Život od mora i rijeke

Svakodnevni život u Saloni (11)

Salona je svojim južnim dijelom bila oslonjena na obalu zaljeva, a rukavci rijeke Jadro obujmili su većinu njezina istočnog dijela (tzv. urbs Orientalis). Usmjerenost moru omogućila je otvaranje prema Mediteranu što nije bilo moguće bez luke. Međutim, danas o salonitanskoj luci znamo vrlo malo jer nisu provedena sustavna arheološka istraživanja na mjestima za koja se drži da su joj pripadala. Arheologiji su danas ruke svezane jer je prostor zauzela brza cesta, željeznica, naftni rezervoari i ostale gospodarske zgrade. Luka se najvjerojatnije protezala između Gospina otoka i amfiteatra u dužini od oko 1,5 kilometara obuhvaćajući i južnu stranu zaljeva prema Vranjicu. Zbog navedenih problema teško je govoriti o tadašnjem izgledu obalnog pojasa tim više što se on tijekom vremena izmijenio zbog naplavina rijeke Jadro i potoka Kapljuča koji je u zaljev uvirao zapadno od teatra. Neovisno o kopnenim gabaritima luke prostor ispred nje imao je širinu oko 300 metara što je bilo sasvim dovoljno za manevriranje trgovačkih brodova.

Trgovačka luka

U grad je kao provincijsku metropolu tijekom plovidbenih mjeseci između svibnja i listopada svakodnevno uplovljavao velik broj trgovačkih brodova. U luku su pristizali iz dva pravca. Prvi je vodio od zapada između Čiova i Trogira, a drugi je bio na jugu između rta Marjana i istočnoga rta Čiova. U Kaštelanskom je zaljevu more tijekom godine mnogo mirnije i plovidba je njime sigurnija tako da je, kako to pretpostavlja Branko Kirigin u svome zanimljivome članku Salona i more, morala postojati pilotska služba koja je brodove u zaljevu povlačila prema luci. Rekonstrukcija uplovljavanja pokazala je da ovaj manevar nije bio nimalo bezazlen kako se možda na prvi pogled čini. Naime, plovidbeni put bio je načičkan brojnim otočićima, hridima i pličinama. Možda je upravo zbog mnogih prepreka i velike gustoće prometa osnovana praefectura phariaca o čijem postojanju svjedoči natpis pronađen na prostoru Jankovače istočno od teatra. Don Frane Bulić ga je protumačio kao dokaz postojanja svjetioničarske službe. Spominje se gradski dužnosnik Lucije Anicije Petinat kojemu je praefectura phariaca Salonitana postavila počasni natpis. Međutim, mišljenja oko interpretacije su podijeljenja i neki znanstvenici drže da ova prefektura nema veze sa svjetioničarskom službom nego s Farosom kao sastavnim dijelom, odnosno prefekturom, agera salonitanske kolonije. 

Luka je morala imati vrlo dugačku operativnu obalu s pratećom infrastrukturom potrebnom za održavanje i prihvat brodova koji su tijekom zimskih mjeseci bili na suhu zbog redovitog održavanja. Trgovačka komponenta luke morala je biti primarna što potvrđuje silno mnoštvo uporabnih predmeta pronađenih u gradu, a koji su potjecali iz drugih dijelova Carstva, posebice onih okrenutih prema Mediteranu. Morala su postojati i skladišta za smještaj robe koja je u luku došla ili je iz nje tek trebala biti otpremljena. Tijekom arheoloških istraživanja Zapadne nekropole 1986./1987. na području Jezerina prema moru, nekih 150 metara zapadno od teatra, otkriveni su ostaci velike građevine površine oko 250 m2. Zidovi debljine gotovo jedan metar s posebnim vanjskim ojačanjima i bez unutrašnje podjele prostora naveli su arheologe na pretpostavku da je riječ o lučkim skladišnim kapacitetima (horreum). Nesumnjivo je takvih objekata moralo biti mnogo više. Gledajući na prateće sadržaje nekih drugih luka onoga doba, možda bi se na priobalnom pojasu Salone mogle očekivati građevine poput Neputnova hrama, tvornice amfora i ostaci svjetionika kako je i pretpostavio Bulić prema sadržaju spomenutog natpisa.

U salonitansku su luku pristizali trgovački brodovi iz svih krajeva Mediterana i dovozili su najluksuznije predmete poput atičkih ili maloazijskih mramornih sarkofaga, osobito sredinom 3. stoljeća. Prometovanje morskim putem tada je bilo mnogo jefitnije i sigurnije nego kopnenim putem iako je Salona imala izvrsnu cestovnu povezanost s unutrašnjošću provincije. Nemoguće je zasada reći je li grad imao vlastitu trgovačku flotu i je li, kako se pita Kirigin, trgovanje bilo prepušteno pojedincima i njihovim familijama. Luka je Salonu otvarala Mediteranu i mnogi su se Salonitanci bavili pomorstvom i trgovinom, a o jednome svjedoči monumentalna portretna stela Gaja Utija s reljefnim prikazom trgovačkog broda (navis oneraria). U prijašnjim brojevima ovoga podlistka već je rečeno da su u luci bili smješteni i brodovi mizenatske i ravenatske carske ratne mornarice što govori da je imala i vojni aspekt čija je važnost bila pojačanja tijekom prebacivanja vojnih postrojbi za potrebe ratova na Istoku tijekom 3. stoljeća.  

Natkriveno korito?

Koliko je god Salona živjela od mora u jednakoj je mjeri, ako ne i u većoj, ovisila o rijeci Jadro. Jedan od brojnih rukavaca u istočnom dijelu grada (tzv. urbs Orientalis) tekao je svega stotinu metara istočno od tzv. Porta Caesarea gdje je bio svladan peterolučnim mostom. Najveći dio mosta otkopao je don Frane Bulić prije stotinu godina nakon čega mu se arheolozi nisu vraćali. Most je nosio cestu koja se dalje pružala kroz jugoistočni dio grada i išla prema današnjem Stobreču. Čini se da je zbog prilično guste mreže riječnih kapilara voda dirigirala komunikacijskom infrastrukturom pa je cesta u nekoliko navrata morala biti osovljena na lučne konstrukcije. Jadro je u kasnoantičko doba povremeno običavao podivljati i otežavati normalno funkcioniranje života o čemu svjedoči i potreba za podizanjem umjetnih brana u ovom dijelu grada. Jedna je bila skrojena od ostataka monumentalnog hrama, a druga, nekoliko stotina metara istočno od nje pored današnjeg ribogojilišta, od luksuznog mauzoleja s brojnim mramornim sarkofazima. Sjeverno od tzv. Pet mostova nalazila se zgrada gospodarskog karaktera, čiji se ostaci i danas jasno vide, i koja je za svoju aktivnost koristila snagu vode. Mora biti da je ovaj rukavac bio izdašan jer je sjeverno od mosta pronađena obilna količina šljunka što ga je ovdje navaljala voda, a i most je imao trokutasto ispupčenje za razbijanje valova. Pitanje na koje ni danas nemamo siguran odgovor jest na koji je način rukavac bio reguliran južno od mosta? Čini se da je njegov ostatak do uvira u zaljev bio natkriven. Unatoč Bulićevim istraživanjima mostovnoj konstrukciji i pripadajućem kompleksu još uvijek nedostaje kvalitetna analiza i argumentirana datacija iako se drži da potječe iz Cezarova vremena, dakle iz doba kada je Salona postala rimska kolonija. Gospodarsko postrojenje vjerojatno nije ranije od kraja 3. stoljeća i očito je bilo namijenjeno proizvodnji i bojenju tkanine. 

Osim prirodnih korita rijeke Jadro u Salonu je bilo uvedeno i jedno umjetno – gradski akvedukt kojim je svježa voda dolazila izravno s izvora. Akvedukti su bili vrlo kompleksne građevine čije je podizanje bilo iznimno skupo i zahtjevno. Primjerice, rimski akvedukt Aqua Claudia iz sredine 1. stoljeća stajao je nevjerojatnih 350 milijuna sestercija, što je prema nekim računima bila cijena od 25 tona čistog zlata. U Carstvu je izgrađeno oko 200 akvedukata od kojih je onaj u Karatagi imao dužinu od čak 132 kilometra. Početkom 2. stoljeća voda je u grad Rima dolazila preko devet akvedukata koji su davali 11 m3 vode u sekundi! Salonitanski je akvedukt bio mnogo skromnijih dimenzija i slabije propusne moći od oko 12.000 m3 vode u jednome danu odnosno oko 300 litara po stanovniku. Njegova trasa pružala se uz južnu stranu sjeveroistočnih gradskih zidina, pored tzv. Oratorija A skretala je prema jugu i završavala nimfejem na tzv. Porta Caesarea. Voda na nimfeju bila je besplatna i mogao ju je uzeti tko je htio. Ovakvih je česmi u gradu moralo biti mnogo više, a ne smije se zaboraviti ni da su veliki potrošači vode bila gradska kupališta. Pazilo se da potrošnja bude racionalna. Iz osnovne grane ili akumulacijskih bazena polagale su se cijevi do krajnjih potrošača i to tako da su najniže bile postavljene one koje su vodile do javnih česmi, iznad njih su bile cijevi za terme, a najpliće su bile ukopane cijevi za privatne potrošače koji bi u slučaju suše ili nižeg vodostaja prvi ostajali bez vode. 

 

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (11). Život od mora i rijeke

Solinska kronika 244 (XXI), Solin 15.12.2014, str. 21

Galerija

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 14

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku