Kada je opasnost od Kartažana pod vodstvom Hanibala bila na vrhuncu, u Italiju je 204. prije Krista iz Frigije donesen kult Kibele (Magna Mater), maloazijske božice plodnosti. Štovana je zajedno s Atisom koji se kastrirao da bi joj iskazao odanost. Ispred njezine kultne slike kastrirali su se svećenici, katakada i javno u zanosu, a većina sljedbenika bile su žene. Ljubav između Magne Mater i Atisa veličala se u festivalu Megalezija kojemu je vrhunac bila kastracija, ubijanje i žrtvovanje bika (taurobolija) tijekom čega su pojedinci inicirani u kult škropljeni životinjskom krvlju. Vrlo bučni rituali privlačili su veliki broj ljudi, a sve je umnogome nalikovalo na divlje orgije. Kult je pratio glas izopačenosti, a od službene zabrane zaštitili su ga moćni političari. U srcu Rima na Palatinu Magni Mater je sagrađen hram, a definitivno je uvrštena u rimski panteon za vladavine cara Klaudija (41. – 54). Nakon reformi Antonina Pija (138. – 161.) kult je obnovljen, a sigurno je i prije toga ostavio snažan pečat u Saloni o čemu svjedoči veliki broj natpisa što je po tom mjerilu svrstava odmah iza Rima i Ostije. Ovi natpisi sadrže podatke o gradnji ili obnovi kultnih zgrada ili samo o postavljanju žrtvenika. Nesumnjivo je postojao niz manjih i privatnih svetišta, a jedno veliko i javno sigurno je stajalo u istočnom dijelu grada. Hramovi su redovito sadržavali kip božice u sjedećem stavu okruženu dvama lavovima. U Saloni nije pronađeno velikih kultnih predmeta što, sasvim je sigurno, ukazuje na nasilno gašenje kulta i njegovo uzmicanje pred kršćanstvom.
Širenje Izidina kulta
Egipat je svojim božanstvima također pridonio šarolikosti rimskoga panteona. Posebno je omiljena bila Izida koja je u svojoj mitologiji imala mnoge dodirne točke upravo s Kibelom. Širenje njezina kulta Mediteranom učinilo ju je zaštitnicom mornara i ribara, a jedan od prvih hramova sagrađenih u Italiji nalazio se u Pompejima. Često je štovana u zajedništvu sa Serapisom. Arheološki materijal nedvosmisleno pokazuje postojanje njihova kulta u Saloni o čemu govori i jedan natpis iz Peskare na kojemu jasno piše da u gradu postoji udruženje Serapisovih vjernika. Oskudno znanje o salonitanskim pripadnicima ove religije upotpunjuje poklopac jedne grobnice s prikazima dvoje mladih pokojnika za koje se drži da su bili tek uvedeni u misterije Izidina kulta. Dječak Aurelije Satrije umro je s devet godina, a njegova sestra Aurelija Maksima sa šest godina. Ne može reći da je njihov natpis do kraja i pouzdano protumačen, ali nesumnjivo završava posvetom Izidi i Serapisu. Vanjska obilježja na njihovim portretima također upućuju na zaključak da je riječ o mladim Izidinim sljedbenicima. Iza dječakova desnog uha je Horov čuperak, a djevojčica na glavi ima dvije trake postavljene u obliku križa. U gradu početkom 4. stoljeća postoji strukturirana kultna zajednica o kojoj svjedoči i priličan broj malih figuralnih predmeta egipatskog porijekla: brončani kipići Izide i Ozirisa, šauabtiji i amuleti.
Mitraizam i židovstvo
Posebno snažno korijenje u Carstvu od sredine 2. stoljeća pustilo je vjerovanje u perzijskoga boga Mitru. Glavni figuralni spomenik mitraizma je reljef koji prikazuje božanstvo u trenutku ubijanja bika (tauroktonija). Lijevom nogom mu je pritisnuo leđa, a lijevom rukom podignuo glavu kako bi mu u vrat zabio bodež. Uokolo su prikazani gavran, dvojica bakljonoša (dadofori), ispod je pas koji liže krv iz rane, a nerijetko i zmija te gotovo redovito škorpion koji hvata bikove genitalije. Sa strana su poprsja Sola i Lune. Ovako oblikovani veliki reljefi obično su stajali u mitrejima – svetištima smještenima u pećinama ili ispod zemlje gdje je ritualima prisustvovao veći broj mitraika. Samo su inicirani imali pravo pristupa misterijima tako da je danas nemoguće reći kako su se točno odvijali. Znamo da je postojalo sedam stupnjeva inicijacije i da su žene bile isključene iz kulta. O mitraizmu znanost svoje spoznaje crpi iz šest stotina više-manje jednoličnih i sadržajem kratkih natpisa i iz tri stotine ikonografski vrlo sličnih reljefa. Arheološki materijal upotpunjuju općeniti navodi sadržani u spisima sv. Justina, Tertulijana i sv. Jeronima. Iz Salone potječe priličan broj natpisa koji svjedoče o štovanju Mitre, ali ne postoji niti jedan objekt za koji je arheologija sa sigurnošću rekla da je bio mjesto održavanja kulta. Među njegovim sljedbenicima najistaknutiji je bio jedan vitez, a za ostale se može reći da su bili istočnjačkog porijekla. U Rižinicama je pronađena Mitrina kultna ploča s tauroktonijom, a pored nje ostatci građevine s apsidom okrenutom prema zapadu što bi mogao biti arhitektonski ostatak mitreja.
