Strijelci iz Sirije, konjanici iz Hispanije, pješaci iz Kampanije…

Svakodnevni život u Saloni (8)

Rimska kopnena vojska bila je podijeljena na legije i pomoćne postrojbe među kojima su se razlikovale pješačke (kohorte) i isključivo konjaničke jedinice (ale). U legije su primani novaci s građanskim pravom za razliku od pomoćnih jedinica čiji su pripadnici taj privilegij dobivali nakon časnoga otpusta iz službe koja je trajala 25 godina. Gotovo sve postrojbe koje su boravile u Dalmaciji ostavile su epigrafski trag i u Saloni tako da ih je u njoj potvrđeno čak 29. 

Posve je razumljivo što su najbrojniji natpisi aktivnih vojnika i veterana koji su služili u dvjema legijama čiji su stalni logori tijekom prve polovice 1. stoljeća bili Tilurium i Burnum u Dalmaciji. To su bile Sedma i Jedanaesta legija koje su nakon neuspjele Skribonijanove pobune dobile od cara Klaudija počasni naziv Claudia pia fidelis. Upravo njegovo navođenje na natpisima u obliku kratice CPF ili izostanak olakšava datiranje spomenika u vrijeme prije odnosno poslije 42. nakon Krista. Gotovo svi natpisi njihovih pripadnika su nadgrobnoga karaktera, a često je riječ o vrlo luksuznim stelama. Natpisi neizostavno sadrže pokojnikovo ime i ime legije s oznakom službe, zatim je navedena životna dob i godine provedene u aktivnoj službi. Jedan od najmonumentalnijih vojničkih nadgrobnih spomenika je portretna stela Kvinta Metija Valenta koji je umro kao aktivni vojnik u dobi od 38 godina i u 18. godini službe. Pronađena je na dijelu Sjeverne salonitanske nekropole na Bilankuši zajedno s nekolicinom drugih vojničkih natpisa otprilike iz istoga doba pa se opravdano pretpostavljalo da su tu postojali areali rezervirani za pokapanje vojnika.

Veterani u glavnom gradu

Od pripadnika Jedanaeste Claudia pia fidelis legije vrijedno je istaknuti centuriona Marka Julija Paterna o čijoj se karijeri i obitelji doznaje iz natpisa koji je danas izgubljen. Paterno je bio rodom iz Akva Sekstije, grada u južnoj Galiji (danas je to Aix-en Provence u južnoj Francuskoj), a službu je započeo kao običan vojnik u jednoj legiji u Hispaniji i nastavio kao centurion u Osmoj Augusta legiji. Običan vojnik (miles) je tek nakon 12 do 15 godina besprijekorne službe mogao biti imenovan za centuriona u svojoj legiji ili nekoj drugoj u kojoj je postojalo slobodno mjesto. Iz Osme legije prebačen je u Četrnaestu gemina legiju te naposljetku u Jedanaestu Claudia pia fidelis u Dalmaciji. Razumije se da je mijenjanje legija značilo odlazak u novu sredinu, nerijetko i u vrlo udaljene provincije. Na našim prostorima nema mnogo natpisa sličnog sadržaja tako da je Paternov vrlo vrijedan, a ima biti da je bio i vrlo luksuzan jer je vlastitim nasljednicima, svojoj ženi i oslobođeniku, ostavio deset tisuća sestercija za njegovo postavljanje. 

Kada se govori o prisutnosti vojnika u glavnom gradu tada je nemoguće zaobići i prilično brojnu populaciju veterana. U pisanim izvorima stoji da je car Klaudije u Sikulima, dakle u zapadnom dijelu salonitanskoga agera na prostoru današnjih Kaštela, naselio veterane. Nimalo ne iznenađuje što je odabran baš taj dio teritorija kolonije jer su tamo postojale velike i plodne obradive površine. Naime, veterani su nakon otpusta dobivali novčane isplate ili, što je bilo uobičajenije, zemljišne posjede na kojima su osnovali imanja. I zaista, u Sikulima jesu pronađeni natpisi veterana iz toga doba, a još ih je više iz Salone gdje su neki od njih pokopani. Njihovi su natpisi svojim sadržajem slični onima aktivnih vojnika uz razliku što mnogo više spominju njihove žene i djecu te oslobođenike. Ovo također ne iznenađuje jer je zakon vojnicima ženidbu dopuštao tek nakon završetka aktivne službe. Pripadnici Sedme legije imali su najviše oslobođenika što sugerira da su te osobe prije stjecanja slobode bili robovi i radili za svoje gospodare. Vojnik je za iznos dviju godišnjih legionarskih plaća mogao priuštiti vlastitu ropkinju, a mnogi su im oporučno dali slobodu. Veteran Vatinije Kapiton imao je oslobođenicu Vatiniju Felikulu, ali natpis ne govori kakav je bio pravni karakter njihove veze iako je opravdano pretpostaviti da mu je bila žena. Nije bilo neobično da vojnik oženi vlastitu oslobođenicu.

Legionar Aurelije Pontijan

Veterani nisu imali previše ambicija za sudjelovanje u javnom životu grada. Svega ih je nekoliko obavljalo upravne funckije u Saloni, a ima i onih koji su bili politički aktivni u koloniji Ekvu (Čitluk kod Sinja). Život vojnika nije bio nimalo lagan, a statistike pokazuju da su nakon završetka aktivne službe u prosjeku živjeli još tri do četiri godine. Mnogima je nedostajao osjećaj za bavljenje politikom. Salona je kao provincijska metropola bila magnet za veterane koji su se u njoj naseljavali i tijekom 2. i 3. stoljeća. Nije bila atraktivna samo vojnicima koji su služili u Dalmaciji nego i onima iz legija na Rajni i Dunavu. 

