Vojnici – graditelji gradskih zidina

Svakodnevni život u Saloni (7)

Odjeljenja dviju legija bila su prisutna u Saloni 169. odnosno 170. godine o čemu izravno svjedoči jedan natpis tako datiran prema carskoj titulaturi Marka Aurelija. Na njemu također jasno stoji da su ovi vojnici izgradili dvije stotine stopa zida. Natpis je ugrađen u sjeveroistočnom dijelu gradskih zidina pored tzv. Porta Andetria, kraj Bilankuše, što jasno pokazuje na kojem su dijelu fortifikacija radili. Pothvat su izveli pod nadzorom centuriona frumentarija Publija Elija Amintijana

Pod namjesnikovim zapovjedništvom

Rimsko Carstvo je između 166. i 180. godine u doba cara Marka Aurelija vodilo niz velikih ratova protiv germanskih naroda Kvada i Markomana. Ovaj sukob odvijao se uz golemu granicu na Dunavu ostavljajući istodobno traga i na okolne provincije od kojih je jedna bila i Dalmacija. Rim se suočio s opasnim protivnikom koji je u prvim godinama rata opsjeo Akvileju na sjevernom Jadranu i razorio grad Opitergij, današnji Oderzo. Prvi put nakon dva i pol stoljeća barbari su kročili na italsko tlo što dovoljno govori o ozbiljnosti situacije. Za vojno suočavanje s Germanima trebalo je učiniti cijeli niz priprema koje su uključivale razmještanje starih postrojbi i osnivanje novih. Tako su u Italiji 165. ili 166. godine podignute legije Druga pia i Treća concors.

Upravo su njihova odjeljenja (vexillationes) bila prisutna u Saloni 169. odnosno 170. godine o čemu izravno svjedoči jedan natpis tako datiran prema carskoj titulaturi Marka Aurelija. Na njemu također jasno stoji da su ovi vojnici izgradili dvije stotine stopa zida. Natpis je ugrađen u sjeveroistočnom dijelu gradskih zidina pored tzv. Porta Andetria, kraj Bilankuše, što jasno pokazuje na kojem su dijelu fortifikacija radili. Pothvat su izveli pod nadzorom centuriona frumentarija Publija Elija Amintijana. Njegova prisutnost vrlo je znakovita zbog posebnosti funkcije koju je obavljao. Svaka legija u Carstvu davala je vojnike za službu frumentarija koji su imali vlastitu jedinicu (numerus frumentariorum) smještenu u svome logoru u gradu Rimu. Njihova je glavna zadaća bila prenošenje informacija između cara i namjesnika. Tijekom boravka u provincijskim metropolama bili su pod namjesnikovim zapovjedništvom i obavljali zadaće koje im je on postavljao, a dok su bili u Rimu izvršavali su careve naredbe. Za njih su špijunirali, izvršavali atentate, a možda djelovali i kao svojevrsna policija. Katkada su nadgledali provedbu posebnih zadataka poput vađenja mramora ili podizanja nekih građevina, a svakako jedna od najopsežnijih operacija kojoj je na čelu bio neki frumentarij jest ova u Saloni. Očito se radilo o provođenju careva, a ne namjesnikova naređenja pa treba zaključiti da je Amintijan u Salonu došao izravno iz Rima gdje se očito i vratio nakon završetka misije. Štoviše, on nije bio običan frumentarij nego i centurion, što znači da je riječ o iskusnom i očito sposobnom vojniku.

Epigrafska svjedočanstva o vojnim jedinicama

U Saloni je do ove godine zidinama bio obuhvaćen samo najstariji dio grada, onaj u obliku nepravilnog trapeza, s forumom, teatrom i hramovima. Dio bedema koji pod Amintijanom podižu legionari jest zapravo drugi prsten gradskih fortifikacija kojima je konačno definiran oblik grada sa svojim proširenjima na istoku i zapadu. On sada ima eliptičan oblik čija os istok-zapad iznosi oko 1600 metara, a os sjever-jug oko 700 metara.

Međutim, postoje još dva epigrafska svjedočanstva o drugim vojnim jedinicama koje su sudjelovale u ovom velikom građevinskom pothvatu. U neposrednoj blizini Amintijanova natpisa pronađen je još jedan u kojemu stoji da je kohorta Druga milliaria Delmatarum pod nadzorom svoga zapovjednika Lucija Aneja Servilijana sagradila osam stotina stopa zida i jednu kulu. Treći natpis, datiran poput prethodna dva, svjedoči da je isto učinila i kohorta Prva milliaria Delmatarum pod zapovjedništvom Granija Fortunata. Ove kohorte su osnovane u Dalmaciji malo prije nego li je izbio rat protiv Germana, a svaka od njih imala je oko tisuću vojnika zbog čega u imenu imaju oznaku milliaria (tisućica). Nije neobično što je ove izgradnje izvela vojska. Ona je imala vlastite arhitekte i inžinjere, a njezino je ljudstvo bilo jeftina i kvalificirana radna snaga. U Dalmaciji su odjeljenja dalmatinskih legija gradile cestovne pravce 16. odnosno 17. godine nakon Krista, a brojni primjeri diljem Carstva pokazuju što je sve vojska gradila i kada. Katkada je lokalnim zajednicama davala na raspolaganje svoje specijalizirane tehničare kao sredinom 2. stoljeća kada su u gradu Salde na alžirskoj obali pomogli izgradnju 21 km dugog vodovoda. U dačkoj Romuli, u Rumunjskoj, u potpunosti su podigli gradske zidine, a u Cezareji na sjevernoj obali današnjeg Izraela legijska su odjeljenja izgradila vodovod. Početkom 1. stoljeća legionari su doslovno ni iz čega sazidali grad Timgad u današnjem Alžiru. Ne treba posebno isticati da su podizali hramove i ostale objekte, a da ne govorimo o logorima, utvrdama i različitim fortifikacijskim sustavima.

