Vrhovništvo rimskih bogova

Svakodnevni život u Saloni (9)

Rimljani su nakon sredine 3. stoljeća prije Krista prihvatili većinu grčkih bogova, dodali im neke vlastite karakteristike i polako ih učinili dijelom službene religije. Širenjem države na Istok u panteon su vrlo brzo primljena i božanstva poput maloazijske Kibele, egipatske Izide i Serapisa, perzijskoga Mitre čiji su kultovi svojim sljedbenicima obećavali određena mistična iskustva. Pokoreni su narodi priznali vrhovništvo rimskih bogova koji su polako poistovjećeni s domaćim bogovima sličnih ili istih karakteristika. Od Augustova vremena započelo je štovanje cara kao božanstva u zajedništvu s božicom Romom, zaštitinicom grada Rima, što je posebno plodno tlo našlo u istočnim provincijama u kojima je obožavanje preminulih vladara postojalo i prije dolaska Rimljana. Vjerovalo se da će ukorjenjivanje kulta careva u provincijama pomoći očuvanju jedinstva države posebice tijekom kriznoga 3. stoljeća. Kršćani nisu mogli ni htjeli cara priznati za boga zbog čega su, dobro je poznato, pretrpjeli i preživjeli mnogobrojne progone.

U Saloni je kao najvećem i u svakom pogledu najvažnijem gradu provincije Dalmacije postojalo mnoštvo poganskih kultova o čemu svjedoče kipovi, reljefi, natpisi i neki predmeti svakodnevne upotrebe. U gradu je postojalo najmanje 13 svetišta od čega se samo za njih pet mogu prepoznati materijalni ostatci. Nesumnjivo je takvih objekata moralo biti mnogo više. Središnje mjesto u poganskom vjerovanju starih Rimljana imali su bogovi Kapitolijske trijade: Jupiter, Junona i Minerva. U Saloni je njihov hram, a ujedno i pogansko vjersko središte grada, bio smješten u sjevernom dijelu foruma malo udaljen od sjeveroistočnog oboda teatra. U tlocrtima ga je prilično jednostavno prepoznati jer se radi o objektu sastavljenom od triju uzdužno spojenih pravokutnih prostorija jednakih dimenzija. Od svoga podizanja na prijelazu iz stare ere u novu ovaj je hram najmanje tri puta bio pregrađivan. Jupiterov je kult bio snažno prisutan o čemu govore i brojni žrtvenici koji nose njegovo ime i ime osobe koja ga je posvetila. Štovan je pod različitim epitetima, a na natpisima se najviše javlja kao Iuppiter optimus maximus odnosno Jupiter najbolji (i) najveći. Sigurno su postojali i hramovi u kojima je štovan samostalno, a katkada su natpisi njemu u čast postavljani na uzvisinama kao u Voljaku iznad Salone. Na mosorskim obroncima prema kliškom sedlu natpis uklesan u stijeni posvetio mu je gradski vijećnik Lucije Egnacije Klement. Najviše Jupiterovih natpisa u Dalmaciji potječe upravo iz Salone.

Carski kult

U gradu je morao postojati i hram u kojemu je bilo središte carskog provincijskog kulta. Ne treba posebno isticati da je takav objekt bio luksuzno opremljen kipovima diviniziranih careva, odnosno onih koji su nakon smrti bili proglašeni božanstvima. Nažalost, od kipova su danas ostali samo skromni ostatci. O sprezi carskog kulta i službenih vrhovnih božanstava slikovito svjedoči natpis oslobođenika Publija Anteja Herme, koji je bio sevir, odnosno jedan od šestorice svećenika koji su vodili brigu o carskom kultu. Godine 54. nakon Krista postavio je natpis u kojemu stoji da je sagradio trijem za svetište u kojemu je Jupiter štovan zajedno s božanskim carem Klaudijem (divus Claudius). Ova svećenička služba tipična je upravo za bivše robove jer su njezinim obavljanjem utirali put vlastitoj društvenoj afirmaciji.

Na prostoru gradskoga foruma moralo je postojati još hramova, jednako kao i u ostalim dijelovima grada. On je bio glavna žila kucavica javnoga života, tu su se u osvit dana obavljali rituali kojima su se častili bogovi, a u prvom se redu misli na žrtvovanja životinja. Ona su se obavljala pod nadzorom svećenika (pontifex, flamen) uz kojega je bio prisutan cijeli niz osoba s različitim zaduženjima pa su tako postojali čuvari ključeva svetišta (ostiarii), zatim osobe koje su brinule o posuđu (aeditumus), čuvale svete kokoše (pullarii), usmrćivale životinje (victimarii), a sve je bilo popraćeno svirkom koju su izvodili glazbenici (tibicines, fidicines, licitines, cornicines) s plesačima.

