Pokušaji izdavajanja iz splitske općine

1936.

Tijekom druge austrijske uprave Dalmacijom od 1813. do 1918. Solin je bio sastavni dio političke općine Splita koja se na temelju Općinskoga zakona iz 1849. dijelila na gradski dio (područje Splita s 10.687 stanovnika) i općinske seoske dijelove: Žrnovnica sa Sitnim, Stobrečom, Mravincima i Kučinama (1.288 stanovnika); Jesenice; Podstrana; Sitno Gornje i Srinjine (2.282 stanovnika) te Solin i Vranjic (1.418 stanovnika). Naselja i sela oko grada ostatak su nekadašnjega staroga komunalnog sustava koji je Splitu osiguravao nužne prehrambene proizvode. Solinsko područje ostaje sastavni dio splitske Općine i u Kraljevini SHS te poslije u Kraljevini Jugoslaviji.

Ideja o izdvajanju Solina iz splitske Općine potječe još iz godine 1865. kada je Općinsko vijeće odbilo taj zahtjev s obrazloženjem kako je to tek mišljenje manjega dijela stanovnika sela Solina. Dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća Solin s Vranjicom ponovno traži formiranje vlastite Općine, koja bi im bila bliža, dostupnija, korisnija. Na seoskom zboru održanom 2. rujna 1928. sudjelovalo je oko 400 mještana iz svih solinskih zaseoka. Oni su donijeli zaključak da je potrebno izdvojiti Solin iz tadašnje splitske Općine, ponajviše zamjerajući njezinoj upravi komunalno zaostajanje Solina i samovoljno ponašanje administracije. Solinjani su ujedno istaknuli kako se na njihovome području nalaze tvornice cementa, tvornica eternita (smjese od cementa i azbesta za pokrivanje krovova), naftni spremnici, velika stovarišta drva, boksita i tupine od kojih se ubiru velika porezna sredstva a koja se ne ulažu u razvoj Solina. Posebno naglašavaju kako su zbog izgrađenih tvornica žrtvovali svoj idilični mir i kako su im se tvornice svojim dimom uvukle u kuće. Organizator seoskoga zbora bila je mjesna organizacija HSS-a i njezin općinski vijećnik Blaž Katić. Tadašnji tisak izvješćuje kako se nikad starodrevno i veliko, u splitskoj općini najjače selo Solin nije pokazalo tako složno i jedinstveno kao na današnjem zboru kad je imalo da izreče osudu onima koji su kroz posljednjih 10 godina upravljali općinom splitskom.

Splitska Općina je iznijela svoje argumente: navela je elektrifikaciju i vodoopskrbu Solina te probijanje dvaju novih putova u Strani i do Kunčevih kuća u Solinu.

Iako je splitska Općina nekoliko godina uspješno marginalizirala ovu inicijativu Solina i Vranjica, o njoj se 1933. ipak raspravljalo na Općinskom vijeću zahvaljujući upornosti i nepopustljivosti solinskih vijećnika Blaža Katića i Ivana Gašpića. Nakon njihovih optužbi o korištenju poreznih sredstava Solina i Vranjica u prilog Splita, Općinsko vijeće donijelo je odluku da se u roku od 30 dana ispitaju prihodi i rashodi Solina i Vranjica od 1928. do 1933., odnosno da se utvrdi da li su i koliko prihodi Solina i Vranjica bili upotrebljavani na korist grada Splita ili drugih odlomaka ove općine. Pored općinskoga računovodstva, te prihode i rashode bili su zaduženi istražiti i revizori Banske uprave iz Splita. Prema općinskom izvješću prihod Solina i Vranjica iznosio je 3.417.814,92 dinara, a rashod 4.292.848,13 dinara. Prikazano pasivno financijsko stanje ovih mjesta bio je glavni argument Općinskom vijeću da odbaci zahtjev za izdvajanjem iz splitske Općine. Banska uprava u Splitu također je potvrdila odluku Općinskoga vijeća na štetu Solina i Vranjica. Međutim, cijeli je slučaj završio na Upravnom sudu, koji je poništio odluke Općinskog vijeća i Banske uprave. Predmet je vraćen pred vijećnike splitske Općine sa zahtjevom da pravilno provedu proceduru, odnosno da iznesu samo svoje mišljenje o zahtjevu Solina i Vranjica i upute ga Ministarstvu unutrašnjih poslova koje će o tome donijeti konačan stav.

Nekoliko dana prije sazivanja sjednice Općinskoga vijeća, početkom siječnja 1936., održan je zbor Solinjana i Vranjičana u zgradi Seoske blagajne na Širini. Nazočilo je oko 700 ljudi. Zbor je otvorio Pero Mikelić, a poslije njega je Blaž Katić prikazao dotadašnji tijek borbe za vlastitu Općinu i potom pročitao brzojav upućen ministru Antonu Korošcu sa sljedećim sadržajem: Seljaci Solina i Vranjica sa sastanka 700 glasača, mole ponovo, pritiješnjeni krajnom nuždom da odobrite otcijepljenje ove općine od Gradske općine splitske i time učinite kraj neodrživom stanju. Za govornicu izašli Jozo Grubišić, Jozo Bulić, Jozo Gašpić, Andrija Boljat i Vice Čerina te najavili borbu do konačne pobjede, odnosno formiranja Općine Solin-Vranjic. Oni su ujedno istaknuli kako 20% seljačkih proizvoda strada od cemetne prašine te da radnici u tvornicama rade u teškim uvjetima zbog kojih su se mnogi razboljeli od tuberkuloze. Na kraju je izabrano izaslanstvo koje je trebalo Bansku upravu i Sresko načelstvo izvjestiti o zaključcima s ovoga skupa.

Na Općinskom vijeću Splita od 15. siječnja 1936. ponovo je potvrđeno negativno mišljenje o izdvajanju Solina i Vranjica uz obrazloženje da su ta naselja i dalje financijski pasivna te da je područje splitske gradske općine obuhvaćajući sva sela najuže i najbliže okolice Splita u dnevnom životu kroz stoljeća toliko se sa gradom povezalo ekonomski i prometno, da je to inače prirodna geografska, geološka i ekonomska cjelina dobila već od davnina i svoju pravnu formu u jednoj jedinstvenoj političkoj općini grada Splita kao svog prirodnog privrednog gravitacijskog središta.

Obzirom da je za izdvajanje bila većina mještana Solina i Vranjica, ustanovljen je Odbor za otcijepljenje, koji se sredinom siječnja 1936. oglasio u Novom dobu smatrajući da splitska Općina manipulira s financijskim izvješćem u svoju korist pa izričito naglašava da se ovdje ne radi o tome koliko je općina potrošila više ili manje u Solinu ili Vranjicu, već se radi o tome da se utvrdi koliko iznose, odnosno koliko bi morali iznositi prihodi na teritoriju, što ga sačinjavaju sela Vranjic-Solin, na temelju čega ustanovilo bi se da su ti prihodi za nekoliko stotina hiljada dinara veći nego bi bili izdaci za samostalnu općinu. Pored toga, iznesen je primjer Kaštel Sućurca koji, po njihovome mišljenu, samo od prihoda tvornice cementa može pokriti izdatke za funkcioniranje Općine.

Višegodišnja nastojanja Solinjana i Vranjičana nisu uspjela, a njihova su naselja ostala sastavni dio splitske Općine i nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije.

Galerija

Sličan sadržaj