Don Frane Bulić umro je 29. srpnja 1934. u Zagrebu, a njegovi zemni ostaci položeni su u sarkofag na Manastirinama 2. kolovoza. Prethodno su bili izloženi u kapeli Biskupskoga sjemeništa. Tu se formirala žalobna povorka u kojoj su bili splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, hvarski biskup Miho Pušić, splitski gradonačelnik Mihovil Kargotić, donačelnik Duje Ivanišević, predsjednik JAZU dr. Albert Bazala, kipar Ivan Meštrović, direktor Arheološkoga muzeja dr. Mihovil Abramić, konzervator Ljubo Babić i mnoštvo don Franinih poklonika. U splitskoj katedrali nadbiskup Stepinac otpjevao je molitvu odrješenja za pokojnika, a nakon nekoliko oproštajnih govora brojni građani krenuli su u Solin. Na Širini su ih dočekali Solinjani te su u sprovodnoj povorci prošli kroz središte sela do Bilankuše i potom nastavili sjevernim salonitanskim bedemima do ostataka starokršćanske bazilike na Manastirinama.
Pogrebu don Frane Bulića nazočilo je mnoštvo naroda, a oproštaj s tim hrvatskim velikanom zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ovako je opisao: »Ja sam sa udivljenjem promatrao one obične seljake pod crvenim kapama, pa one starice tamo u Solinu, koje su spontano došle da iskažu počast našem velikom naučenjaku. Njih je doveo samo pietet prema uspomeni don Franinoj. Kad sam tamo na Manastirinama, nad grobovima starokršćanskih mučenika, promatrao onaj silan narod, u živom komešanju, činilo mi se kao da sam na jednom velikom proštenju. Jer, don Frane Bulić ispunio je pune dane ljudskog života i njegovo djelo bilo je od tolikog značenja, te je pogreb i mogao da bude više jedna velika priredba posmrtnog priznanja, nego li žalobne svečanosti.«