Kada je u ranim godinama vladavine cara Domicijana (81. – 96.) Dalmaciju napustila i posljednja legija (IIII Flavia felix) u provinciji samo povremeno borave manja odjeljenja nekih legija. Posebno je pojačana prisutnost aktivnih vojnika u vrijeme opće krize tijekom i poslije ratova protiv Kvada i Markomana. U prvim desetljećima 3. stoljeća u gradu su bili i pripadnici Prve Italica legije koji su ovdje poslani iz njezina stalnog logora Novae, današnji Svištov u sjevernoj Bugarskoj. Teško je reći koliko je vojnika sačinjavalo ovo odjeljenje i zbog čega su dovedeni čak iz Donje Mezije kada je bilo i mnogo bližih legija.

Jedan od najljepših vojničkih nadgrobnih spomenika u Saloni pripadao je legionaru Aureliju Pontijanu. Svega je nekoliko prikaza vojnika u punoj figuri sačuvano na istočnoj obali Jadrana. Pontijan je odjeven u kratku tuniku sa širokim pojasom oko struka i velikom kopčom. U lijevoj ruci drži svitak papira (rotulus), a o lijevom boku mu je mač. Nosi vrlo kratku kosu, a njegov portret podsjeća na portrete cara Aleksandra Severa odnosno na vrijeme između 220. i 230. godine.

U kasnom principatu potvrđen je priličan broj aktivnih vojnika Osme voluntariorum kohorte koja je u provinciji boravila između 9. nakon Krista i sredine 3. stoljeća. Daleko najvažniji među njima, i uopće među vojničkim natpisima u provinciji, jest onaj podignut Titu Flaviju Luciliju pronađen na Bilankuši prije nekoliko godina. On je bio pripadnik elitne konjaničke postrojbe (equites singulares Augusti) čija je jedina briga bila sigurnost cara. Poznato je više od 700 natpisa koji spominju vojnike iz ove jedinice, ali je Lucilijev daleko najvažniji jer daje najdetaljniji prikaz napredovanja kroz službe u ovoj jedinici i stoga je jedinstven u svijetu. Nakon okončanja službe u Rimu u doba Hadrijanove vladavine (117. – 138.) postavljen je za centuriona u Osmoj kohorti.

Pripadnici mnogobrojnih pomoćnih postrojbi unovačenih u različitim dijelovima Carstva potvrđeni su u Saloni, posebice tijekom 1. stoljeća. Jedna od zanimljivih je ala Parthorum koju su Rimljani osnovali od parćanskih bjegunaca pod vodstvom Ornospada kojemu je car Tiberije dao građansko pravo. U njoj je služio zapovjednik odjeljenja konjanika (decurio) Tiberije Julije Maksim za kojega se pretpostavlja da je bio sin nekoga iz Ornospadove pratnje. Ostali natpisi dokazuju boravak strijelaca iz Sirije, konjanika iz Hispanije, zatim pješaka iz Kampanije, sjeverne Italije, Akvitanije, Britanije…

U gradu je boravilo i mornaričko odjeljenje sastavljeno od pripadnika dviju rimskih vojnih flota koje su imale sjedište u Raveni (classis Ravennas) i Mizenu (classis Miseni). Jedan natpis spominje pripadnika posade četveroveslarke Venere. Bez stalne prisutnosti vojnih plovila teško je zamisliti funkcioniranje jedne od najvećih luka na Jadranu. Prema nekim mišljenjima, Salona je bila važna komunikacijska spona tijekom kasnoga principata kada su sa Zapada na Istok prebacivane velike vojne snage, posebice u prvim desetljećima 3. stoljeća i opsežnih vojnih operacija protiv Parćana na Istoku. 

Čuvari reda i stabilnosti

Kako objasniti prisutnost aktivnih vojnika u glavnome gradu provincije? Koje su zadaće mogli obavljati? U ovome dijelu Carstva Salona je bila vodeći grad s nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Velika luka i izvrsna cestovna povezanost sa zaleđem omogućavali su veliku cirkulaciju ljudi koji su pristizali iz raznih dijelova rimske države. Mnogi su se ovdje naseljavali, a nekima je Salona bila tek usputno boravište. Grad je bio trgovačko, prometno i upravno središte i nema sumnje da je za njegovo normalno funkcioniranje osnovni preduvjet bila sigurnost. Također nema sumnje da su vojnici bili jedan od glavnih oslonaca u ostvarenju reda i stabilnosti na gradskim ulicama i u njegovim službenim institucijama i upravnim tijelima. Teško je, međutim, i gotovo nemoguće, imenovati koje su točno zadaće izvršavali vojnici u Saloni, ali je moguće pretpostaviti prema primjerima iz ostalih gradova u Carstvu. Vojne postrojbe nisu bile smještene u gradovima, osim kada je postojala opasnost od izbijanja nemira i nereda kao u Aleksandriji, Jeruzalemu, Cezareji, Bizantiju. Papirus s popisom dužnosti pripadnika legije Treće Cyrenaica iz 87. godine pokazuje raznolikost zadaća koje su izvršavali u Nikopolju pored Aleksandrije. Ophodili su gradskim ulicama, nadzirali ključne točke u gradu, stražarili pored kovnice i skladišta žita. Pratili su osumnjičenike i svjedoke na suđenjima, čuvali osuđenike na radu u kamenolomima. Prema ovome i u skladu sa svakodnevnim okolnostima koje su vladale u Saloni smije se reći da su i u njoj aktivni vojnici obavljali slične zadaće. 

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (8). Strijelci iz Sirije, konjanici iz Hispanije, pješaci iz Kampanije…

Solinska kronika 234 (XXI), Solin 15.2.2014, str. 19

Galerija

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 14

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku