VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Tko je upravljao gradom

Veliku razliku među ljudima u rimskome svijetu činilo je posjedovanje građanskog prava, a robovi i domaće peregrinsko stanovništvo nadali su se da će ga i sami steći jednoga dana. Što je zapravo značilo imati civitet zorno pokazuje primjer apostola Pavla koji je u zatočeništvu u Cezareji izjavio: Civis romanus sum. (Ja sam rimski građanin.) To je odmah značilo prekid pravnoga procesa protiv njega i odlazak u Rim pred samoga cara što je bilo pravo koje je svaki rimski građanin mogao iskoristiti.

 

Međutim, posjedovanje civiteta podrazumijevalo je između ostaloga i mnoga druga prava od kojih valja istaknuti biranje članova gradske uprave (ius suffragii) i pravo na obavljanje službe u gradskoj upravi (ius honorum). Je li neka osoba imala civitet jasno se može razabrati prema obliku njezina imenskog obrasca koji je kod rimskih građana u ranocarsko doba imao nekoliko elemenata. Za primjer ćemo uzeti onaj s poznatog i u literaturi često citiranoga natpisa koji je pripadao članovima gradske uprave u Saloni – ocu i njegovoj dvojici sinova. Dakle, očevo ime ovako je glasilo: C(aius) Albucius C(ai) f(ilius) Trom(entina) Menippus. Caius je prenomen, što bi doslovno značilo predime kakvih je u ranocarsko doba u upotrebi bilo oko 18, a ovaj je bio jedan od najuobičajenijih. Albucius je njegov gentilicij, odnosno obiteljsko ime koje je gotovo bez iznimke ispisivano u punom obliku jer je riječ o najvažnijem dijelu svakog imena. Menippus je kognomen, odnosno nadimak, kojim su se razlikovale osobe sa istim prenomenom i gentilicijem. Bio je običaj da se prije kognomena navede filijacija, odnosno patronimik, pa ovdje stoji ime Albucijeva oca koji je također bio Caius. Potom slijedi oznaka tribusa Tromentina kojemu je Albucije pripadao, što je također uobičajen dio imenovanja jer su svi rimski građani bili upisani u jedan od 35 tribusa. Neki natpisi imaju umetnutu i oznaku porijekla (domo, natione) pa se može reći iz kojega su grada, zemlje ili provincije potjecali.

Predizborna kampanja

O ljudima koji su bili članovi upravnih tijela u Saloni svjedoče isključivo natpisi sačuvani na kamenu. Većinom su nadgrobnog karaktera, iako postoje i natpisi koje su oni posvetili nekim božanstvima. Jednako tako ima i natpisa koje im je u znak zahvalnosti podigla zajednica, a nerijetko se radilo o velikim kamenim kvaderima koji su zapravo služili kao postamenti za njihove kipove. Iako su natpisi prilično kratki i gotovo se uvijek sastoje samo od pukoga nizanja mnogobrojnih dužnosti koje su pojedinci obavljali riječ je o vrlo vrijednim povijesnim izvorima.

U Saloni je najvišu upravnu i političku vlast imalo tijelo od dva člana (IIviri iure dicundo). Posebnost salonitanske gradske uprave bila je u tome što su vrhovni magistrati bili kvatuorviri i duoviri s time što su ovi prvi prežitak iz vremena konventa, odnosno dok grad još nije bio uzdignut na rang kolonije. Najviši su gradski dužnosnici često koristili prigode kako bi javno iskazali poštovanje i odanost živućem ili preminulom caru koji je proglašen božanstvom. Tako je u neko doba prve polovine 2. stoljeća natpis diviniziranom caru Nervi posvetio duovir Lucije Vetije Katul i to na javnom mjestu uz odobrenje vijeća dekuriona (l(ocus) d(atus) p(ublice) d(ecreto) d(ecurionum)). Upravo je ovo najranije datirani natpis jednoga salonitanskog duovira i drži se da je od početka 2. stoljeća u gradskoj upravi počeo prevladavati duovirat nad kvatuorviratom. Duovir Antonije Kastor u neko je doba kasnog principata, dakle u drugoj polovini 2. ili tijekom 3. stoljeća, posvetio natpis bogu Apolonu i jasno je dao istaknuti svoju funkciju: IIvir col(oniae) Salon(ae).

Od duovirata je u gradskoj upravi prestižnija bila samo funkcija petogodišnjega duovira (IIvir quinquennalis). Njezin je nositelj svakih pet godina provodio popis stanovništva i njihov imovinski status prema kojemu su kandidati birani u gradsko vijeće. Izbor novih članova u tijela gradske uprave bio je vrlo dinamičan i popraćen aktivnom kampanjom. Sigurno su mnogi zadovoljavali uvjete za izbor, ali su tek rijetki mogli biti izabrani. O žestini predizborne trke možemo samo naslućivati, a u tome mogu pomoći na stotine grafita s političkim porukama koji su ostali sačuvani na zidovima mnogih građevina u Pompejima. Tako možemo vidjeti da su pojedinci otvoreno »navijali« za svog kandidata za neku javnu službu i bez uvijanja ocrnjivali onoga koji im nije bio po volji. Jedan od najpoznatijih takvih pompejanskih grafita glasi: »Lopovi podupiru Vatija za edila.«

Odmah nakon duovira po važnosti su u gradskoj upravi bila dvojica edila (aediles). Njihova je glavna uloga bila nadziranje gradnje i održavanje javnih objekata (otuda im i ime, lat. aedes – zgrada) poput foruma, kupališta, teatra, amfiteatra, brinuli su o stanju cesta i mostova, opskrbi žitom, organizirali javne igre, a izricali su i kazne. U gradu je tijekom 1. stoljeća ovu službu obavljao i Gaj Emilije Ingenuo čiji natpis ne navodi drugih podataka o njegovoj službi. Magistrati su bili odjeveni u togu s grimiznim rubom (toga praetexta) i kretali su se u pratnji dvojice liktora koji su nosili znakove njihove vlasti: svežnjeve (fasces) sa sjekirom. Upravo reljefni prikazi fascija ukrašavaju prednju stranu Ingenuova nadgrobnog žrtvenika.

Upravnu vlast u Saloni imalo je vijeće dekuriona (ordo decurionum) sastavljeno od stotinu članova biranih doživotno među ljudima dovoljno dobroga imovinskog stanja. Vijeću su pristupali i gradski magistrati nakon završetka mandata, a članstvo se moglo izgubiti promjenom boravišta, gubitkom imovine, građanskoga prava ili smrću. Vlast vijeća određivala razina gradske autonomije koja nije smjela zadirati u poslove državne i provincijske uprave. Kojim se pitanjima bavio gradski ordo možemo samo naslućivati, dok analogije s drugim gradovima pokazuju da je mogao odlučivati o visini lokalnih poreza, o visini cijene najma objekata i prostorija u vlasništvu grada i slično.

Zahvala za ukazanu čast

Mnogi natpisi koji obilježavaju podizanje neke građevine ili kipa završavaju formulom d(ecreto) d(ecurionum) što znači da je to učinjeno odlukom vijeća. Pojedinci su mogli i sami platiti postavljanje kipa neke osobe ili podizanje nekog objekta, ali ni to nije moglo proći bez odobrenja gradskog vijeća. Vijeće je određivalo koliki će iznos novca biti potrošen za podizanje neke građevine i vodilo brigu da se projekt izvede do kraja. Kada je netko izabran za dekuriona bilo je uobičajeno da u gradsku blagajnu uplati određenu svotu kao znak svojevrsne zahvale za ukazanu čast. Priličan je broj natpisa iz Salone koji potvrđuju pojedine gradske vijećnike, a nerijetko se događa da navode cjelokupan slijed političkih i administrativnih, svećeničkih i vojnih službi koje su za života obavljali (cursus honorum). Jednu od najbogatijih karijera ostvario je Tit Flavije Agrikola tijekom prve polovine 2. stoljeća, a njegov je kip bio postavljen u blizini amfiteatra. On je bio gradski vijećnik u Saloni, ali i visoki gradski dužnosnik u Ekvu (Aequum), koloniji pored Sinja, te u još nekim gradovima u provinciji, a imao je i određeno vojno iskustvo u jednoj legiji koja je boravila u Panoniji. Nije neobično što su članovi iste obitelji bili ne samo dužnosnici u Saloni nego i u drugim gradovima, poput salonitanskih Petronija koji su sudjelovali u političkom životu Skardone i Narone. Osim njih među vodeće obitelji u gradu čiji je utjecaj premašivao granice Salone ubrajaju se Aniciji, Kasiji, Juniji, Titiji, Albiji, Albuciji, Vetiji. Tipičan primjer jedne lokalne obitelji čiji su članovi također držali istaknute administrativne položaje u lokalnoj i provincijskoj vlasti bili su Beniji. Znamo za Publija Benija Sabina koji je tijekom 2. stoljeća bio kvatuorvir, kvinkvenalni kvatuorvir, augur i Augustov svećenik, a u nekoj etapi svoje karijere i zapovjednik jedne kohorte smještene u Egiptu.

Vijeće se sastajalo u posebnoj zgradi (curia) u kojoj je donosilo svoje odluke i zaključke. Salonitanska je vijećnica smještena na sjeveroistočnom obodu foruma, a ima oblik pravokutne građevine s apsidom na istočnoj strani. Datira u 1. stoljeća nakon Krista, obnavljana je u 2. ili 3. stoljeću, a prema jednom vrlo oštećenom natpisu zaključuje se da je na njoj neka osoba o vlastitom trošku izvela neke radove. Međutim, iako postoje natpisi i moguće je učiniti određene paralele s drugim mnogo bolje očuvanim gradovima u Carstvu uvijek ostaje određena praznina u našem znanju o načinu djelovanja gradske administracije. Opravdano se možemo upitati kako je izgledao svakodnevni politički život u Saloni i oko čega su se vodile rasprave? Kako je izgledalo zasjedanje salonitanskih dekuriona? Koji su bili trajni problemi u gradu? Kako je duovir ili edil provodio vrijeme tijekom dana? Kako se postupalo ako bi došlo do urušavanja dijela mosta pored tzv. Porta Caesarea? Znamo za postojanje kurije, ali ne znamo gdje su u gradu bile druge prostorije neophodne za normalno funkcioniranje gradske uprave. U Rimu su senatori znali vijećati i u hramu, pa se pitamo jesu li i u Saloni postojala alternativna mjesta na kojima se zasjedalo.

Može se steći pouzdana slika o salonitanskoj političkoj eliti koja je nesumnjivo bila vrlo utjecajna jer su neki njezini članovi bili gradski dužnosnici i u drugim gradovima u provinciji, neki su obavljali istaknute vojne službe. Brojnost familija čiji su članovi bili u upravnim tijelima Salone kao i njihovo veliko bogatstvo pokazuju koliko su bili moćni, a posebno u usporedbi s lokalnim familijama u drugim gradovima u Dalmaciji. Njihovi su pripadnici služili u gradu koji je bio metropola provincije Dalmacije i u kojemu je stalno boravio namjesnik zbog čega je još i više dobivala na važnosti.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (4). Tko je upravljao gradom

Solinska kronika 230 (XX), Solin 15.10.2013, str. 19

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.