Stalna briga za dohvatanjem autentičnog pikturalnog izraza odredila je umjetničku sudbinu Josipa Podruga. Kao da je desetljeća slikarske avanture posvetio principu »unutrašnje nužnosti« (Kandinski) koja neće zavisiti od mimezisa, već će se okretati čovjekovu duhovnom aspektu, tragati za univerzalnim temama koje nadživljuju konkretne povode i lokalni kolorit. Slikom je Podrug već sedamdesetih godina 20. stoljeća, premda na tragu velikih pravaca europskoga slikarstva, započeo svojevrsni revolt gradeći zatvoreni i autorski definiran likovni sustav unutar kojega se pomaci sve ovo vrijeme ne događaju drastično, nego logično i po diktatu nekog unutrašnjeg zova. Više od strukturalnih i kolorističkih elemenata slike obuzima ga misao da samo u najneposrednijem dijalogu s prirodom, salonitanskim agerom, tradicijom koja je u njegovim očima živjela ne više tamnim kolorističkim masama već prozračnim nemirom i vedrinom nove deskripcije, može doprijeti do simbola i poruke. Atmosfera na slikama koje nastaju jedna za drugom nije više samo evokacija konkretnog pejzaža i akata, već je riječ o preobrazbi, o nekom dijalogu s dramom koja se zbiva oko nas, prisiljava nas na istraživanje prostora svijesti, vidova onog »unutrašnjeg života«. Ljudske figure u širem prostoru iskazuju nerijetko tjeskobu i nemoć, na konceptualnoj razini progovaraju o svijetu koji ih okružuje, i određene su onim što ostaje od Solina kao slikarova genius loci, još više konkretnog povijesnog lokaliteta koji je urušen i u moći nepouzdanih rekonstrukcija. Sinteza Podrugovih umjetničkih iskustava crpi svoja nadahnuća podjednako iz prošlosti i sadašnjosti, uz neprestano ispitivanje slikarskih postupaka, uključivanje vizualnih metafora i gradnju višeslojnih sadržaja. On smješta svoje likove u bestežinska stanja gdje lebde ili otkriva krvavu dramu ideoloških sukoba, najčešće odbija ono što nema simbolične i metaforičke konotacije. Svako opažanje ovdje se pretvara u mišljenje, svako rasuđivanje je i intuicija, Podrug je ukopan u veliku kolonu hrvatskih likovnih samotnjaka koji za marginalnost svojega krika nije krivio nikoga do sebe. Kada su se povukle tamne uspomene djetinjstva, relativno brzo se otvara svjetlu i boji koji postaju glavni elementi osjećajnosti. Njegov je impresionizam uvijek analitičan i oprezan, a poetska narav utjecala je na to da se uvijek isti pejzaž mimetički obnovi i rekonstruira. Rezultat je kolorističko pulsiranje slikovne epiderme i svečana atmosfera koja se postiže posebno na slikama sakralne tematike. Gotovo pastelni i blagi tonaliteti uspostavljaju psihološku razinu duboke kontemplativne vedrine, nježnosti i usklađenih senzornih skala. Podrugovo slikarstvo u današnjem vremenu apsolutnog pluralizma jezika, postupaka i medija, bez prepreka afirmira svoju neospornu legitimnost oslonjenu na poštivanju kontinuiteta vlastita izraza. Njegovi recentni radovi, ma koliko nastavljaju na ranija pikturalna iskustva, ostvaruju kompleksnije odnose u skladu s umjetnikovim sadašnjim spoznajama. Izbor motiva kreće se od pejzaža, preko sakralne tematike do zaokupljenosti različitim socijalnim motivima, ali njih slikar ne doživljava kao slikarske žanrove nego više kao činjenice svakodnevnog života. Sve je rezultat zapamćenja, pa je i deskriptivna istina gubila vrijednost prema onom asocijativnom. Ništa bitno u Podrugovu slikarstvu neće kazati podatak da je prolazio kroz različite slikarske etape, kao što nije težio izgradnji zasebnog i homogenog slikarskog jezika, nego mu je on služio da izrazi brojne dojmove, susrete, iskušenja… Kako od onih dramatskih »proljećarskih« tema ili simboličnog odisejskog traganja za domovinom, tihih i poetičnih pohoda sv. Jerolima Solinu, časnih sestara i procesija koje sugeriraju duhovnu komunikaciju sa Svevišnjim, do geometrijskih sugestija Crnog i bijelog puta, Valerijina rublja ili autobiografskog Vagabunda. Niz minijatura, crteža, slika na staklu imaju neprijepornu magnetizirajuću privlačnost, upravo kao i serija monolitnih nadgrobnih stela u oniričkom prostoru s univerzalnim značenjem. Najnovije slike Josipa Podruga zadobile su dostatnu mjeru zrelosti, slobode, ispunjene su iskrenom duhovnosti, domoljubljem, ostajući jednako tajanstvene, suzdržane i koloristički profinjene. Konačno, Podrug nikad nije pristao da naruši prvobitnu vokaciju, da pokoleba vjeru za promjenama, da pristane na kompromise. Po mjeri osobnog izbora pronalazio je u svijetu, koji mu nije uvijek bio sklon, ne samo zasebnu etiku življenja već i povode, načine i znakove iskazivanja svoje umjetničke svijesti kroz intimnu formu dijaloga s vremenom prošlim i sadašnjim.
(Tonći Šitin 2007.)