Međutim, kako je Salona od Konstantinova vremena, dakle od prvih desetljeća 4. stoljeća bila temeljito kristijanizirana i kasnije postala središte dalmatinske metropolije, jasno je da su ostatci poganskih hramova bili namjerno uništavani, a s njima su nestajali i poganski kultovi. Jedan od rijetkih istraženih hramova nalazi se uz južnu stranu teatra. Sastojao se od četvrtaste cele i predvorja, a pročelje mu je bilo razigrano četirima kaneliranim stupovima sa korintskim kapitelima. Po svemu sudeći bio je posvećen Dionizu ili Liberu koji su bili popularni u Saloni o čemu govore njihovi kipovi i posvetni natpisi. Ovaj hram bio je tijekom carskog doba pet puta pregrađivan, a nedavno provedena arheološka istraživanja rasvijetlila su neke etape njegova razvoja.

Silvan, Liber, Jupiter

Mnogi žrtvenici u rimskome svijetu posvećivani su božanstvima koja u svojim naravima imaju neke bitne srodne osobine i čiji kultovi imaju neke zajedničke i slične elemente. Rimljani su i u religiji vidjeli jedan od načina romaniziranja, a u novoosvojenim su područjima poštovali zatečenu religijsku sliku. Upravo se na primjeru kulta boga Silvana može vidjeti kako je došlo do stapanja starih delmatskih elemenata s novodošlima iz rimskoga kruga. U gradu su pronađeni brojni reljefi koji prikazuju da je Silvan kao božanstvo poljoprivrede, lova i šuma često štovan u zajednici s Dijanom i nimfama. Redovito je prikazan kao ljudski lik s bradom, rogovima i kozjim nogama sa sviralom u rukama. Nekoliko desetaka žrtvenika sačuvalo je imena njegovih štovatelja prema kojima se vidi da je bio omiljen među nižim društvenim slojevima.

U gradu je također snažno bio prisutan kult Libera koji se često javlja zajedno sa svojom ženskom pratiteljicom Liberom, ali i Jupiterom, Izidom, Serapisom i sebi vrlo srodnim Silvanom. Pod imenom Deus Magnus Conservator loci u Saloni je njegov kult održavalo organizirano udruženje (convivium) i podiglo mu svetište u kojemu su se odvijale svečanosti njemu u čast. Ono je bilo smješteno na lokalitetu Kuline, uz gradske zidine oko 200-300 metara istočno od episkopalnoga centra. U tom dijelu grada arheološka istraživanja nikada nisu učinjena tako da je izgled hrama i mogućih popratnih objekata potpuna nepoznanica.

S druge strane, ljudi su u svojim kućama također štovali božanstva o čemu govori vrlo velik broj žrtvenika malih dimenzija. Jedan od takvih nedavno je pronađen u solinskim Grudinama, upravo u blizini spomenutih Kulina, a posvećen je Cereri, Viktoriji i Veneri. Žrtvenik je postavio muškarac od čijeg je imena sačuvan samo prenomen (Cneius – Gnej), a zašto je odbarao baš ova tri božanstva ostaje pitanje bez odgovora. O nekim kultovima svjedoče i brojni sitni arheološki predmeti, a ne samo skulptura i natpisi. Tako je s Venerom koja se neprekinuto štovala još od grčkih vremena, a bila je vrlo važno božanstvo u propagandi cara Augusta, Tiberija i njima najbližih osoba. Na gotovo svakom salonitanskom natpisu njezino ime prati drugi epitet, a najučestaliji je victrix (pobjednica) što je najjači apekt njezina kulta u gradu. O popularnosti i raširenosti njezina kulta tijekom carskoga vremena svjedoče između ostaloga preslice i mali brončani kipovi.

Viktorija Augusta

Postoje i ona božanstva koja su u rimskom panteonu zauzimala vrlo važno mjesto, ali natpisnih tragova njihova kulta u Saloni gotovo da i nema. Jedno od takvih je Viktorija Augusta. U rimskom svijetu natpise su joj najčešće posvećivale privatne osobe različitih društvenih položaja i to obično za carevo zdravlje, a katkada i pojedinim pobjedama koje su carevi izvojevali poput onih nad Parćanima (Victoria Parthica). Shvaćana je kao samostalno božanstvo, ali i kao aspekt nekoga drugog božanstva poput Jupitera s kojim je često bila združena. U Dalmaciji je, s druge strane, njezin kult vrlo slabo potvrđen. Jedan teško oštećeni natpis iz Salone spominje svećenike koji su u neko doba iza sredine 2. stoljeća prema odobrenju gradskoga vijeća obnovili neku kultnu građevinu koja je, drži se, bila upravo Viktorijin hram. Međutim, nepoznato je gdje je bio smješten. Arheološki tragovi obilato potvrđuju i štovanje Herkula, dok su kultovi Dijane, Fortune i Neptuna malo slabije zastupljeni.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (9). Vrhovništvo rimskih bogova

Solinska kronika 235 (XXI), Solin 15.3.2014, str. 19

Galerija

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 14

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku