Vjekoslav Parać, slikar, rođen je 2. veljače 1904. u Solinu. Djetinstvo provodi u zaseoku Paraćevih, a pučku školu pohađa od 1911. do 1915. u jednoj od Šperčevih kuća u centru Solina.
Godine 1915. Parać počinje pohađati Cesarsko-kraljevsku realku u Splitu, koju je 1922. završio i potom upisao Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Profesori na Akademiji su mu Krizman, Kljaković, Vanka, Iveković, Babić, Šulentić… U okviru studijskoga putovanja posjećuje Pariz, Veneciju i Firencu. Diplomirao je 15. listopada 1926. u klasi Ljube Babića, a potom je položio i profesorski ispit. Godine 1928. vraća se u Solin i u rodnoj kući uređuje atelijer. Tada nastaju brojne slike zavičajne tematike. Intenzivan rad rezultirao je postavljanjem dviju samostalnih izložbi: 15. ožujka 1929. u Salonu Ullrich u Zagrebu te 29. rujna 1929. u Splitu. Izložbe su postigle zapaženi uspjeh. U susjednom Vranjicu Parać izrađuje stropnu sliku u župnoj crkvi sv. Martina.
Studij nastavlja na Sorbonni u Parizu od 1929. do 1931. gdje polazi predavanja iz povijesti umjetnosti kod Focillona, Schneidera i Lavedana. Nastavlja i svoje slikarske studije kod Othonea Friesza i Andréa Lhotea. Likovni će kritičari kazati da je Pariz bio sudbonosan za Paraća jer ga je potaknuo da se otvori svijetu. Skice i krokiji postali su dio svakodnevnog stvaralaštva. Impresijsko slikarstvo, odnosno spontano bilježenje krajolika ili grupe figura pri svakidašnjem poslu, bilo je izraz želje za održanjem života. No, važno je napomenuti kako je umjetnik zadržao jaku vezu s korijenima.
Godine 1931. je pozvan na služenje vojnoga roka, ali ubrzo i otpušten iz vojske zbog zdravstvenih razloga. Nakon jednogodišnjega zadržavanja u Zagrebu, gdje je imao treću samostalnu izložbu, donosi odluku o konačnom povratku u Solin i sklapa zaruke s Marom Fabry, negdašnjom kolegicom s Akademije, s kojom je kasnije sklopio brak.
U rujnu 1934., nakon provedenoga natječaja, povjerena mu je dekoracija crkve na Klisu. Iste godine obilazi manastire u Srbiji i Makedoniji i razgledava freske, a 1935. odlazi u Napulj i proučava pompejsko zidno slikarstvo. Potom u Rimu na Accademiji di Belle Arti pohađa semestar fresko slikarstva. Nakon povratka u Dalmaciju dobiva honorarni posao na Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu i počinje pripreme za rad na Klisu. Smrt supruge Mare godine 1937. bio mu je težak životni udarac: shrvan od boli gubitkom voljene osobe te godine naslikao je samo Večer u gajeti, sliku s tri lika utonula u bezglasnu molitvu.
Godine 1939. Parać završava freske u župnoj crkvi na Klisu. U listopadu iste godine nasljeđuje – kao honorarni profesor crtanja – Emanuela Vidovića u splitskoj Tehničkoj i muškoj zanatskoj školi. Od početka Drugoga svjetskog rata ne sudjeluje u javnom životu okupiranoga grada. Izlaže na ilegalnoj izložbi osmorice umjetnika u stanu Marina Studina u Splitu 1943., a u kolovozu 1944. pridružuje se partizanima. Nakon rata imenovan je direktorom Galerije umjetnina u Splitu. Član je novoosnovanoga Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske i prvi predsjednik njegove podružnice za Dalmaciju. U to ga vrijeme sputavaju brojni administrativni poslovi, a novi zamah njegovu umjetničkom radu daje izbor za izvanrednog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu godine 1950. Na Akademiji će raditi do 1972., kada je umirovljen. U međuvremenu je sudjelovao na više izložbi, okušao se kao scenograf, stvorio nekoliko paraćevskih remek-djela (Ruševine amfiteatra, Ručak pod maslinom, Branje maslina, Mrtva priroda sa šipcima, Podne u amfiteatru, Parobrodi i Barbarinac…), izradio fresko-kompoziciju Karavana uz Kozjak u upravnoj zgradi Dalmacijacementa, zaokuplja ga ciklus Naše more…
Za izvanrednoga člana JAZU (HAZU) izabran je 1973., a za redovnoga 1981.
Godine 1976. dobitnik je nagrade za životno djelo Vladimir Nazor. U travnju 1984. otvorena mu je retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu s gotovo 250 eksponata. Izložba je potom priređena i u splitskoj Galeriji umjetnina.
Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1986., a pokopan je na starom solinskom groblju, pored Gospe od Otoka.