U Saloni je postojala i zajednica Židova. Njihova je dijaspora u Carstvu bila jako razgranata, a drži se da je činila čak sedam posto ukupnog stanovništva. Posebno se umnožila nakon razorenja Jeruzalema 70. nakon Krista, a u gradu Rimu je do sada potvrđeno postojanje čak 13 sinagoga iz toga vremena. Arheologija podupire tezu o postojanju židovske zajednice i u Saloni. Na jugoistočnoj salonitanskoj nekropoli, na prostoru današenjeg Gospina otoka, don Frane Bulić je pronašao ulomak sanduka sarkofaga s prikazom menore – sedmerokrakoga kandelabra – zbog čega je tu pretpostavio postojanje manjega židovskog groblja. Pronađeno je i nešto sitnoga materijala od kojega valja izdvojiti žućkastu gemu s motivom menore i posude za ulje. Spomenuti predmeti, zatim jedna svjetiljka s prikazom menore i ulomak natpisa koji izričito spominje Židove ne mogu biti datirani prije kraja 3. stoljeća.
Strastveni navještaj Evanđelja
U religiji impregniranoj carskim kultom država je vidjela sredstvo svoga jačanja i ključ opstanka. Rimski panteon je preko svojih »bogova« davao ljudima što su željeli. U prostor naočigled monolitnoga religijskog sustava polako je počelo ulaziti kršćanstvo i to u prvom redu zahvaljujući strastvenom navještaju Evanđelja koje je Duh sveti činio preko sv. Pavla. On u poslanici Rimljanima piše da je pronio Evanđelje do Ilirika (Rim 15, 19), a u Drugoj poslanici Timoteju kaže da je Tita poslao u Dalmaciju (2 Tim 4, 10). Pavao na Istoku naviješta u velikim gradovima poput Efeza, Filipa, Atene i Korinta i nema sumnje da su njegovi učenici prenijeli isti modus i na naše tlo, što će reći da je Salona očito bila polazišna točka za kristijanizaciju ovoga dijela Carstva. Pavao se uvijek služio sinagogom kada je započinjao navještavati Evanđelje, jednako Židovima i poganima. Ona je pomogla krčenju puta za dolazak i širenje kršćanstva. Međutim, je li kao plod Pavlovih ili možda nečijih drugih misijskih djelovanja, poslije sredine 1. stoljeća u Saloni zaista osnovana Crkva nemoguće je reći. Povijesni izvori i arheologija o tome šute kao što šute i o postojanju židovske zajednice iz toga doba.
Istočne religije slavile su prirodne nagone i oplođivanje, a božanstva su se redovito javljala kao muško-ženski par. Ti poganski kultovi sastojali su se od bluda, razvrata i sakaćenja kao posljedice uzbuđenja tijekom proljetnih festivala. U nekim su ritualima nerijetko žrtvovani muškarci i djeca. Kultovi su pružali svojevrsno fizičko zadovoljstvo i misterijsko iskustvo. I ništa više. Zamršeni poganski svijet bezbrojnih bogova bio je osuđen na nepovratnu propast jer nije imao ljubavi i nije znao objasniti što se čovjeku događa nakon smrti. Sve je odgovore dao Isus Krist preko kojega je Bog čovječanstvu pokazao put do vječnoga života na Nebu. Ljudska duša izmorena lutanjima i opterećena grijehom napokon se mogla smiriti, čuti i vidjeti da je Bog jedan i da bezuvjetno voli svakoga čovjeka bez obzira na sve. Antički svijet se polako preobrazio, a s njime i Salona kroz krv svojih kršćana mučenika.
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (10). Zamršeni poganski svijet bezbrojnih bogova
Solinska kronika 236 (XXI), Solin 15.4.2014, str. 19