Veliku razliku među ljudima u rimskome svijetu činilo je posjedovanje građanskog prava, a robovi i domaće peregrinsko stanovništvo nadali su se da će ga i sami steći jednoga dana. Što je zapravo značilo imati civitet zorno pokazuje primjer apostola Pavla koji je u zatočeništvu u Cezareji izjavio: Civis romanus sum. (Ja sam rimski građanin.) To je odmah značilo prekid pravnoga procesa protiv njega i odlazak u Rim pred samoga cara što je bilo pravo koje je svaki rimski građanin mogao iskoristiti.
Međutim, posjedovanje civiteta podrazumijevalo je između ostaloga i mnoga druga prava od kojih valja istaknuti biranje članova gradske uprave (ius suffragii) i pravo na obavljanje službe u gradskoj upravi (ius honorum). Je li neka osoba imala civitet jasno se može razabrati prema obliku njezina imenskog obrasca koji je kod rimskih građana u ranocarsko doba imao nekoliko elemenata. Za primjer ćemo uzeti onaj s poznatog i u literaturi često citiranoga natpisa koji je pripadao članovima gradske uprave u Saloni – ocu i njegovoj dvojici sinova. Dakle, očevo ime ovako je glasilo: C(aius) Albucius C(ai) f(ilius) Trom(entina) Menippus. Caius je prenomen, što bi doslovno značilo predime kakvih je u ranocarsko doba u upotrebi bilo oko 18, a ovaj je bio jedan od najuobičajenijih. Albucius je njegov gentilicij, odnosno obiteljsko ime koje je gotovo bez iznimke ispisivano u punom obliku jer je riječ o najvažnijem dijelu svakog imena. Menippus je kognomen, odnosno nadimak, kojim su se razlikovale osobe sa istim prenomenom i gentilicijem. Bio je običaj da se prije kognomena navede filijacija, odnosno patronimik, pa ovdje stoji ime Albucijeva oca koji je također bio Caius. Potom slijedi oznaka tribusa Tromentina kojemu je Albucije pripadao, što je također uobičajen dio imenovanja jer su svi rimski građani bili upisani u jedan od 35 tribusa. Neki natpisi imaju umetnutu i oznaku porijekla (domo, natione) pa se može reći iz kojega su grada, zemlje ili provincije potjecali.
Predizborna kampanja
O ljudima koji su bili članovi upravnih tijela u Saloni svjedoče isključivo natpisi sačuvani na kamenu. Većinom su nadgrobnog karaktera, iako postoje i natpisi koje su oni posvetili nekim božanstvima. Jednako tako ima i natpisa koje im je u znak zahvalnosti podigla zajednica, a nerijetko se radilo o velikim kamenim kvaderima koji su zapravo služili kao postamenti za njihove kipove. Iako su natpisi prilično kratki i gotovo se uvijek sastoje samo od pukoga nizanja mnogobrojnih dužnosti koje su pojedinci obavljali riječ je o vrlo vrijednim povijesnim izvorima.
U Saloni je najvišu upravnu i političku vlast imalo tijelo od dva člana (IIviri iure dicundo). Posebnost salonitanske gradske uprave bila je u tome što su vrhovni magistrati bili kvatuorviri i duoviri s time što su ovi prvi prežitak iz vremena konventa, odnosno dok grad još nije bio uzdignut na rang kolonije. Najviši su gradski dužnosnici često koristili prigode kako bi javno iskazali poštovanje i odanost živućem ili preminulom caru koji je proglašen božanstvom. Tako je u neko doba prve polovine 2. stoljeća natpis diviniziranom caru Nervi posvetio duovir Lucije Vetije Katul i to na javnom mjestu uz odobrenje vijeća dekuriona (l(ocus) d(atus) p(ublice) d(ecreto) d(ecurionum)). Upravo je ovo najranije datirani natpis jednoga salonitanskog duovira i drži se da je od početka 2. stoljeća u gradskoj upravi počeo prevladavati duovirat nad kvatuorviratom. Duovir Antonije Kastor u neko je doba kasnog principata, dakle u drugoj polovini 2. ili tijekom 3. stoljeća, posvetio natpis bogu Apolonu i jasno je dao istaknuti svoju funkciju: IIvir col(oniae) Salon(ae).
Od duovirata je u gradskoj upravi prestižnija bila samo funkcija petogodišnjega duovira (IIvir quinquennalis). Njezin je nositelj svakih pet godina provodio popis stanovništva i njihov imovinski status prema kojemu su kandidati birani u gradsko vijeće. Izbor novih članova u tijela gradske uprave bio je vrlo dinamičan i popraćen aktivnom kampanjom. Sigurno su mnogi zadovoljavali uvjete za izbor, ali su tek rijetki mogli biti izabrani. O žestini predizborne trke možemo samo naslućivati, a u tome mogu pomoći na stotine grafita s političkim porukama koji su ostali sačuvani na zidovima mnogih građevina u Pompejima. Tako možemo vidjeti da su pojedinci otvoreno »navijali« za svog kandidata za neku javnu službu i bez uvijanja ocrnjivali onoga koji im nije bio po volji. Jedan od najpoznatijih takvih pompejanskih grafita glasi: »Lopovi podupiru Vatija za edila.«
Odmah nakon duovira po važnosti su u gradskoj upravi bila dvojica edila (aediles). Njihova je glavna uloga bila nadziranje gradnje i održavanje javnih objekata (otuda im i ime, lat. aedes – zgrada) poput foruma, kupališta, teatra, amfiteatra, brinuli su o stanju cesta i mostova, opskrbi žitom, organizirali javne igre, a izricali su i kazne. U gradu je tijekom 1. stoljeća ovu službu obavljao i Gaj Emilije Ingenuo čiji natpis ne navodi drugih podataka o njegovoj službi. Magistrati su bili odjeveni u togu s grimiznim rubom (toga praetexta) i kretali su se u pratnji dvojice liktora koji su nosili znakove njihove vlasti: svežnjeve (fasces) sa sjekirom. Upravo reljefni prikazi fascija ukrašavaju prednju stranu Ingenuova nadgrobnog žrtvenika.
