VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Vojnici - graditelji gradskih zidina

Odjeljenja dviju legija bila su prisutna u Saloni 169. odnosno 170. godine o čemu izravno svjedoči jedan natpis tako datiran prema carskoj titulaturi Marka Aurelija. Na njemu također jasno stoji da su ovi vojnici izgradili dvije stotine stopa zida. Natpis je ugrađen u sjeveroistočnom dijelu gradskih zidina pored tzv. Porta Andetria, kraj Bilankuše, što jasno pokazuje na kojem su dijelu fortifikacija radili. Pothvat su izveli pod nadzorom centuriona frumentarija Publija Elija Amintijana

Pod namjesnikovim zapovjedništvom

Rimsko Carstvo je između 166. i 180. godine u doba cara Marka Aurelija vodilo niz velikih ratova protiv germanskih naroda Kvada i Markomana. Ovaj sukob odvijao se uz golemu granicu na Dunavu ostavljajući istodobno traga i na okolne provincije od kojih je jedna bila i Dalmacija. Rim se suočio s opasnim protivnikom koji je u prvim godinama rata opsjeo Akvileju na sjevernom Jadranu i razorio grad Opitergij, današnji Oderzo. Prvi put nakon dva i pol stoljeća barbari su kročili na italsko tlo što dovoljno govori o ozbiljnosti situacije. Za vojno suočavanje s Germanima trebalo je učiniti cijeli niz priprema koje su uključivale razmještanje starih postrojbi i osnivanje novih. Tako su u Italiji 165. ili 166. godine podignute legije Druga pia i Treća concors.

Upravo su njihova odjeljenja (vexillationes) bila prisutna u Saloni 169. odnosno 170. godine o čemu izravno svjedoči jedan natpis tako datiran prema carskoj titulaturi Marka Aurelija. Na njemu također jasno stoji da su ovi vojnici izgradili dvije stotine stopa zida. Natpis je ugrađen u sjeveroistočnom dijelu gradskih zidina pored tzv. Porta Andetria, kraj Bilankuše, što jasno pokazuje na kojem su dijelu fortifikacija radili. Pothvat su izveli pod nadzorom centuriona frumentarija Publija Elija Amintijana. Njegova prisutnost vrlo je znakovita zbog posebnosti funkcije koju je obavljao. Svaka legija u Carstvu davala je vojnike za službu frumentarija koji su imali vlastitu jedinicu (numerus frumentariorum) smještenu u svome logoru u gradu Rimu. Njihova je glavna zadaća bila prenošenje informacija između cara i namjesnika. Tijekom boravka u provincijskim metropolama bili su pod namjesnikovim zapovjedništvom i obavljali zadaće koje im je on postavljao, a dok su bili u Rimu izvršavali su careve naredbe. Za njih su špijunirali, izvršavali atentate, a možda djelovali i kao svojevrsna policija. Katkada su nadgledali provedbu posebnih zadataka poput vađenja mramora ili podizanja nekih građevina, a svakako jedna od najopsežnijih operacija kojoj je na čelu bio neki frumentarij jest ova u Saloni. Očito se radilo o provođenju careva, a ne namjesnikova naređenja pa treba zaključiti da je Amintijan u Salonu došao izravno iz Rima gdje se očito i vratio nakon završetka misije. Štoviše, on nije bio običan frumentarij nego i centurion, što znači da je riječ o iskusnom i očito sposobnom vojniku.

Epigrafska svjedočanstva o vojnim jedinicama

U Saloni je do ove godine zidinama bio obuhvaćen samo najstariji dio grada, onaj u obliku nepravilnog trapeza, s forumom, teatrom i hramovima. Dio bedema koji pod Amintijanom podižu legionari jest zapravo drugi prsten gradskih fortifikacija kojima je konačno definiran oblik grada sa svojim proširenjima na istoku i zapadu. On sada ima eliptičan oblik čija os istok-zapad iznosi oko 1600 metara, a os sjever-jug oko 700 metara.

Međutim, postoje još dva epigrafska svjedočanstva o drugim vojnim jedinicama koje su sudjelovale u ovom velikom građevinskom pothvatu. U neposrednoj blizini Amintijanova natpisa pronađen je još jedan u kojemu stoji da je kohorta Druga milliaria Delmatarum pod nadzorom svoga zapovjednika Lucija Aneja Servilijana sagradila osam stotina stopa zida i jednu kulu. Treći natpis, datiran poput prethodna dva, svjedoči da je isto učinila i kohorta Prva milliaria Delmatarum pod zapovjedništvom Granija Fortunata. Ove kohorte su osnovane u Dalmaciji malo prije nego li je izbio rat protiv Germana, a svaka od njih imala je oko tisuću vojnika zbog čega u imenu imaju oznaku milliaria (tisućica). Nije neobično što je ove izgradnje izvela vojska. Ona je imala vlastite arhitekte i inžinjere, a njezino je ljudstvo bilo jeftina i kvalificirana radna snaga. U Dalmaciji su odjeljenja dalmatinskih legija gradile cestovne pravce 16. odnosno 17. godine nakon Krista, a brojni primjeri diljem Carstva pokazuju što je sve vojska gradila i kada. Katkada je lokalnim zajednicama davala na raspolaganje svoje specijalizirane tehničare kao sredinom 2. stoljeća kada su u gradu Salde na alžirskoj obali pomogli izgradnju 21 km dugog vodovoda. U dačkoj Romuli, u Rumunjskoj, u potpunosti su podigli gradske zidine, a u Cezareji na sjevernoj obali današnjeg Izraela legijska su odjeljenja izgradila vodovod. Početkom 1. stoljeća legionari su doslovno ni iz čega sazidali grad Timgad u današnjem Alžiru. Ne treba posebno isticati da su podizali hramove i ostale objekte, a da ne govorimo o logorima, utvrdama i različitim fortifikacijskim sustavima.

