Širenje gradskog teritorija

Svakodnevni život u Saloni (3)

Rimljani su već tijekom 2. stoljeća prije Krista imali veliko iskustvo u osnivanju kolonija i parcelizaciji pripadajućeg teritorija. Već tada Republika je imala veliki broj kolonija s više od 250 tisuća hektara obradivog zemljišta koje je iskorištavalo gotovo stotinu tisuća naseljenih obitelji. Sustavno podizanje gradova i dodjeljivanje zemljišta dio je strategije širenja rimskog utjecaja i u carsko doba. Svaki grad toga doba imao je vlastitu povijest i razvoj koji su bolje ili slabije poznati. Teško je reći što se nakon osnivanja kolonije u Saloni dogodilo s prethodno postojećim konventom, ali je nesumnjivo riječ o prijelomnom događaju u gradskoj povijesti.

Po svemu sudeći država je preuzela cijelo zemljište i dodijelila ga italskim kolonistima koji su s prije doseljenim obiteljima činili stanovništvo nove kolonije. Salona je s vremenom privlačila sve veći broj ljudi tako da se i njezin teritorij morao proširivati. Natpisi pokazuju da se to dogodilo najmanje dvaput: sredinom 1. stoljeća i oko 179. godine čime je obuhvaćen široki obalni pojas od Tragurija (Trogir) na zapadu i do Oneja (Omiš) na istoku zajedno sa svim srednjodalmatinskim otocima uključujući naravno i cijelo solinsko, splitsko i dio kaštelanskog polja do današnjega Kambelovca.

Bilo je potrebno urediti odnose između Salone i otprije postojećih urbanih sredina. Zanimljivo je spomenuti da o statusu Tragurija tijekom 1. stoljeća svjedoči natpis vojnika P. Kloelija iz Prve Campanorum kohorte. Sadržajno vrlo jednostavan i kratak, ali važan jer uz vojnikovo ime stoji i njegova posebna i ne često posvjedočena služba. On je bio custos Traguri, odnosno »čuvar Tragurija«, što bi u zbroju s nedostatkom bilo kakvih potvrda vlastitih municipalnih institucija sugeriralo da je Tragurij tada bio selo (vicus) u okviru salonitanskog agera. Nema sumnje da je svoju funkciju izvršavao prema nalogu namjesnika provincije. Slični načini kontrole središnje vlasti nad perifernim naseljima u ageru zabilježeni su i u kasnije doba u Farosu (Hvar) i Epetiju (Stobreč). Kloelije je bio rodom iz Kampanije u Italiji gdje je njegova postrojba i osnovana u rano doba vladavine cara Augusta nakon čega je jedno vrijeme provela u Dalmaciji. Imao je građansko pravo što je sigurno jedan od razloga zašto je uživao povjerenje vlasti koja mu je povjerila tako odgovornu službu.

Neravnomjeran razvoj

Rimska vlast je u nekim pitanjima organizacije teritorija poštovala zatečeno stanje, iako se često znalo događati da je morala djelovati kao arbitar u prijeporima između lokalnih starosjedilačkih zajednica. Međašni natpis iz vremena vladavine cara Kaligule (37. – 41. nakon Krista) i namjesnika provincije Dalmacije L. Voluzija Saturnina svjedoči upravo o rješavanju spora nastaloga oko razgraničenja između stanovnika Oneja i Naresta (Jasenice). Provoditelj ove odluke bio je visoko rangirani časnik Sedme legije čiji su centurioni, kako pokazuju ostali međašni natpisi iz Dalmacije, u više navrata sudjelovali u ovakvim poslovima.

Otoci Čiovo, Šolta (Solentia), Brač (Brattia) i Hvar (Pharos) također su bili uključeni u salonitanski ager. Novi kolonisti naseljeni su na Hvaru, a tek rijetki natpisi govore o postojanju određenih upravnih tijela i osoba koje su u njima djelovale. Prostor između Jelse i Starigrada podijeljen je u centurije manje površine nego li su bile one na kopnu upravo zbog toga jer je tu zemlja bila izvanredno plodna. Centurijacija je utvrđena na Šolti oko Grohota i na Braču iako tamo nema mnogo dobre zemlje. Međutim, Brač je kroz cijelu antiku bio poznat po svojim kamenolomima u kojima se vadio kamen za mnoge javne građevine u Saloni kao i za gradnju velebne Dioklecijanove palače. Najudaljeniji dio agera bio je otok Vis koji je nakon rata između Cezara i Pompeja izgubio svoj primat u ovom dijelu Jadranskog bazena. Morao ga je prepustiti Saloni i priznati njezinu pravnu nadležnost o čemu vrlo kratko piše Plinije. Lako je moguće da je Isa, poput Tragurija, u prvim desetljećima 1. stoljeća bila pod vojnom upravom.

Treba reći i da je urbanizacija imala cijeli niz negativnih učinaka jer se nerijetko događalo da su veliki gradovi svojim razvojem spriječili napredak drugih naselja u svojoj blizini. Takva je sudbina pogodila sve navedene gradove u salonitanskom ageru, dok je u nekim regijama vlast namjerno sprječavala urbanizaciju i davanje gradske samouprave. Povjesničar Kasije Dion spominje da je August tako postupio prema Japodima zbog neugodnih iskustava koja je imao ratujući protiv njih. I zaista je taj dio provincije Dalmacije ostao najslabije urbaniziran.

Centurijacija salonitanskog agera identična je onima koje su provedene u kolonijama Poli (Pula), Jaderu (Zadar) i Epidauru (Cavtat). Salonitanskih 80 centurija imalo je površinu od 16 tisuća jugera odnosno oko četiri tisuće hektara. Ipak, riječ je o ageru srednje veličine usporedi li ga se s onima kolonije Pole (130 tisuća jugera) i Parentija (90 tisuća jugera) ili Parme u sjevernoj Italiji (180 tisuća jugera). Koliko je doseljenika zaposjelo zemljište također je teško reći, ali usporedba s Parmom na čiji je ogroman teritorij došlo tek oko dvije tisuće kolonista govori da nije cijelo isparcelizirano zemljište odmah moralo biti dano na korištenje. Dio gradskog teritorija ostao je nepodijeljen i prekriven šumama i pašnjacima te u zajedničkom vlasništvu kolonije.

Italski doseljenici

Salona nema prilično hladan simetričan raspored glavnih komunikacija koje se sijeku pod pravim kutem kako je to jasno vidljivo na primjerima Jadera i Parentija ili primjerice Aoste (Augusta Praetoria) u sjevernoj Italiji. Ipak, pomnijim pregledavanjem pojedinih dijelova unutar gradskog prostora moguće je uočiti da je i ovdje u početku primijenjena ideja pravilno organiziranog grada. Lako je moguće da su grčko-delmatski predrimski elementi uvjetovali izdužen oblik Salone koja se u smjeru istok-zapad protezala u dužini od 1600 metara, odnosno 700 metara u smjeru sjever-jug.

Salona je samo jedan od rijetkih gradova koji se može podičiti kontinuitetom u napretku od kasnorepublikanskog doba do Bizantskoga Carstva. O njezinim stanovnicima iz svih društvenih slojeva tijekom prva tri stoljeća Rimskoga Carstva može se mnogo reći u prvom redu zahvaljujući velikom broju cjelovitih ili fragmentiranih natpisa pronađenih na širem gradskom teritoriju. Niti jedan grad u ovom dijelu rimske države ne može se po tom pitanju usporediti sa Salonom. Poznato je više od dvije tisuće natpisa različitih vrsta uklesanih na kamenu i ugrubo se mogu podijeliti u dva razdoblja. Prvo obuhvaća vrijeme od vladavine cara Augusta, dakle od 27. prije Krista do otprilike sredine 2. stoljeća i kraja vladavine cara Hadrijana (117. – 138.). Iz toga vremena je otprilike četiri stotine natpisa koji spominju gotovo sedam stotina osoba. Druga polovina principata mnogo je bogatija epigrafskom građom. Njome je obuhvaćeno doba od vladavine cara Antonina Pija (138. – 161.) do vladavine cara Dioklecijana i početka tetrarhije 284. To doba ostavilo je iza sebe oko tisuću i pol natpisa koji su sačuvali imena gotovo tri tisuće osoba. Iz natpisa se može iščitati niz različitih podataka poput porijekla stanovništva, zatim njegova društvena struktura po kojoj se vidi tko je pripadao vladajućoj eliti i kakva je bila njezina uloga u svakodnevnom životu, tko su bili trgovci, obrtnici, a tko robovi i oslobođenici, vojnici i svećenici.

Početni val italskih obitelji koji se u kasnorepublikansko doba naselio u konventu, a potom i u novoosnovanoj koloniji imao je građansko pravo. Tijekom ranog 1. stoljeća u Saloni je potvrđeno više od dvije stotine obiteljskih imena (gentilicia) koji su sačuvani većinom na nadgrobnim natpisima. Evo nekih italskih gentilicija s preciznijom oznakom njihova porijekla: Albucii, Mescenii, Eubonii (sjeverna Italija), Caetennii, Baebidii, Cossonii, Marronii (Etrurija i Umbrija), Caltilii (Ostia), Concordii (Beneventum), zatim Aeronii, Agrii, Aprofenii, Cloelii, Dirutii, Offonii, Papii, Tigidii, Urgulanii, Verulanii i još cijeli niz drugih. Pripadnici nekih obitelji potvrđeni su i u drugim gradovima uz obalu poput centuriona Akvilija Severa koji je bio gradski vijećnik u Saloni i Flanoni (Plomin) u Istri. Zamjetan dio populacije činilo je i lokalno stanovništvo koje je na različite načine ostvarilo rimsko građansko pravo, a najveći ih je broj to uspio u doba cara Augusta ili njegovih prvih nasljednika što se vidi po njihovom novodobivenom gentiliciju Iulius. Dolazak novih doseljenika bio je kontinuiran, a posebno snažan impuls bio je nakon proširenja gradskog teritorija na istok prema rijeci Žrnovnici i današnjim Poljicima oko godine 179.

Više od provincijske metropole

Porijeklo ovih ljudi mnogo je šarolikije negoli onih iz 1. stoljeća, a i epigrafski materijal je mnogo bogatiji. Sada je u gradu potvrđeno više od dvije stotine novih obiteljskih imena od kojih su najrasprostranjeniji Antonii, Cassii, Cornelii, Domitii, Petronii, Pomponii, Valerii… Najuobičajenije ime u 3. stoljeću, jednako kao i u mnogim dijelovima Carstva, bilo je Aurelius koje su zajedno s građanskim pravom dobili svi slobodnorođeni stanovnici ediktom cara Karakale godine 212. U ovo je doba mnogo manji broj italskih doseljenika, a postoji određen broj onih porijeklom iz zapadnih i podunavskih provincija, Afrike i posebno Dacije. Međutim, najviše doseljenika bilo je s Istoka odakle su sa sobom donijeli kultove Izide, Jupitera Dolihena i Mitre, ali i kršćanstvo koje je polako i u potpunosti preobrazilo Salonu i učinilo je jednim od najvećih kršćanskih središta u ovom dijelu Carstva.

Na širem gradskom području živjelo je između 40 i 60 tisuća stanovnika, a prema svim ostalim pokazateljima Salona je bez pretjerivanja bila mnogo više od provincijske metropole s kojom se ne može usporediti niti jedan drugi grad u Dalmaciji.

  Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (3). Širenje gradskoga teritorija

Solinska kronika 229 (XX), Solin 15.9.2013, str. 20

Galerija

Sličan sadržaj