Branko Grbić: Sakralni motivi

Umjetnost (Likovna umjetnost)

Neobično sam sretan i počašćen što kao Brankov dugogodišnji prijatelj i susjed, te ujedno autor predgovora za katalog njegove prve samostalne izložbe priređene godine 1995. u Domu Zvonimir, mogu prozboriti o pokojnom Branku, istinskom umjetniku, samozatajnom i plemenitom čovjeku, kao i o njegovu vrijednom i kvalitetnom kiparskom opusu koji danas baštinimo. Posebno mi je drago da se upravo u predblagdansko vrijeme, uoči Velikoga tjedna i najvažnijega kršćanskog blagdana, Uskrsa, Grad Solin odužuje svom sugrađaninu Branku Grbiću koji već gotovo 12 godina nije među nama, priređujući mu spomen izložbu. Prateći pomno Brankove umjetničke početke i razvojne faze sve do njegova prerana ovozemaljskoga kraja, od spomenute prve izložbe, potom i druge priređene zajedno s Josipom Podrugom, ali i onih koje su realizirali profesori Milan Ivanišević i Vladimir Rismondo mlađi, posvjedočujem da je umjetnik već za svojega kratka života i stvaranja dosegao punu zrelost te prepoznatljiv vlastiti kiparski izričaj, a na poseban način to se potvrđuje u izvanredno oblikovanim raspelima. Dramatični osjećaj Kristove muke uvijek je duboko iskreno proživljen. Pritom je Branko vješto i nepogrješivo birao komade drva, rezbareći i tešući, ljušteći i otimajući od materije spontano i intuitivno, stvorivši dojmljiv kiparski ritam cjeline i detalja. U tom uvjerljivom izražaju Kristove patnje, oslanjajući se kadikad na uzore u tradicionalnim dalmatinskim gotičkim raspelima, Brankov kiparski izričaj najčešće se kreće od naturalizma i ekspresije pa do naznake jezgrovitom stilizacijom. Koristim prigodu citirati i dio teksta za predgovor kataloga zagrebačkoj izložbi u Ininoj galeriji profesora Vladimira Rismonda ml. koji je doista proniknuo u srž Brankova stvaralaštva, te zapisao kako Brankove »skulpture promatramo kroz individualizam vizije, neopterećenost konvencijama i odanost dijalogu s materijalom, a njegovo najveće majstorstvo jest sposobnost slušanja morfoloških pripovijesti drveta«. Na kraju želim istaknuti da sam jedan od sretnika i privilegiranih koji posjeduju Brankovu skulpturu, točnije jedno prelijepo i umjetnički kvalitetno raspelo koje s ponosom čuvam kao relikviju i koje me uvijek sjeća na naše nezaboravno i neraskidivo prijateljstvo. Riječ je dakako o poklonu umjetnika, a podsjećam da je Branko prijatelje pa i poznanike s radošću djeteta uvijek nesebično darivao svojim skulpturama, dajući im na taj način najviše što može, a to je dio plemenitog i dobrog srca koje je utkao u svoja djela. Brankova raspela jesu iskrena svjedočenja vjere, Kristove patnje i uskrsnuća, te ih se stoga bez imalo ustručavanja i dvojbi može uvrstiti u sakralnu umjetnost, a zbog čistog vjerskog nadahnuća i ostvarene umjetničke kvalitete mogu resiti crkvene prostore i sakralne zbirke. Posebnu važnost umjetničkoga nadahnuća vjerom naznačuje sveti papa Ivan Pavao Drugi u pismu koje je 1999. uputio umjetnicima istaknuvši da crkva treba umjetnost u prenošenju poruke koju joj je Krist povjerio, jer ona može čovjeku tu poruku učiniti razumljivom, približavajući čovjeka svijetu duha i ljepote Božje. U svom kratkom životu Branko je svojim kiparskim stvaralaštvom zacijelo uspio u širenju i prenošenju Kristove poruke, približivši je i običnom čovjeku.

(Mario Kezić 2015.)

Galerija

Sličan sadržaj