Neki stariji istraživači smatrali su da je Salona ojačana novim zidinama jer je u njoj car namjeravao smjestiti svoj stožer ako Germani uspiju odsjeći Italiju od ostatka Carstva. S druge strane, komunikacija između Italije i podunavskih provincija bila je najkraća preko Salone, a njezina je luka sigurno igrala važnu ulogu u tadašnjim vojnim operacijama jer se preko nje moglo dopremati vojne snage i logistiku. Povećavanje sigurnosti u provincijskoj metropoli bilo je nezamislivo bez gradskih zidina čije je pružanje pomno isplanirano. Podignute su tako da unutar njih ostanu svi sadržaji neophodni za neometano funkcioniranje grada, poput vodovoda čiju trasu u potpunosti zaklanja sjeveroistočni plašt zidina. Nema sumnje da su neke građevine bile porušene, a posebno su teško stradale nekropole čiji su spomenici, pojedini već samo dvadesetak godina nakon postavljanja, iskorišteni kao običan građevinski materijal. Mnogi od danas najpoznatijih salonitanskih nadgrobnih spomenika, u prvom redu natpisa poput žrtvenika Pomponije Vere ili stele Gaja Utija, ostali su sačuvani upravo zato jer su na ovaj način bili ponovno upotrijebljeni. Nakon što je rušenje i građenje završeno, Salona je dobila značajno izmijenjen izgled.

Užurbanost u namjesnikovu uredu

Navedeni građevinski natpisi imaju izvanrednu vrijednost i bez njih ne bismo mogli Salonu staviti u opći kontekst tadašnjih zbivanja, a još manje bismo znali kada je i u kojim okolnostima dobila svoje zidine. U gradu je tada bilo vrlo dinamično. S nestrpljenjem se očekivala svaka nova vijest o zbivanjima na panonskom limesu koji su prije dvije godine probili Langobardi. Car i njegov sin Lucije Ver često su posjećivali granicu i sve su više boravili u Akvileji koja je i sama bila pod udarom barbara. Dolazak nekoliko tisuća vojnika u Salonu pridonio je povećanju napetosti u sredini koja je do tada živjela u mirnom ozračju bez sličnih vanjskih utjecaja. Grad nije prestao disati dok se odvijalo podizanje zidina, a da ne govorimo o tome da je trebalo uskladiti funkcioniranje lokalne uprave, namjesništva i vojnih jedinica prema novonastalom stanju. Cijela je operacija trajala neko vrijeme i nije mogla proći bez snažnog utjecaja na svakodnevicu. U blizini su morali postojati privremeni logori za smještaj vojnika od kojih je većini ovo bio prvi dodir s provincijskom metropolom. Ti isti vojnici dio su vremena provodili i u gradu te trošili svoj novac na različite načine. S druge strane, može se zamisliti užurbanost koja je vladala u namjesnikovu uredu koji je na svojim leđima nosio silnu odgovornost. Ponajprije se moralo kontrolirati zbivanja u gradu u kojemu se odjednom mnogostruko povećao broj vojnika. Namjesnik je ujedno bio i zapovjednik svih postrojbi, a njegov je ured bio odgovoran za vođenje dokumentacije o novacima koji su bili regrutirani u postrojbe u provinciji, kao i za otpuštanje isluženih vojnika. Oficij je primao, obrađivao i pohranjivao izvješća koja su pristizala iz zapovjedništva postrojbi i od beneficijarija na službi u postajama diljem unutrašnjosti.

Napetosti u provinciji nisu popustile ni u sljedećim godinama pa u literarnim izvorima nalazimo kako je namjesnik Didije Julijan oko 176. godine uspješno potukao neprijatelje na istočnim granicama provincije. U biografiji Marka Aurelija može se pročitati kako je u Dalmaciji i Dardaniji od razbojnika učinio vojnike što dovoljno govori o stanju opće nesigurnosti. Dalmacija je u ovim nemirnim vremenima i kasnije sve više dobivala na važnosti pa stoga ne čudi povećana prisutnost aktivnih vojnika, posebice legionara čije su postrojbe bile smještene u udaljenijim provincijama. Za njima je postojala opravdana potreba jer u Dalmaciji već više od stotinu godina nije bilo trajno smještenih legija. Općenito o legionarima i augzilijarima u Saloni tijekom principata i o njihovim aktivnostima na teritoriju kolonije bit će riječi u sljedećem nastavku.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (7). Vojnici - graditelji gradskih zidina

Solinska kronika 233 (XXI), Solin 15.1.2014, str. 19

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2020 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2020 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.