, Brač je kroz cijelu antiku bio poznat po svojim kamenolomima u kojima se vadio kamen za mnoge javne građevine u Saloni kao i za gradnju velebne Dioklecijanove palače. Najudaljeniji dio agera bio je otok Vis koji je nakon rata između Cezara i Pompeja izgubio svoj primat u ovom dijelu Jadranskog bazena. Morao ga je prepustiti Saloni i priznati njezinu pravnu nadležnost o čemu vrlo kratko piše Plinije. Lako je moguće da je Isa, poput Tragurija, u prvim desetljećima 1. stoljeća bila pod vojnom upravom.

Treba reći i da je urbanizacija imala cijeli niz negativnih učinaka jer se nerijetko događalo da su veliki gradovi svojim razvojem spriječili napredak drugih naselja u svojoj blizini. Takva je sudbina pogodila sve navedene gradove u salonitanskom ageru, dok je u nekim regijama vlast namjerno sprječavala urbanizaciju i davanje gradske samouprave. Povjesničar Kasije Dion spominje da je August tako postupio prema Japodima zbog neugodnih iskustava koja je imao ratujući protiv njih. I zaista je taj dio provincije Dalmacije ostao najslabije urbaniziran.

Centurijacija salonitanskog agera identična je onima koje su provedene u kolonijama Poli (Pula), Jaderu (Zadar) i Epidauru (Cavtat). Salonitanskih 80 centurija imalo je površinu od 16 tisuća jugera odnosno oko četiri tisuće hektara. Ipak, riječ je o ageru srednje veličine usporedi li ga se s onima kolonije Pole (130 tisuća jugera) i Parentija (90 tisuća jugera) ili Parme u sjevernoj Italiji (180 tisuća jugera). Koliko je doseljenika zaposjelo zemljište također je teško reći, ali usporedba s Parmom na čiji je ogroman teritorij došlo tek oko dvije tisuće kolonista govori da nije cijelo isparcelizirano zemljište odmah moralo biti dano na korištenje. Dio gradskog teritorija ostao je nepodijeljen i prekriven šumama i pašnjacima te u zajedničkom vlasništvu kolonije.

Italski doseljenici

Salona nema prilično hladan simetričan raspored glavnih komunikacija koje se sijeku pod pravim kutem kako je to jasno vidljivo na primjerima Jadera i Parentija ili primjerice Aoste (Augusta Praetoria) u sjevernoj Italiji. Ipak, pomnijim pregledavanjem pojedinih dijelova unutar gradskog prostora moguće je uočiti da je i ovdje u početku primijenjena ideja pravilno organiziranog grada. Lako je moguće da su grčko-delmatski predrimski elementi uvjetovali izdužen oblik Salone koja se u smjeru istok-zapad protezala u dužini od 1600 metara, odnosno 700 metara u smjeru sjever-jug.

Salona je samo jedan od rijetkih gradova koji se može podičiti kontinuitetom u napretku od kasnorepublikanskog doba do Bizantskoga Carstva. O njezinim stanovnicima iz svih društvenih slojeva tijekom prva tri stoljeća Rimskoga Carstva može se mnogo reći u prvom redu zahvaljujući velikom broju cjelovitih ili fragmentiranih natpisa pronađenih na širem gradskom teritoriju. Niti jedan grad u ovom dijelu rimske države ne može se po tom pitanju usporediti sa Salonom. Poznato je više od dvije tisuće natpisa različitih vrsta uklesanih na kamenu i ugrubo se mogu podijeliti u dva razdoblja. Prvo obuhvaća vrijeme od vladavine cara Augusta, dakle od 27. prije Krista do otprilike sredine 2. stoljeća i kraja vladavine cara Hadrijana (117. – 138.). Iz toga vremena je otprilike četiri stotine natpisa koji spominju gotovo sedam stotina osoba. Druga polovina principata mnogo je bogatija epigrafskom građom. Njome je obuhvaćeno doba od vladavine cara Antonina Pija (138. – 161.) do vladavine cara Dioklecijana i početka tetrarhije 284. To doba ostavilo je iza sebe oko tisuću i pol natpisa koji su sačuvali imena gotovo tri tisuće osoba. Iz natpisa se može iščitati niz različitih podataka poput porijekla stanovništva, zatim njegova društvena struktura po kojoj se vidi tko je pripadao vladajućoj eliti i kakva je bila njezina uloga u svakodnevnom životu, tko su bili trgovci, obrtnici, a tko robovi i oslobođenici, vojnici i svećenici.

Početni val italskih obitelji koji se u kasnorepublikansko doba naselio u konventu, a potom i u novoosnovanoj koloniji imao je građansko pravo. Tijekom ranog 1. stoljeća u Saloni je potvrđeno više od dvije stotine obiteljskih imena (gentilicia) koji su sačuvani većinom na nadgrobnim natpisima. Evo nekih italskih gentilicija s preciznijom oznakom njihova porijekla: Albucii, Mescenii, Eubonii (sjeverna Italija), Caetennii, Baebidii, Cossonii, Marronii (Etrurija i Umbrija), Caltilii (Ostia), Concordii (Beneventum), zatim Aeronii, Agrii, Aprofenii, Cloelii, Dirutii, Offonii, Papii, Tigidii, Urgulanii, Verulanii i još cijeli niz drugih. Pripadnici nekih obitelji potvrđeni su i u drugim gradovima uz obalu poput centuriona Akvilija Severa koji je bio gradski vijećnik u Saloni i Flanoni (Plomin) u Istri. Zamjetan dio populacije činilo je i lokalno stanovništvo koje je na različite načine ostvarilo rimsko građansko pravo, a najveći ih je broj to uspio u doba cara Augusta ili njegovih prvih nasljednika što se vidi po njihovom novodobivenom gentiliciju Iulius. Dolazak novih doseljenika bio je kontinuiran, a posebno snažan impuls bio je nakon proširenja gradskog teritorija na istok prema rijeci Žrnovnici i današnjim Poljicima oko godine 179.

Više od provincijske metropole

Porijeklo ovih ljudi mnogo je šarolikije negoli onih iz 1. stoljeća, a i epigrafski materijal je mnogo bogatiji. Sada je u gradu potvrđeno više od dvije stotine novih obiteljskih imena od kojih su najrasprostranjeniji Antonii, Cassii, Cornelii, Domitii, Petronii, Pomponii, Valerii... Najuobičajenije ime u 3. stoljeću, jednako kao i u mnogim dijelovima Carstva, bilo je Aurelius koje su zajedno s građanskim pravom dobili svi slobodnorođeni stanovnici ediktom cara Karakale godine 212. U ovo je doba mnogo manji broj italskih doseljenika, a postoji određen broj onih porijeklom iz zapadnih i podunavskih provincija, Afrike i posebno Dacije. Međutim, najviše doseljenika bilo je s Istoka odakle su sa sobom donijeli kultove Izide, Jupitera Dolihena i Mitre, ali i kršćanstvo koje je polako i u potpunosti preobrazilo Salonu i učinilo je jednim od najvećih kršćanskih središta u ovom dijelu Carstva.

Na širem gradskom području živjelo je između 40 i 60 tisuća stanovnika, a prema svim ostalim pokazateljima Salona je bez pretjerivanja bila mnogo više od provincijske metropole s kojom se ne može usporediti niti jedan drugi grad u Dalmaciji.

  Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (3). Širenje gradskoga teritorija

Solinska kronika 229 (XX), Solin 15.9.2013, str. 20

 

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.