VIRTUALNI MUZEJ

GRADA SOLINA

 

Terme

 



Velike terme smještene su istočno od tzv. bazilike Urbane odnosno sjeverno od tzv. Pet mostova. Ovaj objekt, jedan od najočuvanijih u Saloni, nije izvorno zamišljen kao termalni sklop. Njemu je prethodila prigradska vila koja je vjerojatno nastradala u požaru i poslije nikada nije obnovljena nego je njezin arhitektonski okvir preuređen u terme i to, kako se čini, u neko doba 3. stoljeća. Središnji dio objekta zauzimalo je otvoreno dvorište uokvireno trijemom na čijoj se zapadnoj strani nalazila prostorija s apsidom, vjerojatno namijenjena za druženje. Sjevernim dijelom termi dominira prostorija za kupku u hladnoj vodi (frigidarium). Lijevo su dvije odvojene svlačionice (apodyterium) od kojih je jedna, čini se, bila i za masažu (unctorium). U njima su djelomično sačuvane jednostavne zidne slikarije, zatim kamene klupe i niše za odlaganje odjeće. Istočno od frigidarija su još dvije prostorije, tlocrtno praktički simetrične svlačionicama, i opremljene dvjema kamenim kadama. Prema novim analizama i ovo su bili frigidariji. Na južne zidove dvaju manjih frigidarija nastavljaju se tri grijane prostorije od kojih su dvije imale hipokaust, odnosno sustav podnog grijanja. Vrući zrak proizvodila je ložnica s peći (praefurnium) i velikim kotlom južno od koje je bila ostava za drva. Nije posve sigurno jesu li prve dvije prostorije bile samo s grijanim zrakom (tepidarium) ili namijenjene znojenju (sudatorium) odnosno masaži (unctorium). Međutim, nema sumnje da je najbliže ložištu bila prostorija s vrućom vodom (caldarium) s bazenom u apsidalnom proširenju na zapadnoj strani. Ovdje je zrak bio ugrijan na oko 50 stupnjeva Celzijevih, a pod na 60 do 65 stupnjeva. U zapadnom dijelu termi južno od dvaju apoditerija postojao je niz od pet prostorija koje su funkcionirale kao samostalan kupališni sklop sastavljen od apoditerija, frigidarija, tepidarija, kaldarija i vlastitog prefurnija. Jedna pretpostavka kazuje da je taj dio objekta bio namijenjen ženama. U sjeveroistočnom kutu središnjeg dvorišta bila je prostorija za osobu koja je brinula nad odjećom i ostalim stvarima kupača (capsarius) odnosno za osobu zaduženu za naplaćivanje ulaznica (captuarius). Cijeli kompleks broji 27 prostorija koje su istodobno mogle primiti pedesetak posjetitelja. U usporedbi s drugim termama u Carstvu ove salonitanske pripadaju razredu manjih ili srednje velikih.

