VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Poruka

Poštovani, radimo na optimiziranju naših stranica, zbog toga može doći do grešaka prilikom učitavanja određenih sadržaja. Unaprijed se ispričavamo zbog mogućih neugodnosti i zahvaljujemo na razumijevanju.

Suze Helijada (Jantar iz Salone, izložba Arheološkoga muzeja u Domu Zvonimir, prosinac 2012.)



U antici je vjerovanje u magijsko i ljekovito djelovanje jantara (fosilizirane smole crnogoričnoga drveta) bilo široko rasprostranjeno i to ponajprije zato što ga se smatralo nekom vrstom koncentrata solarne energije. Predmeti od jantara imali su funkciju amuleta. Vjerovalo se da jantar posebno štiti djecu i žene te se predmeti izrađeni od jantara nalaze u ženskim i dječjim grobovima, a samo iznimno u grobovima muškaraca.Služili su kao zavjetni darovi božanstvima podzemnog svijeta i božanstvima vezanim uz zemlju, a time i uz reproduktivni ciklus. To su najčešće figurice zečeva ili ptica te voća. Nisu rijetki prikazi bogova, pa tako i grčkog boga Telesfora, zaštitnika zdravlja i života, ali i boga sna i smrti. Među nalazima iz Salone posebno se ističe jantarna figurica erota koji jaše na labudu. Ta se ptica veže uz Veneru, koja nije bila samo božica ljubavi nego i proljeća i probuđene prirode.

Dobrim znakom smatrao se i san o psićima pa su česte i jantarne figurice ležećih pasa, bilo kao privjesaka, bilo na prstenju. Magijsko značenje mogla bi imati i brojna ženska poprsja na prstenju jer se vjerovalo da je dobro držati vlastitu glavu među rukama. Iako su istraživanja pokazala da unutrašnje dimenzije karika jantarnoga prstenja odgovaraju opsezima ženskih prstiju, ipak se smatra da prstenje nije nošeno. Jantar je previše osjetljiv i skup materijal da bi ga se moglo nositi bez većih oštećenja. Posebno se to odnosi na masivni prsten na kojemu su u visokom reljefu prikazane tri Gracije, personifikacija triju životnih doba žene.

Kao oznake časti interpretiraju se žezla ili vretena. To su perle nanizane na metalnu žicu, a vezuju se uz predenje i izradu tkanina te se smatraju oznakom časti rimskih matrona pa su bili polagani u njihove grobove.

Jantar pronađen u Saloni načinom obrade ukazuje na to da je bio izrađen u akvilejskim radionicama. Najveći broj jantarnih predmeta iz Salone pronađen je u grobovima i to posebno za velikih zaštitnih istraživanja godine 1986./1987.

(J. Mardešić 2012)

 

U antici je vjerovanje u magijsko i ljekovito djelovanje jantara (fosilizirane smole crnogoričnoga drveta) bilo široko rasprostranjeno i to ponajprije zato što ga se smatralo nekom vrstom koncentrata solarne energije. Predmeti od jantara imali su funkciju amuleta. Vjerovalo se da jantar posebno štiti djecu i žene te se predmeti izrađeni od jantara nalaze u ženskim i dječjim grobovima, a samo iznimno u grobovima muškaraca. Takva vjerovanja gotovo su nepromijenjena do danas, kad se prodaju ogrlice od jantara koje pomažu prilikom nicanja dječjih zuba. Reklamira ih se kao snažan čistač organizma koji negativnu energiju pretvara u pozitivnu. Ogrlice je potrebno puniti i to na način da ih se izloži jutarnjem ili večernjem suncu.

Osim što je štitio žive, jantar je polagan u grobove kao amulet koji je pokojnike čuvao od zla. Neki od jantarnih predmeta su i izrađivani s nakanom da budu položeni u grob. Služili su kao zavjetni darovi božanstvima podzemnog svijeta i božanstvima vezanim uz zemlju, a time i uz reproduktivni ciklus. To su najčešće figurice zečeva ili ptica te voća. Nisu rijetki prikazi bogova, pa tako i grčkog boga Telesfora, zaštitnika zdravlja i života, ali i boga sna i smrti. Prikazi Erota uobičajeni su dio repertoara rimske funeralne umjetnosti, a osobito su česti na sarkofazima u Saloni. Među nalazima iz Salone posebno se ističe jantarna figurica erota koji jaše na labudu. Ta se ptica veže uz Veneru, koja nije bila samo božica ljubavi nego i proljeća i probuđene prirode.

Dobrim znakom smatrao se i san o psićima pa su česte i jantarne figurice ležećih pasa, bilo kao privjesaka, bilo na prstenju. Magijsko značenje mogla bi imati i brojna ženska poprsja na prstenju jer se vjerovalo da je dobro držati vlastitu glavu među rukama. Iako su istraživanja pokazala da unutrašnje dimenzije karika jantarnoga prstenja odgovaraju opsezima ženskih prstiju, ipak se smatra da prstenje nije nošeno. Jantar je previše osjetljiv i skup materijal da bi ga se moglo nositi bez većih oštećenja. Posebno se to odnosi na masivni prsten na kojemu su u visokom reljefu prikazane tri Gracije, personifikacija triju životnih doba žene.

Kao oznake časti interpretiraju se žezla ili vretena. To su perle nanizane na metalnu žicu, a vezuju se uz predenje i izradu tkanina te se smatraju oznakom časti rimskih matrona pa su bili polagani u njihove grobove.

