Regulacija riječnog toka

Znamenitosti (Jadro)

Jadro i njegovi pritoci nisu do početka 20. stoljeća temeljito regulirani. Nanosili su zemlju, pijesak i kamenje te zasipavali korito, pa se rijeka često razlijevala po poljima i po selu. Obradive površine u njezinoj blizini ležale su pod vodom više mjeseci tijekom godine, a oko ušća stvorila se uz obje obale velika močvara nazvana Blato. To je postao izvor zloglasne solinske groznice – malarije. Prvi radovi na sanaciji započeli su još 1871.-1873. kada je čišćen donji tok pomoću jednoga glibodera.Stanje se pogoršalo početkom izgradnje željezničke pruge Split – Siverić, koja je dovršena 1877., jer je njezin nasip sprječavao otjecanje vode iz Blata i tako izazvao štetne posljedice. Namnožili su se malarični komarci, a groznica, od koje su do tada obolijevali uglavnom mlinari, proširila se na čitavo selo i obližnja mjesta.

Regulacija donjega toka i pokušaj isušivanja Blata provedeni su godine 1878. Uređena je obala u dužini 900 metara, ali stanje se nije puno popravilo. Jaruge staroga korita nisu zasute i u njima se zadržavala voda. Novi radovi na presušenju Blata započeli su početkom 1899.Jadro i njegovi pritoci u međuvremenu i dalje pričinjavaju velike štete: bujica je u jaže mlinica nanosila šljunak, au listopadu 1904. čak je odnijela dvije mlinice. Voda se za velikih kiša prelijevala preko glavne ceste u selu, a izazvala je i zastoje u željezničkom prometu. Močvare uz donji tok još uvijek su razlog teškoga zdravstvenog stanja: godine 1902. u Solinu je od malarije bolovalo 97% stanovnika. Sustavno liječenje je započelo u ljeto 1906.

Radovi u Blatu su napredovali, a materijal za nasipanje osiguravao je don Frane Bulić. On je, naime, godine 1905. pribavio malu poljsku željeznicu koja je prevozila sitnije kamenje i zemlju od ostataka salonitanskih bazilika, koje je u to vrijeme istraživao, do željezničkoga mosta na ušću Jadra. Radovi su uz prekide trajali sve do konca 1909.

 Isušenjem Blata stvorene su velike plodne površine, ali one su više godina ostale neobrađene. Kako vlasti nisu ništa poduzimale, godine 1920. Vranjičani i Solinjani su sami našli mjernika i nasuto zemljište podijelili na jednake dijelove prema broju stanovnika u selima. Zemljište uz lijevu riječnu obalu pripalo je Vranjičanima, a uz desnu Solinjanima.

Do 1971. nisu obavljani veći radovi osim mjestimičnog održavanja. Zadnje produbljenje riječnoga korita, na dionici od ušća do rukavca pored parka, provedeno je u listopadu 1999. radi osiguranja uvjeta za plovidbu manjih plovila, dubine gaza do jednoga metra.

Sličan sadržaj