Neki stariji istraživači smatrali su da je Salona ojačana novim zidinama jer je u njoj car namjeravao smjestiti svoj stožer ako Germani uspiju odsjeći Italiju od ostatka Carstva. S druge strane, komunikacija između Italije i podunavskih provincija bila je najkraća preko Salone, a njezina je luka sigurno igrala važnu ulogu u tadašnjim vojnim operacijama jer se preko nje moglo dopremati vojne snage i logistiku. Povećavanje sigurnosti u provincijskoj metropoli bilo je nezamislivo bez gradskih zidina čije je pružanje pomno isplanirano. Podignute su tako da unutar njih ostanu svi sadržaji neophodni za neometano funkcioniranje grada, poput vodovoda čiju trasu u potpunosti zaklanja sjeveroistočni plašt zidina. Nema sumnje da su neke građevine bile porušene, a posebno su teško stradale nekropole čiji su spomenici, pojedini već samo dvadesetak godina nakon postavljanja, iskorišteni kao običan građevinski materijal. Mnogi od danas najpoznatijih salonitanskih nadgrobnih spomenika, u prvom redu natpisa poput žrtvenika Pomponije Vere ili stele Gaja Utija, ostali su sačuvani upravo zato jer su na ovaj način bili ponovno upotrijebljeni. Nakon što je rušenje i građenje završeno, Salona je dobila značajno izmijenjen izgled.

Užurbanost u namjesnikovu uredu

Navedeni građevinski natpisi imaju izvanrednu vrijednost i bez njih ne bismo mogli Salonu staviti u opći kontekst tadašnjih zbivanja, a još manje bismo znali kada je i u kojim okolnostima dobila svoje zidine. U gradu je tada bilo vrlo dinamično. S nestrpljenjem se očekivala svaka nova vijest o zbivanjima na panonskom limesu koji su prije dvije godine probili Langobardi. Car i njegov sin Lucije Ver često su posjećivali granicu i sve su više boravili u Akvileji koja je i sama bila pod udarom barbara. Dolazak nekoliko tisuća vojnika u Salonu pridonio je povećanju napetosti u sredini koja je do tada živjela u mirnom ozračju bez sličnih vanjskih utjecaja. Grad nije prestao disati dok se odvijalo podizanje zidina, a da ne govorimo o tome da je trebalo uskladiti funkcioniranje lokalne uprave, namjesništva i vojnih jedinica prema novonastalom stanju. Cijela je operacija trajala neko vrijeme i nije mogla proći bez snažnog utjecaja na svakodnevicu. U blizini su morali postojati privremeni logori za smještaj vojnika od kojih je većini ovo bio prvi dodir s provincijskom metropolom. Ti isti vojnici dio su vremena provodili i u gradu te trošili svoj novac na različite načine. S druge strane, može se zamisliti užurbanost koja je vladala u namjesnikovu uredu koji je na svojim leđima nosio silnu odgovornost. Ponajprije se moralo kontrolirati zbivanja u gradu u kojemu se odjednom mnogostruko povećao broj vojnika. Namjesnik je ujedno bio i zapovjednik svih postrojbi, a njegov je ured bio odgovoran za vođenje dokumentacije o novacima koji su bili regrutirani u postrojbe u provinciji, kao i za otpuštanje isluženih vojnika. Oficij je primao, obrađivao i pohranjivao izvješća koja su pristizala iz zapovjedništva postrojbi i od beneficijarija na službi u postajama diljem unutrašnjosti.

Napetosti u provinciji nisu popustile ni u sljedećim godinama pa u literarnim izvorima nalazimo kako je namjesnik Didije Julijan oko 176. godine uspješno potukao neprijatelje na istočnim granicama provincije. U biografiji Marka Aurelija može se pročitati kako je u Dalmaciji i Dardaniji od razbojnika učinio vojnike što dovoljno govori o stanju opće nesigurnosti. Dalmacija je u ovim nemirnim vremenima i kasnije sve više dobivala na važnosti pa stoga ne čudi povećana prisutnost aktivnih vojnika, posebice legionara čije su postrojbe bile smještene u udaljenijim provincijama. Za njima je postojala opravdana potreba jer u Dalmaciji već više od stotinu godina nije bilo trajno smještenih legija. Općenito o legionarima i augzilijarima u Saloni tijekom principata i o njihovim aktivnostima na teritoriju kolonije bit će riječi u sljedećem nastavku.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (7). Vojnici – graditelji gradskih zidina

Solinska kronika 233 (XXI), Solin 15.1.2014, str. 19

Galerija

Sličan sadržaj