Terme

Kupališta (thermae, balnea) su izrazita svojina rimske civilizacije i imao ih je gotovo svaki grad tadašnjega Carstva. U Saloni su na desetak mjesta otkriveni ostatci manjih termi što je prilično velika koncentracija, posebice ako se znade da je u velikoj Ateni poznato tek sedam termalnih sklopova, a u iznimno sačuvanim Pompejima osam. Najbolje očuvane su Velike terme, smještene istočno od tzv. bazilike Urbane odnosno sjeverno od tzv. Pet mostova. Međutim, ovaj objekt, jedan od najočuvanijih u Saloni, nije izvorno zamišljen kao termalni sklop. Njemu je prethodila prigradska vila koja je vjerojatno nastradala u požaru i poslije nikada nije obnovljena nego je njezin arhitektonski okvir preuređen u terme i to, kako se čini, u neko doba 3. stoljeća. Spajanje na gradsku vodovodnu mrežu olakšano je blizinom akvedukta čija je trasa prolazila sedamdesetak metara sjevernije. Južno pročelje zgrade naslonjeno je na ulicu odakle se kompleksu moglo pristupiti kroz dva ulaza. Pored njih je bilo nekoliko manjih prostorija kojima je zbog lošije očuvanosti teško odrediti namjenu. Lako je moguće da je između ulaza bio nužnik (latrina) ispiran iskorištenom vodom iz bazena u sjevernom dijelu kupališta. Središnji dio objekta zauzimalo je otvoreno dvorište uokvireno trijemom na čijoj se zapadnoj strani nalazila prostorija s apsidom, vjerojatno namijenjena za druženje. Sjevernim dijelom termi dominira prostorija za kupku u hladnoj vodi (frigidarium). Lijevo su dvije odvojene svlačionice (apodyterium) od kojih je jedna, čini se, bila i za masažu (unctorium). U njima su djelomično sačuvane jednostavne zidne slikarije izvedene bijelom bojom s okomitim žarkocrvenim prugama, zatim kamene klupe i niše za odlaganje odjeće. Istočno od frigidarija su još dvije prostorije, tlocrtno praktički simetrične svlačionicama, i opremljene dvjema kamenim kadama. Prema novim analizama i ovo su bili frigidariji. Na južne zidove dvaju manjih frigidarija nastavljaju se tri grijane prostorije od kojih su dvije imale hipokaust, odnosno sustav podnog grijanja, svojevrsne preteče modernog centralnog grijanja. Njihovi podovi položeni su na segmentne stupove od kružne opeke što je omogućavalo strujanje vrućeg zraka koji je sustavom šupljih keramičkih cijevi (tubuli) grijao i zidove. Vrući zrak proizvodila je ložnica s peći (praefurnium) i velikim kotlom južno od koje je bila ostava za drva. Nije posve sigurno jesu li prve dvije prostorije bile samo s grijanim zrakom (tepidarium) ili namijenjene znojenju (sudatorium) odnosno masaži (unctorium). Međutim, nema sumnje da je najbliže ložištu bila prostorija s vrućom vodom (caldarium) s bazenom u apsidalnom proširenju na zapadnoj strani. Ovdje je zrak bio ugrijan na oko 50 stupnjeva Celzijevih, a pod na 60 do 65 stupnjeva. Opisani raspored prostorija posve je uobičajen za rimsku termalnu arhitekturu, a sva odstupanja u ovome objektu posljedica su prilagođavanja postojećih zidova stambenog sklopa i posve je logično što su prostori nanizani od hladnijih prema vrućima. Nije jasno jesu li posjetitelji rimskih termi bili obnaženi i pretpostavlja se da su nosili lagani komad odjeće, možda subligaculum koji je prekrivao slabine. Na kupanje su nosili balzamarij, sredstva za njegu tijela, ručnike, a neizostavan je bio zakrivljeni metalni čistač (strigilum) za skidanje ulja i prljavštine s tijela. Nakon presvlačenja tijelo se obično mazalo mješavinom ulja i finog pijeska kako bi se zatvorile pore i spriječilo prekomjerno znojenje, a onima koji su to mogli priuštiti na usluzi je bilo osoblje za masiranje, depilaciju i održavanje ljepote tijela (unctor, aliptes, alipilus). U zapadnom dijelu termi južno od dvaju apoditerija postojao je niz od pet prostorija koje su funkcionirale kao samostalan kupališni sklop sastavljen od apoditerija, frigidarija, tepidarija, kaldarija i vlastitog prefurnija. Jedna pretpostavka kazuje da je taj dio objekta bio namijenjen ženama. U sjeveroistočnom kutu središnjeg dvorišta bila je prostorija za osobu koja je brinula nad odjećom i ostalim stvarima kupača (capsarius) odnosno za osobu zaduženu za naplaćivanje ulaznica (captuarius). Terme nisu bile velike pa je moguće da je obje zadaće obavljao jedan čovjek. Cijeli kompleks broji 27 prostorija koje su istodobno mogle primiti pedesetak posjetitelja. U usporedbi s drugim termama u Carstvu ove salonitanske pripadaju razredu manjih ili srednje velikih. Isto tako, ispravnije bi bilo za njih upotrebljavati izraz balneum s time da njihova veličina, nepostojanje raskošnog ukrašavanja, nastanak u već postojećem objektu i smještaj unutar grada govore da nije riječ o kupeljima u vlasništvu grada nego o privatnim kupeljima u kojima se ulaz naplaćivao. Vlasnik je mogao voditi njihovo poslovanje, a mogao ih je iznajmiti drugoj osobi koja je snosila troškove održavanja, imala prihod od ulaznica i najma prostorija trgovcima i obrtnicima.

NASLOVNICA  UVJETI KORIŠTENJA  KORISNE POVEZNICE  KONTAKT  IMPRESSUM

Virtualni muzej grada Solina - Sva prava pridržana © 2013-2018 vmgs.hr

Korisne poveznice

     

Impressum

Ideja i realizacija

Antun i Marko Matijević

Bibliografija

Damir Agičić, In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, Tusculum 7, Solin 2014, 225-228.
Ivan Alduk, Rustem-paša i Mihrimah, Tusculum 3, Solin 2010, 63-69.
Ivan Alduk, Tvrđave splitsko-dalmatinske županije, Split 2014.
Antički portret u Jugoslaviji, Beograd – Skopje – Zagreb – Split – Ljubljana 1987 (katalog izložbe).
Ivo Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
Petar Zdravko Blajić, Pohvalna pjesma Splitu, Naprijed s glazbom, Klis 1996, 81-83
Petra Blažević, Muzeološka koncepcija prezentacije Solina u ranom srednjem vijeku, Diplomski rad, Zagreb 2013, (https://darhiv.ffzg.unizg.hr/2417/1/Diplomski_rad_Petra_Blazevic.pdf, preuzeto 22. 9.2014.).
Sanja Buble, Gradnja mlina - umijeće koje nestaje; Gašpina mlinica u Solinu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33-34, Zagreb 2009-2010, 97-112.
Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone, Split 1986, 71-77.
Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 70-71, Split 1968-1969, 57-107.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi na istočnoj obali Jadrana, Split 1988.
Nenad Cambi (uredio), Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, Predgovor, 5-36; Pogovor, 446-507.
Nenad Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić, 25, Split 1993, 351-359.
Nenad Cambi, Sarkofag Dobroga pastira iz Salone i njegova grupa, Split 1994.
Nenad Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Nenad Cambi, Antika, Zagreb 2002a.
Nenad Cambi, Kiparstvo, Longae Salonae I, II, Split 2002b, 115-162 (I), 44-98 (II).
Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Nenad Cambi, Atički sarkofazi u zbirci Matijević, Tusculum 1, Solin 2008, str. 61-67.
Nenad Cambi, Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji, Split 2010.
Nenad Cambi, Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone, Tusculum 7, Solin 2014, 75-79.
Tonći Ćićerić, Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964., Tusculum 6, Solin 2013, 191-214.
Dino Demicheli, Salonitani extra fines Dalmatiae (III). Civili salonitanskoga podrijetla, Tusculum 7, Solin 2014, 31-50.
Arsen Duplančić, Solin na akvarelima Edmunda Misere,Tusculum 1, Solin 2008, 159-170.
Arsen Duplančić, Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima, Tusculum 2, Solin 2009, 145-172.
Ejnar Dyggve, L’amphitheatre, Recherches à Salone, II, Copenhague 1933, 35-150.
Ejnar Dyggve. Istraživanja u Dalmaciji, Split 2014 (katalog izložbe).
Ivan Grubišić, Solinski Šperci, Tusculum 2, Solin 2009, 111-144.
Ivan Grubišić, Solinski Paraći, Tusculum 3, Solin 2010, 71-103.
Milan Ivanišević, Solinske božićne jaslice, Solin 1997.
Milan Ivanišević, Antica rediviva, Longae Salonae, I, II, Split 2002, 643-661 (I), 240-251 (II).
Milan Ivanišević - Đenko Ivanišević, Katastar Solina i okolice u godini 1831., Split 2011.
Mirko Jankov, Glazba i pjevanje, Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 187-201.
Mirko Jankov, Stara solinska misa, Tusculum 5, Solin, 177-203.
Jasna Jeličić-Radonić, Amfiteatar i zapadni bedemi Salone, Tusculum 1, Solin 2008, 35-44.
Jasna Jeličić-Radonić - Darko Pereža, Antičke spolije u solinskim Paraćima,Tusculum 4, Solin 2011, 43-66.
Mato Jurković - Branka Jurković-Bevilacqua, Introdukcija i aklimatizacija drvenastih egzota - četinjače - u zagrebačkim parkovima, Šumarski list, CXX, br. 7-8, Zagreb 1996, 327-334.
Lovre Katić, Naseljenje današnjeg Solina, Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953, 85-101.
Lovre Katić, Solin od VII do XX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 9, Split 1955, 17-91, 309-311.
Lovre Katić, Ljetnikovac slikara Jurja Pavlovića u Solinu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split 1962, 213-217.
Lovre Katić (priredio Ivan Mužić), Bilo jedno ubavo selo, Split 2008 (drugo dopunjeno izdanje).
Mario Kezić, Branko Grbić, Solin 2015 (katalog izložbe).
Slavko Kovačić, Katić, Lovro (Lovre), Hrvatski biografski leksikon , Zagreb 2009, (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=194, preuzeto 5.1.2014.)
