Solin će do početka 20. stoljeća, kada se podižu cementare na ovom području, biti izrazito stočarsko-poljodjelski kraj, a rijeka Jadro – Rika – uistinu će biti izvor svega života. Uz njezine obale prostirali su se sočni pašnjaci i bogati vrtovi, a nad koritom su podizane mlinice i stupe zacijelo još od antičkih vremena. Rika je jedina na širokom području od Šibenika do Omiša obilovala vodom tijekom cijele godine i stoga je postala središte mlinarstva u cijelom kraju. Tu su žito mljeli seljaci iz Zagore koji su se ujesen, nakon vršidbe, u karavanama spuštali s Klisa. U solinske mlinice žito su dovozili i otočani. Barke su doplovljavale s Čiova, Brača, Šolte, Korčule, pa bi nanizane uz riječnu obalu čekale svoj red.

Mlinice su uglavnom stajale na brzacima, a ako prirodni pad ne bi omogućavao vodnu snagu dostatnu za rad mlina, voda je s veće visine usmjeravana kroz strmi žlijeb (jažu ili kolovaju)te onda udarala u žlice (propele) na osovini (vretenu)koja je okretala mlinski kamen. Na vrhu osovine je ležište mlina (senj) i ključ (paprica)koji drži mlinsko kamenje pričvršćeno za osovinu. Mehanizam mlinica nije se mijenjao dugo vremena pa će koncem 19. stoljeća još biti onakvim kakvim ga opisuje danski prirodoslovac K. Brunnich koji je godine 1767. posjetio Solin i zapisao da je »donji mlin od jednoga komada, a gornji sastavljen od više komada, koji su utisnuti u drven obruč«. Svaki je imao svoju namjenu – za pšenicu, ječam ili kukuruz. Uz svaku mlinicu je bio prostor za smještaj hambara za ujam (naknada za mljevenje u naturi) i za odlaganje vreća sa žitom, a neke su imale poseban prostor gdje su pomlioci (ljudi koji u mlinicu donose svoje žito na mljevenje) čekali svoj red.

Većina mlinica bila je u blizini Gospina otoka. Spominju ih srednjovjekovni dokumenti, a katastar iz godine 1831. bilježi sedam mlinica s 51 mlinskim kolom. Nisu spomenute Gašpina mlinica i mlinica u Majdanu jer se nalaze na kliškom katastarskom području.

 O mlinicama u blizini Gospina otoka govori i don Frane Bulić kada 1899. opisuje Otok: Na sjeveru kameni Gospin most spaja Gospinu livadu sa cestom, koja vodi u Klis, Sinj i dalje u Bosnu, a na jugoistočnoj strani drveni most vodi u solinsko polje pokraj mlinice Gabrićeva velika, dok je mali mostić kod Jankove mlinice, koji je na jugozapadu vodio u solinsko polje, od dvadesetak godina porušen. Rijeka Jader razlijeva se ovdje s jedne i druge strane u više manjih rukava, te tjera više mlina. Na sjevero-zapadu je otoka Velika mlinica ili Galija velika sa 14 mlina, zgrada iz raznih doba, od kojih bi jedan dio mogao biti iz doba hrvatske narodne dinastije, uprav onaj na porušeni svod. Niže od nje leži mlinica Mala galija sa 4 mlina, od kojih 20 god. zapuštena. Na južno-istočnoj strani leži mlinica Gabrićeva velika sa 4 mlina i Gabrićeva mala sa 5 mlina, na jugozapadu Jankova sa 6 kolesa. Ova je zadnja uslijed neuređene rijeke i juridičkih odnošaja mnogih njezinih vlasnika od kojih 20 godina zapuštena, te se mlini više ne vrte.

Don Frane Bulić spominje još i Aljinovićevu mlinicu s pet mlinova te Gašpinu s 15 mlinova, a jedna je mlinica stajala blizu riječnoga izvora.

 Mlinice nisu građene samo na Rici. U Rupotini na Suvavi, potoku koji se stapa s potokom Perić te dalje teče kao Ilijin potok, bila je mlinica poznata kao Zagorušićev mlin. Nizvodno, sada već na Ilijinu potoku, bile su Čikalova mlinica, Bobanova mlinica kod Rižinica, te Đurina (Judinova) mlinica. I na Blacama je postojala mlinica, prema vlasniku nazvana Čerinova. Imala je dva mlina koji su mljeli samo kukuruz, a radila je uglavnom zimi. Naime,  u ovomu solinskom zaseoku nema tekućica pa je rad mlinova ovisio o kiši koju se skupljala u maloj akumulaciji poviše mlinice. Ovdje su mljeli Blaćani te seljani obližnjih Vučevice i Broćanca.

 Mlinarstvo će dugo vremena biti unosan obrt, a koncem 19. stoljeća počinje se naslućivati njegov suton. Istom otkada je god. 1880. Grgo Vidović sagradio nedaleko od izvora rijeke Jader veliku mlinicu po novijem sustavu i stalo se uvažati u Spljet brašno iz vana, svjedoči don Frane Bulić, mlinice solinske, sagrađene po starinsku, stale su propadati, sasvim da se neke i tako još drže. Posla je, dakle, vremenom bilo sve manje pa su se preostali mlinari borili za pomlioce. Poneki su posezali i za radikalnijim metodama. Tako je godine 1925. zakupnik susjedne mlinice minom onesposobio most koji vodi do Jankove mlinice. Ova je, pak, doskora napuštena i uzadnju ostala na suhom. Srušena je u Drugom svjetskom ratu, a njezinu je sudbinu dijelila Velika Gabrića.

Odumiranje mlinarstva, međutim, neće važnije utjecati na svakodnevicu većine Solinjana. Mlinice su, naime, u prošlosti osiguravale blagostanje ponajprije svojim vlasnicima, a mlinarima redoviti posao koji im je pružao stanovitu sigurnost u životu. Najvećem broju Solinjana mlinice na Rici i Ilijinu potoku teško da su značile više od uštede vremena jer su im bez velike dangube omogućavale mljeti žito u svojemu selu. Uz to, možemo pretpostaviti da su poneki seljani iznajmljivali zaprežna kola za prijevoz žita od brodova do mlinica te brašna od mlinica do brodova. Mlinica je pak bila jedno od mjesta gdje bi se Solinjani susretali dok su čekali na red za mlivo, mjesto gdje su susretali i furešte, gdje su razmjenjivali priče i sjećanja koja će potpomoći stvaranju romantične slike o negdašnjim događajima i običajima. Pa će tako i mlinice sve do danas ostati u kolektivnoj memoriji kao prežitak starih, dobrih vremena.

 Na Rici su do naših dana preživjele Velika galija, Velika Gabrića, Mala Gabrića i Aljinovićeva mlinica, koje su pretvorene u kuće za stanovanje, te Gašpina mlinica.