Trgovina jantarom cvala je još u prapovijesno doba. U Rimu i ostatku Carstva jantar postaje osobito popularan nakon vojnog pohoda na Baltik u vrijeme cara Nerona (37. - 68. godine). Tada su obnovljene prapovijesne trgovačke rute između Baltika i Apeninskoga poluotoka, osigurana je velika nabava jantara i započela je trgovina s baltičkim regijama. Prije tog vremena jantar je bio vrlo rijedak u Carstvu. Kao središte za obradu jantara vrlo se brzo profilirala Akvileja. Smještena je u sjevernom dijelu Jadrana, na raskrižju putova koji su vodili sa sjevera, a osim njezina položaja nastanku radionica za jantar pogodovala je i činjenica da su u gradu već postojale radionice koje su se bavile rezbarstvom i gemama. U Akvileji je pronađen alat koji je služio za obradu kosti i jantara. To su mala dlijeta i šiljci za precizne ureze. Na kraju je jantar glačan lanenom tkaninom kako bi se dobila sjajna površina.

Jantar pronađen u Saloni načinom obrade ukazuje na to da je bio izrađen u akvilejskim radionicama. Najveći broj jantarnih predmeta iz Salone pronađen je u grobovima i to posebno za velikih zaštitnih istraživanja godine 1986./1987. Tada je bio istražen dio zapadne salonitanske nekropole. Od 614 dokumentiranih grobova samo u njih 18 pronađeni su jantarni prilozi, što jasno pokazuje da jantar cijenom nije bio dostupan svim slojevima stanovništva. Izvan grobova jantar je pronađen na četiri mjesta, ali su predmeti vjerojatno izvorno pripadali uništenim grobovima tako da se broj grobova s jantarom može popeti do 22. To je svejedno malen broj (3,6 %), u odnosu na ukupan broj grobova.

(J. Mardešić 2012)

Grčki mit o Faetontu objašnjava nastanak jantara i dovodi ga u vezu sa suncem.

Faetont je bio sin boga sunca Helija i Klimene. Zbog svađe u kojoj je izražena sumnja u njegovo božansko podrijetlo otišao je u palaču svoga oca Helija i zatražio od njega dokaz koji će cijelom svijetu pokazati da je on doista sin sunčanoga boga. Helije je javno potvrdio da mu je otac, ali Faetont nije bio zadovoljan te je tražio konačnu potvrdu. Helije se zakleo najsvetijom zakletvom, svetom rijekom Stiks, da će mu ispuniti svaku želju.

Faetont je zaželio da jedan dan upravlja krilatim konjima i Sunčevim kolima kojima je Helije svakodnevno prelazio preko nebeskoga svoda. Usprkos Helijevim uvjeravanjima da neće moći upravljati konjima jer je to posao za besmrtnika, Faetont nije želio odustati od svoje želje. Vezan zakletvom, Helije je morao pristati.

Na početku puta Faetont se veselio što osvjetljava zemlju, ali krilati konji su, osjetivši da njima ne upravlja božanska ruka, ubrzo skrenuli s puta i uzletjeli previsoko. Poletjeli su do zviježđa Kentaura i preplašili se te se spustili nisko, do same zemlje. Zbog snažne vatre Helijevih kola rijeke su počele ključati, a plodne ravnice Arabije, Nubije i Sahare pretvorile su se u pustinje. Od vrućine more je počelo hlapjeti, zemlja je popucala i otvorilo se strašno Hadovo podzemno carstvo. Božica zemlje Geja podigla se zahtijevajući od vrhovnoga boga Zeusa da tome učini kraj kako svijet ne bi izgorio. Zeus je čuo Gejinu molbu i munjom oborio Faetonta u bezdan. Njegovo tijelo pronašle su nimfe Hesperide i pokopale ga u blizini ušća široke rijeke Eridan što se ulijeva u Jadransko more. 

Na ušću Eridana su otoci Elektridi. Faetontova majka Klimena i njegove sestre Helijade bile su toliko neutješne da su ih bogovi pretvorili u stabla jablana, a njihove suze u jantar.

Vjerovalo se da je Eridan rijeka Pad. Strabon je smatrao da se na ušću Pada nalaze Elektridski (Jantarski) otoci, dok Plinije odbacuje tu tvrdnju. Mit o Faetontu opjevao je veliki rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon (43. godine prije Krista - 17. ili 18. godine poslije Krista) u Metamorfozama, gdje spominje i legendu o nastanku jantara.

Na prijelazu tisućljeća mišljenje o nastanku jantara ipak se polako okretalo prema znanstvenom tumačenju. Tako grčki povjesničar Diodor Sicilski (djeluje između 60. i 30. godine prije Krista) tvrdi da su mitovi samo bajke te da je dobro poznato kako se jantar skuplja na obalama sjevernih mora, a lokalno ga stanovništvo prodaje trgovcima. U djelu Historia naturalis (knjiga XXXVII) rimski pisac i prirodoslovac Plinije Stariji (23.- 79. godine) jantar tretira kao luksuznu robu koja nema praktične primjene. Smatra da jantar nastaje od smole borovih stabala. Smola se na zraku i u vodi skrutne i pada na dno te je potoci i rijeke odnose do morskih obala. Plinije piše i o putovima kojima je jantar stizao u rimsko vrijeme. Germani su ga donosili do Panonije, gdje su ga preuzimali Veneti. To je razlog, tvrdi Plinije, nastanka mita o izvorištu jantara u sjevernom Jadranu.
            Današnja znanost, za razliku od ranijih shvaćanja po kojima se u mitografskim tradicijama radi samo o pjesničkim tvorevinama, polazi od pretpostavke da se u mitovima nalaze i tragovi povijesnih istina. Zanimljivo je kako se suvremeni pristup mitovima približava Plinijevu mišljenju.

Rimski povjesničar Tacit (oko 56. do oko 120. godine) u djelu Germania (45, 4) opisuje kako Aestii, stanovnici obalnoga pojasa Baltičkog mora, skupljaju jantar.

(J. Mardešić 2012)

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.