Jagoda Mardešić, Teatar i hram u Saloni, Archaeologia Adriatica 11, Zagreb 2008, 223-234.
Jagoda Mardešić, Suze Helijada, Split 2012 (katalog izložbe salonitanskoga jantara).
Jagoda Mardešić, Don Frane Bulić na fotografijama, Solin 2014 (katalog izložbe).
Jagoda Mardešić, Bonus pastor u Saloni, Solin 2015 (katalog izložbe).
Emilio Marin (uredio), Starohrvatski Solin, Split 1992.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni žrtvenik iz Vranjica, Solinska kronika 27 (III), Solin 15. 12. 1996, str. 19.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Fragment nadgrobne stele s Japirka, Solinska kronika 29 (IV), Solin 15. 2. 1997, str. 15.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobna stela iz Donje Rupotine, Solinska kronika 33 (IV), Solin 15. 6. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Nadgrobni natpis Aurelija Firmina, Solinska kronika 30 (IV), Solin 15. 3. 1997, str. 17.
Dražen Maršić, Neobjavljeni spomenici sa solinskoga područja. Starokršćanski ulomci u Bašinim kućama, Solinska kronika 31 (IV), Solin 15. 4. 1997, str. 16-17.
Dražen Maršić, Rimske portretne stele iz Muzeja grada Trogira, Opuscula archaelogica 28, Zagreb 2004, 111-146.
Dražen Maršić, Nadgrobni reljef iz Vranjica - primjer rimskoga spomenika uklesana
u živu stijenu, Tusculum 1, Solin 2008, 45-52.
Dražen Maršić, Izgubljeni salonitanski spomenici (II.) / Portretne stele vojnika VII. legije C.p.f. Gaja Lukrecija i Lucija Cezija Basa, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 103, Split 2010, 68-80.
Dražen Maršić, O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata, Tusculum 7, Solin 2014, 7-30.
Dražen Maršić, Salonitanska portretna stela Virdomara i Pame, Tusculum 8, Solin 2015, 7-24.
Ivan Matijević, Qui cucurrit frumentarius annos XI, Tusculum 7, Solin 2014, 67-74.
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, Zadar 2015 (neobjavljena doktorska disertacija).
Marko Matijević, Crkve, kapele i groblja u župi,Sto godina župe Gospe od Otoka, Solin 2011, 65-116.
Marko Matijević - Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin 2006.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Tea Odak, Molekularno-biološka obilježja endemske mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostirs salonitana), Magistarski rad, Zagreb 2004, (https://www.balkan-trout.com/pdf/Tea_mag.pdf, preuzeto 30.11.2013.)
Vjekoslav Parać (priredio Bogdan Žižić), Sjećanja, Solinska kronika 55(VI)-57(VI), Solin 15.4.1999,23; 15.5.1999,23; 15.6.1999,23.
Proleksis enciklopedija (https://proleksis.lzmk.hr/)
Ratna kronika Splita (https://www.ratnakronikasplita.com/)
Ante Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VII-IX, Zagreb 1982, 121-137.
Duje Rendić-Miočević, Antička Salona (Salonae) - povijesno urbanistički i spomenički fenomen, Arhitektura 160-161, Zagreb 1977, 54-69.
Duje Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Duje Rendić-Miočević, Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike, Antička Salona. Zbornik radova, Split 1991, 255-267.
Salona divina, Koprivnica 2011 (katalog izložbe).
Petar Selem – Inga Vilogorac Brčić, Romis. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani, Zagreb 2012.
Mia Sesartić, Povratak starome Solinu. Paraći 3, Solinska kronika 178 (XVI), Solin 15.7.2009,22.
Ljubo Stipišić (uredio), Pučki crkveni i svjetivni pjevači Solina. Pivači Salone. Glagoljaško pjevanje Solina, Solin 2002.
Tonći Šitin, Josip Ado Podrug, Solin 2007 (katalog izložbe).
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju,Ars Adriatica 3, Zadar 2013, 175-192.
Domagoj Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Ubi erat lupa (https://www.ubi-erat-lupa.org)
Igor Zidić, Vjekoslav Parać, Zagreb 2010.
Igor Zidić - Stanko Špoljarić, Vjekoslav Parać, Zagreb 1984, (katalog izložbe).

 

Fotografije i ilustracije

Arhiv časopisa Tusculum
Arhiv Mirka Jankova
Arhiv Marka Matijevića
Arhiv Solinske kronike
Arhiv Župe Gospe od Otoka
Zoran Alajbeg
Ortolf Harl
Dražen Maršić
Tonći Seser
Jakov Teklić


Sva prava pridržana © 2016 vmgs.hr
Stranicu novčano podupire Grad Solin

Vmgs.hr koristi kolačiće (eng. cookies) da bi poboljšala Vaše doživljaje prilikom posjeta stranice te za prikupljanje podataka za analitiku pomoću alata Google Analytics. Pritiskom na gumb "Zatvori" slažete se sa našom politikom o kolačićima.