Upravnu vlast u Saloni imalo je vijeće dekuriona (ordo decurionum) sastavljeno od stotinu članova biranih doživotno među ljudima dovoljno dobroga imovinskog stanja. Vijeću su pristupali i gradski magistrati nakon završetka mandata, a članstvo se moglo izgubiti promjenom boravišta, gubitkom imovine, građanskoga prava ili smrću. Vlast vijeća određivala razina gradske autonomije koja nije smjela zadirati u poslove državne i provincijske uprave. Kojim se pitanjima bavio gradski ordo možemo samo naslućivati, dok analogije s drugim gradovima pokazuju da je mogao odlučivati o visini lokalnih poreza, o visini cijene najma objekata i prostorija u vlasništvu grada i slično.
Zahvala za ukazanu čast
Mnogi natpisi koji obilježavaju podizanje neke građevine ili kipa završavaju formulom d(ecreto) d(ecurionum) što znači da je to učinjeno odlukom vijeća. Pojedinci su mogli i sami platiti postavljanje kipa neke osobe ili podizanje nekog objekta, ali ni to nije moglo proći bez odobrenja gradskog vijeća. Vijeće je određivalo koliki će iznos novca biti potrošen za podizanje neke građevine i vodilo brigu da se projekt izvede do kraja. Kada je netko izabran za dekuriona bilo je uobičajeno da u gradsku blagajnu uplati određenu svotu kao znak svojevrsne zahvale za ukazanu čast. Priličan je broj natpisa iz Salone koji potvrđuju pojedine gradske vijećnike, a nerijetko se događa da navode cjelokupan slijed političkih i administrativnih, svećeničkih i vojnih službi koje su za života obavljali (cursus honorum). Jednu od najbogatijih karijera ostvario je Tit Flavije Agrikola tijekom prve polovine 2. stoljeća, a njegov je kip bio postavljen u blizini amfiteatra. On je bio gradski vijećnik u Saloni, ali i visoki gradski dužnosnik u Ekvu (Aequum), koloniji pored Sinja, te u još nekim gradovima u provinciji, a imao je i određeno vojno iskustvo u jednoj legiji koja je boravila u Panoniji. Nije neobično što su članovi iste obitelji bili ne samo dužnosnici u Saloni nego i u drugim gradovima, poput salonitanskih Petronija koji su sudjelovali u političkom životu Skardone i Narone. Osim njih među vodeće obitelji u gradu čiji je utjecaj premašivao granice Salone ubrajaju se Aniciji, Kasiji, Juniji, Titiji, Albiji, Albuciji, Vetiji. Tipičan primjer jedne lokalne obitelji čiji su članovi također držali istaknute administrativne položaje u lokalnoj i provincijskoj vlasti bili su Beniji. Znamo za Publija Benija Sabina koji je tijekom 2. stoljeća bio kvatuorvir, kvinkvenalni kvatuorvir, augur i Augustov svećenik, a u nekoj etapi svoje karijere i zapovjednik jedne kohorte smještene u Egiptu.
Vijeće se sastajalo u posebnoj zgradi (curia) u kojoj je donosilo svoje odluke i zaključke. Salonitanska je vijećnica smještena na sjeveroistočnom obodu foruma, a ima oblik pravokutne građevine s apsidom na istočnoj strani. Datira u 1. stoljeća nakon Krista, obnavljana je u 2. ili 3. stoljeću, a prema jednom vrlo oštećenom natpisu zaključuje se da je na njoj neka osoba o vlastitom trošku izvela neke radove. Međutim, iako postoje natpisi i moguće je učiniti određene paralele s drugim mnogo bolje očuvanim gradovima u Carstvu uvijek ostaje određena praznina u našem znanju o načinu djelovanja gradske administracije. Opravdano se možemo upitati kako je izgledao svakodnevni politički život u Saloni i oko čega su se vodile rasprave? Kako je izgledalo zasjedanje salonitanskih dekuriona? Koji su bili trajni problemi u gradu? Kako je duovir ili edil provodio vrijeme tijekom dana? Kako se postupalo ako bi došlo do urušavanja dijela mosta pored tzv. Porta Caesarea? Znamo za postojanje kurije, ali ne znamo gdje su u gradu bile druge prostorije neophodne za normalno funkcioniranje gradske uprave. U Rimu su senatori znali vijećati i u hramu, pa se pitamo jesu li i u Saloni postojala alternativna mjesta na kojima se zasjedalo.
Može se steći pouzdana slika o salonitanskoj političkoj eliti koja je nesumnjivo bila vrlo utjecajna jer su neki njezini članovi bili gradski dužnosnici i u drugim gradovima u provinciji, neki su obavljali istaknute vojne službe. Brojnost familija čiji su članovi bili u upravnim tijelima Salone kao i njihovo veliko bogatstvo pokazuju koliko su bili moćni, a posebno u usporedbi s lokalnim familijama u drugim gradovima u Dalmaciji. Njihovi su pripadnici služili u gradu koji je bio metropola provincije Dalmacije i u kojemu je stalno boravio namjesnik zbog čega je još i više dobivala na važnosti.
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (4). Tko je upravljao gradom
Solinska kronika 230 (XX), Solin 15.10.2013, str. 19