Akademik Ljubo Boban(Solin, 10. svibnja 1933. – Zagreb, 9. listopada 1994.), profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, puna je tri desetljeća, od sredine šezdesetih do svoje smrti, bio jedan od najvažnijih hrvatskih historiografa.
Napose je važan njegov znanstveni doprinos proučavanju brojnih spornih problema suvremene hrvatske i jugoslavenske povijesti te nastavni doprinos i utjecaj na formiranje naraštaja povjesničara, znanstvenika, arhivskih i muzejskih djelatnika te nastavnika povijesti. Bio je poznat i strastven polemičar britkoga stila koji nije štedio svoje oponente i one koji su ga napadali. On se, odgovoran povjesničar i sveučilišni profesor, snažno obračunavao s onima koji su se nametali kao tumači povijesne istine i nemilice se gurali u dvorište historijske znanosti. Vrhunac njegovih obračuna s tim »gostima« u dvorištu historiografije zbivao se u politički vrlo osjetljivom razdoblju kraja osamdesetih i početka devedesetih, u doba kada se Jugoslavija raspadala i raspala u strašnom ratu.
Godine 1952. završio je učiteljsku školu u Šibeniku. Prvo mu je radno mjesto bilo u Srijanima, od 1952. do 1954., a potom u Gatima sljedećih godinu dana. U jesen 1955. upisao je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomu je stekao četiri godine kasnije. Sljedeće četiri godine, od 1959. do 1963., pohađao je doktorske studije, odnosno radio kao asistent i pripremao disertaciju na Institutu društvenih nauka u Beogradu. Za temu svoga istraživanja uzeo je sporazum između Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka o rješavanju hrvatskog pitanja u međuratnoj Jugoslaviji. Disertaciju je obranio u proljeće 1964. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Potom je 1965. objavio knjigu Sporazum Cvetković-Maček. Naravno, zbog njegovih novih, neuvijenih i jasnih stavova, često u neskladu s dotadašnjim prevladavajućim partijskim narativom, bilo je napada na Bobana u stručnim glasilima, ali i od nekih partijskih funkcionara.
Ubrzo nakon stjecanja doktorata Ljubo Boban postao je docent (1964.), izvanredni (1971.) i redoviti profesor (1975.) Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1968. postao je predstojnik Katedre za povijest naroda SFRJ, odnosno od 1992. Katedre za povijest srednje i jugoistočne Europe. Predavao je povijest Jugoslavije.
Osim disertacije Boban je objavio još dvije knjige, Svetozar Pribićević u opoziciji te Maček i politika Hrvatske seljačke stranke I-II, i dvije knjige izvora, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943 i Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade I-II, kao i tri knjige svojih članaka, polemika, prikaza i novinskih intervjua pod naslovom Kontroverze iz povijesti Jugoslavije I-III. Posljednja Bobanova knjiga bila je povijesni atlas s tekstovima u kojima je objasnio pozadinu nastanka granica naslovljen Hrvatske granice. Bobanova je supruga Branka, također povjesničarka, nakon njegove smrti na temelju bilješki i ispisa iz arhiva priredila i objavila knjigu Dr. Tomo Jančiković – HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista. Osim tom središnjom problematikom svojih istraživanja u vezi s politikom Hrvatske seljačke stranke i njezina vodstva, sporazuma Cvetković-Maček, kao i pitanjima ponašanja izbjegličke vlade prema situaciji u Hrvatskoj tijekom rata, Ljubo Boban doticao se i različitih drugih pitanja međuratne i ratne povijesti Hrvatske. Osobito je važan njegov prinos poznavanju sistema ustaškog logora Jasenovac i polemike o broju žrtava koje je u drugoj polovini osamdesetih vodio u tisku. Napadan s mnogih strana, često bez ikakve podrške svojih hrvatskih kolega, hrabro se nosio sa svojim napadačima i uporno dokazivao da su pojedini, mahom srpski, autori preuveličavali broj žrtava ustaškog logora smrti.
Ljubo Boban bio je među osnivačima Instituta za hrvatsku povijest na Sveučilištu u Zagrebu 1971. te njegov prvi direktor, a jedno je vrijeme vodio i Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu (1974.-1976.) u sklopu kojega je do 1987. taj Institut bio. Član Akademije znanosti postao je u doba dok se još nazivala jugoslavenskim imenom – 1975. izvanredni, a 1986. redovni. Bio je na funkciji pročelnika Odjela za društvene znanosti Istraživačkog centra JAZU, a od 1992. bio je član Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te tajnik Razreda za društvene znanosti. Doduše, na potonjem se položaju nalazio tek nekoliko tjedana zbog iznenadne smrti. Od 1989. bio je urednik Akademijina Zbornika Zavoda za povijesne znanosti. Dvije godine prije smrti postao je član Državnoga povjerenstva za utvrđivanje granica Republike Hrvatske.
